IZDVOJENI ČLANAK

RIJEKA IZBLIZA I IZDALEKA
Otvoreno pismo Emini Višnić, direktorici Društva Rijeka 2020.

Ponekad je dobro svoje razočaranje staviti na papir i beskompromisno secirati svoje osjećaje
Željka Barbarić, menadžerica u telekomunikacijama i blogerica

Uvijek mi je muka početi. Hoću li početi sa “Draga” ili “Poštovana”? To „draga“ mi se nikada nije svidjelo kao način oslovljavanja u elektronskoj komunikaciji. Vrlo jasno razlikujem „drage“ od „dragih“ i koji puta osjećam da se netko sa mnom sprda kada me nazove „draga“ a zapravo me niti ne poznaje. Poštovana mi je preslužbeno, hladno, a iskreno ne želim da to tako bude. Uhhh, neka onda ipak bude ovo prvo pa svo zlo s tim…

Draga Emina!

Nakon što su se slegle podijeljene emocije vezane uz tribinu “Budimo mi” odlučila sam da ovaj blog bude otvoreno pismo Vama. I ne samo Vama. Ovo je pismo i za naše gradske i županijske oce, za Nadzorni odbor i za Vaš tim. Za sve koji na bilo koji način sudjeluju u projektu Rijeka 2020 EPK. Kada kažem podijeljene ne mislim na dobre i loše, mislim na tužne i smiješne, neozbiljne.

Emina Višnić

Razlog? Jednostavan… Čitajući objave Direkcije Rijeka 2020 i Novog Lista pala sam u dilemu jesam li ja uopće bila na toj tribini. Jesam li? Ono što se događalo na tribini i ono što je prezentirano samo je slika našeg društva – friziranje riječima. Svatko na svoju stranu, svatko kako njemu odgovara. Vi ste na svojoj stranici sastavili jedno lijepo štivo gdje ste vješto izbjegli bezvezne, nedovršene, improvizirane odgovore, a Novi List je pak uljepšao Vaše odgovore ne bi li tako minimizirao pokoje zrnce razuma koje smo čuli od gostiju iz redova Grada. Mi obični smrtnici ako nismo bili prisutni kao i obično prepušteni smo osobnoj interpretaciji, pa kako tko želi, može neka pročita između redova. U svakom slučaju smo prevareni, izmanipulirani „umivenim“ riječima.

BROJKE BEZ POKRIĆA

 

Dakle, ovo pismo moja je slika tribine, a vjerujem i dobrog dijela mojih sugrađana koji su mi nakon tribine prišli i čestitali na postavljenim pitanjima i na ukazanim propustima. I da ne zaboravim, odmah u nedjelju nestala je i ona famozna sportska kladionica koja se krila iza linka Vašeg projekta na portalima oba riječka kazališta. Hip, hip, huuuura! Trebalo je SAMO 3 mjeseca – što ja pratim.

Tribina “Budimo mi”. Ugodno me iznenadio broj posjetitelja. Nije mi trebalo dugo da shvatim, a i sami posjetitelji pohvalili su se da su djelatnici gradskih i županijskih službi dobili pozivnicu. Pretpostavljam da je isto bilo i sa kulturnjacima i sa gradskim autoprijevoznicima i turističkim djelatnicima. Neka, lijepo. Ono što bi mene zanimalo zašto pozivnicu nisu dobili riječki privrednici, ugostitelji ili neka druga branša tim više što ste u prezentaciji jasno naveli da će se dio projekta izrealizirati iz donacija? Mislite da je prerano? Ne, nikad nije prerano da biste nekome dali na važnosti, tim više što u nekoj slijedećoj fazi od njega nešto očekujete.

Ne mogu a da ne budem zabrinuta, jer ako u toku slijedeće tri godine ne probudite publiku, ništa od samo-održivosti istih. A gdje ćemo, pak, biti onda?

Osvrnula bih se i na cijelu prezentaciju. Preduga, mnogo podataka, slika, zamisli, ideja, očekivanja. Na žalost nigdje „mesa“. Puno detalja, nigdje cijela slika. Npr. sjećam se slidea Rijeka 2020 – četiri milijuna gostiju. Trebali ste vidjeti lica posjetitelja oko mene, a i čuti komentare kada ste izgovorili tu brojku – izgovorili bez obrazloženja kako ste došli do nje! Na sreću pročelnik Šarar je imao potrebu dopuniti, te je naveo da je to projekcija koja se očekuje na osnovu 7-10 posto godišnjeg povećanja broja gostiju u Rijeci. Pohvalno, ali i vrlo ambiciozno!


U prezentaciji je navedena i infrastruktura koja se misli dovesti u stanje upotrebljivosti. Odlično! Tim više što su za ta sredstva osigurana sredstva iz fondova. Međutim, što ćemo s tim poslije? Ne mogu a da ne budem zabrinuta, jer ako u toku slijedeće tri godine ne probudite publiku, ništa od samo-održivosti istih. A gdje smo pak onda? Hoće li troškovi održavanja pasti na leđa građana ovog grada?

UMIVANJE RIJEČI NIJE MOJ STIL

Osobno više volim da se u prezentacijama obradi manje tema, ali temeljitije. Ne vjerujem da sam u manjini. Bilo bi kraće, ali sadržajnije i zanimljivije. U ovih skoro pola stoljeća popriličan broj sam ih i sama odradila i prezentirala. Većina njih poslužila je i kasnije, jednima kao podloga za razlaganje sadržaja, a drugima kao edukacijski materijal. Negdje sam pročitala da vještine prezentacije u poslovnom svijetu pokazuju profesionalnost, ozbiljnost i stručnost osobe ili projektnog tim. Ako malo „umijem“ riječi, na ovome ćete morati ozbiljno poraditi. Na svakoj drugoj stranici, a u svakoj drugoj izgovorenoj rečenici (figurativno) spominjete aktiviranje građana/stvaranja publike. O načinu afirmiranja istih ni slova… Takve stvari moraju biti jasne i transparentno prikazane jer u konačnici zbog građana i publike sve ovo se i radi, zar ne? Čak je i Gradonačelnik istaknuo aktiviranje građana kroz ZAJEDNIČKI rad. Da, to je isto ostalo visjeti u zraku – zajednički rad… Ne mogu da ne primijetim da se u svakoj sekundi tribine osjećao ponor između Vas i gradskih službi, na trenutke moglo ga se i opipati… Ali vratimo se na publiku i aktiviranje građana.

Kad maske padnu, što  će ostati?

Moja pitanja bila su slijedeća: Kako mislite zapaliti građane? Kako nas građane mislite uključiti? Da budem slikovita, a i da ne bude suhoparno, postavila sam pitanje kako biste uključili, kakvim aktivnostima „zaposlili“ mene, inženjerku telekomunikacija. Prije nego sam izgovorila „zaposlili“ svojim uvodom dala sam Vam jasno do znanja da mislim figurativno, kako biste me angažirali, uključili a sve na tragu „aktiviranja građana“. O odgovoru na pitanje kako mislite zapaliti publiku: “To je kompleksno, ne znam što bih rekla”. Bolje da niste niti odgovorili, ako se već niste pripremili. Ruku na srce ne znam koja pitanja ste očekivali? Ako se tribina zove “Budimo mi”, to pitanje jedno je od okosnica.

Zanemarim li činjenicu da sam Vaš odgovor na drugi dio pitanja: “Nećemo imati potrebe za zapošljavanjem inženjera telekomunikacija” mogla shvatiti i uvredljivo, mogu samo zaključiti da o kulturi zasigurno puno znate, ali o vođenju procesa i upravljanju ljudima uz dužno poštovanje ili se niste pripremili ili nemate pojma. Jedan manager koji drži u rukama milijunski projekt kojim želi dignuti grad iz učmalosti odgovorio bi otprilike ovako: “Sada ne znam točno kako upravo Vas mogu angažirati, ali da bih to znala trebaju mi neke pobliže informacije. Npr. što radite u slobodno vrijeme, koje su Vaše kompetencije? Kojim jezicima se služite? Želite li biti volonter? Možemo o tome kasnije, obavezno mi se javite”. Eto to bi bio profesionalni pristup.

KOMUNIKACIJSKE VJEŠTINE IZOSTALE

A da ste me to slučajno pitali za vrijeme i kompetencije rekla bih Vam npr. da imam puno slobodnog vremena i izvrsne organizacijske i motivacijske sposobnosti. Gospođa koja je sjedila do mene rekla bi Vam da govori četiri jezika i da je voljna pomoći vikendom. Zar Vam takvi ne trebaju? OK, pustimo sada nas dvije… Vratimo se na pitanje koje mi niste uputili, a nije niti visjelo u zraku: “Želite li biti volonter?” Čini mi se da u prezentaciji piše da Vam treba 4000 volontera. 4000???!!! I vi se niste sjetili da me ovo pitate? Ili da recimo postavite svim tadašnjim gostima pitanje: “Koliko vas u ovoj prostoriji bi se željelo na bilo koji način učestvovati?”

Uglavnom, odgovorili ste mi: “Budite poduzetnik!” Dobro da nisam prasnula u smijeh…
Ok, ako želim biti poduzetnik, koje beneficije ste pripremili za tu vrstu angažmana građana Rijeke? Jeste li spremni pregovarati s Gradom i osloboditi nove poduzetnike komunalne naknade ili nekih drugih nameta ili će možda Grad ponuditi novim poduzetnicima prazne prostore po povoljnijim uvjetima? Ili ste smislili kako im nekako drugačije pomoći, izvući neka sredstava iz EU fondova za iste? Ništa…muk… drugim riječima budite poduzetnik o svom trošku! Da nije smiješno bilo bi žalosno….

Je li Vam u ijednom trenutku prošlo kroz glavu jesam li ja možda već sada poduzetnik i u konačnici želim li ja to? Želim li se baviti iznajmljivanjem prostora ili izradom suvenira kako ste spomenuli? A što ako sam ja privatno, financijski i profesionalno realizirana osoba koja ima višak slobodnog vremena i želim nešto dati svom rodnom gradu – BESPLATNO I OD SRCA. Što ako želim u svakom trenutku znati što se događa u mom gradu, sudjelovati, ako želim mirisati i pjevati Rijeka 2020 EPK??? Što ako… Je l` to uopće moguće?

Kako je tekla večer, kada sada razmišljam ne znam koji su me odgovori na naredna pitanja više šokirali. Do uvredljivosti odglumljeno nerazumijevanje pitanja mlade riječke glumice: “Kako mislite uključiti riječke kulturnjake koji itekako znaju zapaliti riječku publiku?” ili „sviranje biljkama“ kao odgovor na pitanje “Kako mislite zvučati 2020?” Ne znam sjećate li se, ali upravo to pitanje zapalilo je publiku na tribini. Gospođa je dobila pljesak – zasluženo. Kako mislite zvučati 2020? Svirat ćemo biljkama – kaže gospodin Vuk – ali ne doslovno sa biljkama kao instrumentima. Izaći ćete u park sa svojim instrumentima i svirati ćete stablima. I doda: Sada mi je to palo na pamte! Oprostite draga Emina, ali …?????

Nema vremena za zabijanje glave u pijesak, vrijeme je za konkretne promjene i poteze. Svi zajedno! Sinkronizirajte se Grad, Županija i Direkcija-SVI! I najvažnije svi skupa sa svima nama-građanima buduće EPK

Trebalo je ispasti smiješno, zabavno, inovativno? Recite mi što, jer ja stvarno ne razumijem… Meni osobno ispalo je šarlatanski, ponižavajuće za sve nas prisutne. U to ime zahvaljujem pročelniku Šararu što je uskočio i pojasnio što je i kako zamišljeno u procesu pripreme projekta. I nakon njegovog odgovora ostala jedna poveća rupa ali barem nismo svirali…. Btw, kada smo već kod Vuka, jedan lektor na web stranici i to u dijelu “Tko smo”  dobro bi vam došao. Pretpostavljam da je ekipa morala sama o sebi nešto napisati, ali je isto netko trebao to pregledati, tim više ako osoba koja se predstavlja dolazi sa drugog govornog područja.

PITANJA PUNO, ODGOVORA NEMA

Zaposlenica Autotransove turističke agencije postavila je pitanje Gdje ćemo mi sa tih 4 000 000 turista? Odgovor Mi računamo na cijelu županiju prevela sam ovako: ako dođete na izložbu npr. Tomislava Gotovca u Benčić možete spavati na Iloviku, unutar županije smo zar ne? Najveći broj događaja predviđen je upravo za naš grad, a grad i smještajni kapaciteti nisu baš na TI koliko mi se čini… ili? Ono što mi je posebno paralo uši prečesto je spominjanje pojma najgore prijestolnice kulture koji ste nekoliko puta upotrijebili („i u najgorim EPK je … bilo dobro“). Ne želim niti pomisliti da ste se već pomirili da stvari neće biti baš sjajne. Još manje želim vjerovati da nas pripremate za taj scenarij…

Završila je tribina… Ljudi su izlazili poprilično razočarani. Jedni prezentacijom, drugi izlaganjem, treći odgovorima na pitanja. Veliki dio svime zajedno. Šteta.
U cijeloj toj priči sreća da ste imali odličnog moderatora. Vadio vas je gdje god je mogao, ali na žalost niste mu baš puno pomogli. Iskreno nadam se da će se stvari promijeniti. Očekujem to i od Vas i od Nadzornog odbora koji nadam se da je sposoban prihvatiti činjenicu da su neke stvari loše postavljene. Nema vremena za zabijanje glave u pijesak, vrijeme je za konkretne promjene i poteze. Svi zajedno! Sinkronizirajte se Grad, Županija i Direkcija-SVI! I najvažnije svi skupa sa svima nama-građanima buduće EPK.

Htjeli bismo kopirati Beč, ali ne mičemo se iz učmale močvare

Kako? Evo plastičnog primjera… Ne ostavlja me ravnodušnom sadržaj koji je nama građanima ponuđen u zadnjih 15 dana. Sličnost vidim u jednom od blogova Vedrane Rudan koji se odnosi na modu, a u kojem kaže otprilike ovako: ili nas se uvjerava da je lijepo nakaradno mršavo ili u novije vrijeme nakaradno debelo. Tako i kod nas u gradu. Prošli mjesec skoro pa isti dan (možda čak i isti) na jednom kraju centra grada imali smo sveca u plasteniku, a na drugom ženu koja nese jaja. Nemam ništa protiv. Neka gleda tko što hoće. Mene zanima što bi mi obični smrtnici kojima je vjere i provokacija preko glave mogli pogledati? U Beču, koji bismo tako voljeli iskopirati, ova bi se dva krajnje suprotna događaja utopila u moru inih događaja, a kod nas se svi skupa utapamo u prepucavanju je li važnije, bolje, modernije gladiti plastenik ili gledati golo dupe (da ne kažem nešto gore)… Meni osobno i jedno i drugo je u kategoriji Déjà vu…
Za kraj… Propitkujte, uključujte, tražite pomoć, pitajte za mišljenje, tražite ideje. Pokažite nam svi skupa draga Emina da Vam je svima skupa ovaj projekt važniji od ega. Pokažite da sve to radite zbog ovog prekrasnog grada i njegovih stanovnika. Nagradit ćemo Vas!

P.S.

Web stranica Vam je oživjela. Bravo za pozitivan pomak! Ima nade 😉