IZDVOJENI ČLANAK

JAGODA VUKUŠIĆ, NAKON MEDIJA I DIPLOMACIJE BAVI SE TURIZMOM U GORSKOM KOTARU
Najvažnije je ostati autentičan, svoj i otvoren za novo. Sve ostalo se posloži

Mladenka Šarić

Kad preskoče onu famoznu pedesetu godinu u životu ženama (vjerojatno i muškarcima) nije lako odlučiti se na neke radikalne zaokrete. Previše je pitanja, nakupilo se kroz život, uz dobra i onih raznih loših iskustava koja te nauče oprezu ili usade sjeme straha u moždane vijuge i srce, s čuđenjem te gledaju prijatelji, poznanici, rodbina… jer nije im jasno što hoćeš… Pa, zar joj nije dobro, pitaju se u sebi… Mnoge će se zbog takvih pokolebati, neke odustati. Jagoda Vukušić nije od te vrste. Nakon zavidne karijere u novinarstvu i diplomaciji, prije nekih osam godina, u zrelim godinama, krenula je sa suprugom Robertom Spišićem, u poduzetničku pustolovinu, preselivši se s gradskog asfalta na netaknute proplanke Gorskog kotara. Danas vode mali obiteljski hotel pod imenom Agroturizam “Japodi”, dočekuju goste iz cijelog svijeta, žive čvrsto povezani s prirodom. Nije, naravno, bilo lako, ali odustajanje nije bilo opcija.

Imala je puno snova koji se nisu ostvarili, ali su joj se događale stvari o kojima nije ni sanjala, među njima i Japodi

Bila si uspješna novinarka u redakciji Novog lista, predsjednica Hrvatskog novinarskog društva, veleposlanica RH u Norveškoj, a onda si nakon takve karijere okrenula novi list, preselila se u Gorski kotar, u mjestašce Sunger kod Mrkoplja, rekli bi neki Bogu iza nogu, i tamo zajedno sa suprugom pokrenula biznis. Što te je motiviralo na tu odluku? 

Puno sam ja imala snova i planova u mladosti, ali još i više sreće da mi se ni jedna od tih lijepih sanja nije ostvarila. Kao da me je nešto putem vodilo i navodilo, mimo mojih želja suočavalo sa izazovima kojima nisam mogla odoljeti. Tako je umjesto mjesta asistenta na Filozofiji, što je bila moja želja, naletjelo novinarstvo! Nisam mu odoljela, a i tko bi? Isto se dogodilo s diplomacijom. Odlično sam se osjećala u novinarstvu, imala super poziciju u redakciji, u društvu, kad odjednom, takav splet okolnosti i eto me opet na početku, u poslu kojem u svom prethodnom životu nisam posvetila ni sekundu želja i planova. Zavelo me je i ne žalim. Puno sam naučila od sjajnih znalaca i u Zagrebu i u Oslu. Otvorili su mi nove svjetove, naučili drugačije razumijevati svijet… I opet sam beskrajno uživala. Eto, meni je baš taj užitak u savladavanju novih znanja, ponekad i ne baš lakih izazova, bio i ostao glavni motiv za promjenu. Tako sam se i našla u Sungeru, u malom obiteljskom hotelu kojeg suprug i ja vodimo punim srcem i marom nekog tko se time nikada nije bavio. Sve mi je tu novo, od okoliša, ljudi, posla… I opet ne žalim ni za jednim trenutkom koje su mi pružale moje bivše profesije. Lijepo mi je ovdje, sada učim neke druge vještine.

I koliko si u tom trenutku imala godina?

Da, nisam bila u cvijetu mladosti kada smo krenuli put Gorskog kotara, imala sam 55 godina.

Kako ste se vas dvoje odlučili krenuti baš u Gorski kotar, a ne, recimo, na more gdje je turizam ipak lakše razvijati?

Iz praktičnih razloga. Nismo imali novca za obalu ili Istru. Volimo planinu, snijeg, ugodu sela… I nismo dugo razmišljali. Gorski kotar nam je baš zbog svoje uspavanosti dao vrijeme za uhodavanje, polako smo napredovali, ali i u našu kuću doveo drugačije ljude, baš onakve kakve smo željeli susresti.

Povrtlarstvo je sastavni dio života i posla

Koliko je vremena trebalo da posao krene? Znam da ste se borili s administracijom, klasična hrvatska priča i papirologijom…?

Krenulo je odmah kako smo otvorili hotelčić. Za dva su dana došli Francuzi, on vrlo uspješan poslovni čovjek koji govori još i njemački i engleski. Posve neobično. I ona prelijepa slikarica. No, iskreno, da nije bilo moje plaće u Novom listu prvih nekoliko godina ne bismo preživjeli. Tek posljednje tri godine možemo reći da živimo od svog posla. Ne možemo se razbacivati, ali imamo za pokriće troškova i što bi rekli, za jednostavnu reprodukciju. Administracija je posebna priča, no ona nije naš najveći problem. I ti ljudi često ne znaju što bi i kako bi, naša najveća muka je Sabor koji prihvaća loše zakone, koji dopušta i propušta zakone koji kolidiraju jedan s drugim… Evo jedan primjer. Naša je parcela velika 1964 četvorna metra, ali je bila premala da bismo na njoj gradili kuću od nešto manje od 400 četvornih metara. Suludo, ali moguće kada naiđete na revnosnog službenika koji se ne želi dovesti u situaciju da ga netko proglasi korumpiranim. Naime, u nekom od propisa piše da ako farmer želi proširiti svoju farmu novim sadržajem mora imati na raspolaganju točno 2000 četvornih metara neizgrađenog prostora. A mi imamo manje i naš nam revnosni službenik nije htio dati dozvolu za gradnju objekta namijenjenog za seoski turizam! Kakve veze farma ima sa seoskim turizmom? Ima, jer naši su mudri zakonodavci zamislili da se turizmom na selu imaju baviti samo oni koji već imaju farmu ili OPG, nikako došljaci iz grada, oni koji su odlučili uložiti sve što imaju i krenuti od nule. Nismo se predavali, odmah smo krenuli u akciju, zasuli pitanjima prijatelje odvjetnike, pravnike, sve do najodgovornijih u Ministarstvu graditeljstva, ministrica je tada bila Marina Dropulić, ali nam nitko pa ni ona nije mogao pomoći. Naš je službenik bio nepokolebljivo u pravu i nije bilo druge nego krenuti u potragu za nekim tko će nam iznajmiti ili prodati komad zemlje za popuniti to što nam fali. Imali smo sreću da imamo jednog predivnog susjeda! A pregovori s bankom… U jednom trenutku počela sam doslovno gubiti glas čim bih čula bariton bankovnog službenika s druge strane telefona, a nije čovjek bio kriv, dapače..

jagoda je IMALA 55 GODINA,KAD SU NOVCEM DOBIVENIM OD PRODAJE NJEZINA UDJELA U NOVOME LISTU I KREDITOM KUPILI ZEMLJU U GORSKOM KOTARU, SAGRADILI DRVENU KUĆU I OTVORIlI mali obiteljski HOTEL “JAPODI”…

Uložili ste životnu ušteđevinu i kreditno se zadužili da bi podigli Agroturizam „Japodi“? Je li te bilo strah rizika, da na putu kojim si krenula nećeš biti dovoljno dobra, da ćete propasti, a ćete izgubiti uloženo ili si pustila da te nosi entuzijazam?

Unatoč svemu nikada nisam pomislila da nećemo uspjeti. Moj suprug je bio zabrinut i to je, mislila sam, posve dovoljno. Ja sam doduše, ostajala bez glasa, ali entuzijazam me nije napuštao, imala sam osjećaj da je ta kuća misija koju moram izgurati.

Žene u zrelim godinama često kažu, ili ih okolina u to uvjeri, da je njihovo produktivno vrijeme prošlo, da je kasno za novi početak. Kakvo svjetlo na tu tezu baca tvoje životno i poslovno iskustvo?

Sve je u našim glavama. Kada se približavaš trećoj dobi lako je uvjeriti se da nešto ne možeš, komotnije je. Bitno je zahtjevnije, međutim, uvjeriti se da možeš, jer to često donosi i pokoji prijekoran pogled. Zna se što je primjereno mladosti, a što starosti. Meni je iz tog kruga bilo lako izaći. Prvo, bilo nas je dvoje koji želimo isto i drugo imali smo početni nezanemariv kapital. Osim toga, ako je za nekog iz našeg kruga ovaj projekt i bio iracionalan, mi smo mu prišli jako racionalno. Nakon povratka iz Norveška suprug je teško nalazio trajniji posao, ja sam pak znala da je novinarstvo sve manje novinarstvo koje me veseli, i da ću imati problem ako dopustim da ispred mene bude samo mirovina. Polako se stala rađati ideja o nekom malom retreatu, svojevrsnoj odstupnici i mi smo, bez kune u džepu, počeli obilaziti ruševine po Istri, Lošinju.. Onda je, gle čuda, stigla vijest da je većina dioničara odlučilo prodati svoje uloge u Novom listu. Nije mi to bilo drago, ali kad je već bilo tako htjela sam da novac koji mi je kao malom dioničaru pripadao stvori novu vrijednost, da pomogne da se rodi nešto novo, a ne da se rasprčka na gluposti, a svi znamo kako je to lako. Bilo je među prijateljima, pa i u familiji, sumnji hoćemo li mi to moći, posebno zbog godina… Moram priznati nisam ih razumjela. Kakve veze godine imaju s tim? Sada znam da imaju, ali čak i u ovakvom fizički zahtjevnom poslu ljubav mijenja sve. A ja se ovdje radujem svemu, lavandi, planinama oko našeg sela, vrtu, gostima koji nam dolaze iz čitavog svijeta…

Kada se približavaš trećoj dobi lako je uvjeriti se da nešto ne možeš, komotnije je. Bitno je zahtjevnije, međutim, uvjeriti se da možeš

Evo Božić je kod nas, u Sungeru, proveo jedan od lidera svjetskog projekta kazališta u obrazovanju dr. James Mirrione, redatelj i dramski pisac, jedan nevjerojatan čovjek i humanist sa suprugom Tatianom Margan, našom Istrijankom, koja u Dohi liječi djecu s poteškoćama u razvoju. Trebam li reći da je taj rođeni Njurorčanin, Sicilijanac porijeklom, trenutno profesor u Šangaju, ili se to podrazumijeva!? Kad je već Sunger u pitanju… Ha, ha, ha…

U svako godišnje doba, goranski je Japodi divno mjesto

Žene zrele dobi teško se mogu snaći na tržištu rada. Ako ostanu bez posla, postaju nepotrebne, jer su za poslodavce prestare. Društvenu logistiku nemaju, a ni bliža zajednica ih baš ne podupire. Što bi savjetovala onima koje se nađu u takvoj poziciji? Gdje da traže rješenje za sebe?

Ovo je moja priča, a za nju je trebalo i malo sreće. No, ako će nekome poslužiti kao inspiracija ona može biti i posve iskoristiva. Naime, iskustvo mi govori da je najvažnije ostati svoj, autentičan i otvoren za novo. Sve drugo se posloži baš onako kako treba ako mu dopustimo.

Jagoda i Robert u pogonu, jer goste treba i fino nahraniti