IZDVOJENI ČLANAK

MI POMAŽEMO STARIJIMA
Gerontodomaćice iz Zlatara vraćaju osmijehe na izborana lica

0

 

Mladenka Šarić

“Ni na jedan posao nisam išla s takvom voljom kao što idem na ovaj. Minimalna plaća sigurno nije velik iznos, ali ja se opet osjećam kao čovjek, kao osoba koja je korisna svojoj zajednici, svojoj obitelji, sebi samoj…”, govori Pavica Mikulčić, koja je nakon 11 godina bezuspješne potrage posao pronašla kao gerontodomaćica u okviru EU projekta Zaželi, koji se na području grada Zlatara gdje ona radi vodi pod imenom Mi pomažemo starijima. Pavica ima 57 godina, živi u selu Grtovec nedaleko Zlatara, bez posla je ostala kad su u Hrvatsko Zagorje došli veliki trgovački centri koji su ubili sve male trgovine, pa tako i onu u kojoj je ona radila. Nakon 11 godina konačno je opet otvorila tekući račun u banci i iz banke je, prisjeća se, izašla ozarena lica s karticom tekućeg računa visoko podignutom u zrak… Možda je nekome bila smiješna, kaže, ali za nju to je bio povratak u život…

JEST DA JE MINIMALAC, ALI JE MOJ

I njezina kolegica Vikica Juranić žena je od 57 godina, jedna od onih koje su nakon propasti industrije u Zagorju godinama bile nezaposlene… Tražila je ona, javljala se na oglase, ali posao nije dobivala jer je bila prestara. “Uvijek su mi govorili: Joj, da ste barem mlađi… I sad se otvorio posao u kojemu trebaju baš žene kao što sam ja, u mojim godinama… Nisam mogla vjerovati da je to istina…”, kaže Vikica.  I ona je, dakle, gerontodomaćica koja, unatoč maloj plaću, ne skida osmijeh s lica zbog činjenice da je opet – potrebna. I korisna. “I da imam svoju plaću… Kolika je da je, zaradila sam je ja…”, kaže Vikica.

Jasna Polanović, koordinatorica Crvenog križa Zlatara

“Ja, pak, nisam uopće imala pojma kako je ovo velik projekt dok nismo počeli raditi. Nisam znala ni što će on značiti ženama koje su zaposlene kao gerontodomaćice koje brinu o staračkim domaćinstvima, a još manje sam znala kako stari ljudi u našoj neposrednoj blizini žive, kako su izolirani na svojim bregima, koliko su izloženi prijevarama, i što će im značiti dolazak u njihove živote žena koje su i same bile žrtve promjena koje su događale u društvu…”, govori, pak, Jasna Polanović, koordinatorica projekta Mi pomažemo starijima koji vodi Crveni križ grada Zlatara.

Pavica, Vikica i Jasna gostovale su u emisiji One nastupaju i slikovito opisivale što njima znači posao gerontodomaćice, pa makar i samo na dvije godine kako je u projektu Zaželi, ali i kako pomažu ljudima koji u svojim osamdesetim i devedesetim godinama žive negdje na margini, nevidljivi, ostavljeni, zaboravljeni, bolesni… Te cure, gerontodomaćice, a na području Zlatara ima ih devet, i same izudarane vlastitim životnim pričama i razočaranjima, starim ljudima o kojima brinu postale su cijeli svijet. I djeca koju nisu imali, i djeca koja žive daleko, i supruzi i supruge koje su odavno ispratili na drugi svijet…

U projektu “Mi pomažemo starijima”, kako se zove EU projekt “Zaželi” koji se provodi na području grada Zlatara, zaposleno je devet dugotrajno nezaposlenih žena, a više od 50 starih, osamljenih, bolesnih ljudi, izoliranih na svojim bregima dobilo je svakodnevnu skrb…

One su im donijele praktičnu pomoć koja se odnosi na razne svakodnevne stvari poput čišćenja kuće, pranja rublja, kuhanja, donošenja namirnica iz trgovine… No, još i više od toga, donijele su im dobrotu, razumijevanje, podršku, razgovorom su razbile njihovu samoću… Donijele su im, kako je kazao jedan korisnik, da se opet osjećaju kao ljudi.

Vikica Juranić

Vikica je, naprimjer, jednoj baki o kojoj brine spasila život. Dolazeći na biciklu, koji joj je prijevozno sredstvo kupljeno novcem iz EU projekta, vidjela da je kuća zatvorena, a baka je inače uvijek dočekuje na prozoru, nestrpljivo čekajući kad će se pojaviti. Odmah je znala, kaže Vikica, da nešto nije dobro. Uspjela se probiti u kuću kroz sporedna vrata i našla je baku kako leži na podu bez svijesti. Brzo je pozvala hitnu pomoć, baka je prevezena u bolnicu, imala je moždani udar i da nije bilo Vikice vjerojatno je u izolaciji brega na kojemu je živjela ne bi pronašli živu.

PROTEZA ZVANA ČEŽNJA

Kad bi, pak, itko od nas pokušao zamisliti kako je to biti polugladan dugih 17 godina zato što ti je zubna proteza slomljena, a ti si prestara, presiromašna, potpuno sama i ne znaš ni kako bi ni gdje bi pronašla zubara koji bi to riješio, teško da bismo se mogli uživjeti u to grozno iskustvo. Bila je šokirana i Pavica kad je jednu svoju korisnicu, izrazito mršavu baku od 86 godina, upitala zbog čega tako slabo jede. Odgovor koji je dobila nije mogla ni zamisliti. Dakle, ta nesretna proteza pukla joj je prije 17 godina, a ona ju je spremila u kutijicu kako se ne bi još polomila i prestala jesti bilo kakvu čvrstu hranu dok se ne dogodi prilika da s protezom ode k nekom zubaru i popravi je. I čekala je tu priliku punih 17 godina!

Njezina prilika odazivala se na ime Pavica. Odvela ju je zubaru koji je popravio i staroj čeljusti prilagodio protezu, a na izborano lice vratio se široki, prekrasni osmijeh… “Bilo je divno gledati taj osmijeh. A tako je malo trebalo…”, kaže Pavica, koja je ubrzo nakon što je počela brinuti o gospođi primijetila da ona nema više volje ni želje za životom. Popravak jedne slomljene proteze nakon 17 godina vratio joj je i životnu energiju…

NA UDARU PRIJEVARA

Pavica (Paulina) Mikulčić

Svoje priče, emocije, iskustva zlatarske gerontodomaćice pretaču u riječi, potaknute savjetom Jasne Polanović, koja ih je motivirala na to pisano memoriranje iako svjesna da one nisu žene od pisane riječi. No, kako god pisale, izlijevanje emocija na papir njima je dobro došla terapija. Jer, nije im se lako nositi sa svime što svaki dan vide.

Kako netko normalan, recimo, može ostati ravnodušan kad čuje kako su mnogi stari ljudi po tim ubavim zagorskim bregima meta raznim prodavačima svega i svačega, koji im u utrci s nekom normom uvaljuju i ono što im ne treba kako bi ostvarili zacrtani plan kompanije za koju rade? Kako ostati miran kad čuješ da je neki agent nekog od telekoma uvalio pretplatu za Internet starcu ili starici od 90 i više godina, koji još uvijek imaju neki stari telefon s brojčanikom, da su mu uvalili ugovornu obvezu na 24 mjeseca i da oni to plaćaju 120 kuna mjesečno, a žive od socijalne naknade koja iznosi od 650 do 800 kuna? Kako ostati miran kad čuješ da su prvi susjedi ili rođaci nekima od tih starih ljudi naplaćivali sve što bi ih oni zamolili da im naprave, jer zbog starosti to sami ne mogu i da je za to postojao cjenik? Prijevoz do bilo koje točke naplaćivan je 200 kuna, cijepanje drva 50 kuna, slaganje lijekova u kutijice po danima 30 kuna, obrok 30 kuna, komad kolača 20 kuna…

KAD ŽIVOT EKSPLODIRA U LICE

U svakoj riječi koje u svojim pričama koje ispišu gerontodmaćice život eksplodira u lice. Tamara Risek zapisala je: “Svakog dana dolazim u posjet 90-godišnjoj bakici Ivkici. Ona živi u selu u kojemu ima tek nekoliko kuća. Sama. Sasvim sama. Nema djece. Djeca su joj umrla i to ju jako rastužuje… Zavoljela me je kao svoje dijete. Dolazim joj u posjet i vikendom, tad dovedem i svoju djecu, a nju to jako veseli… Danas kad sam joj došla jako sam se preplašila. Nema je nigdje… Ni u kući, ni oko kuće, ni u voćnjaku… Nigdje… Pronašla sam je u podrumu na podu. Ozlijeđene glave i s modricom na desnom oku… Rano ujutro krenula je u podrum i pala. No, nije htjela ići k liječniku, nije htjela nigdje. Željela je samo da nas dvije popijemo našu jutarnju kavu i da mi još jednom pokaže novu haljinu koju je pripremila za smrt, jer sam ja sada najbliži suputnik u njezinu životu…”