ČAROLIJA IZOLACIJE
Da bismo bili bolji prema drugima potrebno je da ponekad budemo sami sa sobom

Kako je neosporno da se težište današnje kulture premjestilo s individualnosti na društvenost ili druževnost, može biti veoma teško objasniti nekome zašto se ponekad imamo potrebu izolirati i biti sami sa sobom. Našu potrebu najlakše ćemo izreći ako je zaodjenemo u priču o važnom poslu kojeg moramo u miru obaviti, završiti neki projekt ili zadatak. To će svatko razumjeti! Iskreno, međutim, objašnjenje naše potrebe da budemo sami leži puno dublje od ovakvog društveno prihvatljivog razloga – ako nismo sami – riskiramo da zaboravimo tko smo!

Kako ne bismo izgubile kontakt same sa sobom ponekad moramo biti – same

Ako nas guše društvene obaveze i poslovi, bez pauza u kojima smo sami sa sobom, počinjemo doživljavati druge ljude vrlo ozbiljno. Uživljavamo se u njihove priče i probleme, dajemo im se, reagiramo s emocijama i empatijom. Zahtjevna okolina i razgovori koje vodimo, kao i naša, često hinjena površna živahnost ili optimizam, odvode nas od naših vlastitih misaonih procesa, sprječavaju nas da vidimo svoje vlastite unutarnje tremore, ne daju nam da si dozvolimo latentnu unutarnju melankoliju. Oslanjamo se na svoj robusni zdrav razum, potirući tako svoju posebnost i možda manje društveno prihvatljive potrebe.
U takvom stanju ne može se plivati do u beskonačnost! Da bismo živjeli treba nam samoća jer se naši životi pred drugim ljudima odvijaju prebrzo. Ritam je neumoran; šale, pronicljivosti, uzbuđenja, zapleti, problemi… U samo pet minuta društvenog života može stati materijala za više sati analize.

Zahtjevna okolina i razgovori koje vodimo, kao i naša, često hinjena živahnost ili optimizam, odvode nas od vlastitih misaonih procesa, sprječavaju nas da vidimo svoje unutarnje tremore, ne daju nam da si dopustimo latentnu unutarnju melankoliju…

Zahvaljujući karakteru ljudskog uma, emocije kojima smo izloženi najčešće ne možemo odmah prihvatiti, razumjeti pa čak niti do kraja doživjeti i osjetiti. Nakon vremena provedenog s drugima naše društveno biće ostavlja našem krhkom unutarnjem biću gomilu senzacija, događaja i osjećaja u neprocesuiranoj formi. Možda nas činjenica o nečijem uspjehu čini anksioznima i izaziva nejasan ili nedorečeni impuls da mijenjamo nešto u našem životu; možda je neka bezazlena anegdota zapalila iskru ambicije koja je vrijedna dekodiranja i osluškivanja da bi se mogla razviti…

Samoća na je potrebna, kako bismo se usidrili sami u sebi

Možda je netko ispalio otrovnu strelicu prema nama, a mi nismo ni stigli primijetiti da nas je to povrijedilo i da nas boli… Zato nam treba nam vrijeme vlastite tišine i mira da bi se usidrili u samima sebi i razumjeli smjer iz kojeg je došla ta zločestoća. Mi smo ranjiviji i puno tanje kože nego što smo odgojeni da mislimo o sebi.

Povlačenje u sebe može drugima izgledati kao neprijateljski potez, ali naši trenuci samoće u stvarnosti su iskaz štovanja prema bogatstvu našeg društvenog bića. Ako nismo imali trenutke samoće ne možemo biti ono što bismo željeli biti u društvu kojem pripadamo. Nećemo imati jedinstveno mišljenje. Nećemo imati živ i autentičan pogled na stvari. Bit ćemo – na nepoželjan način – pomalo slični svima oko nas.

Samoća nam nije privlačna zato što preziremo društvo u kojem živimo već naprotiv, zato što imamo razumijevanje i što smo istinski osjetljivi prema samoj biti društvenosti.
Razdoblja samoće su preduvjet koja nam omogućuju nam da budemo pozorni prijatelji, brižni suradnici ili bolje društvo…