DOB ZA MIROVINU
Pobjeda PR-a nad marketingom ili 67 je previše

Sonja Kožul

U zadnje vrijeme toliko toga je rečeno o dobi u kojoj bi hrvatski građani trebali ostvariti svoje pravo na mirovinu. Nismo mogli poslušati niti jednu informativnu emisiju, otvoriti portal, a da se na nas ne obruše dva suprotstavljena bloka. Prvi blok bih nazvala pro-Vlada, koja je, eto, izračunala da, ukoliko odemo u mirovinu sa 67 godina starosti, to će sačuvati sustav od urušavanja i osigurati sretnu i bezbrižnu budućnost za našu djecu. U to ime naručili su licemjernu marketinšku kampanju, čijim porukama su nas danima bombardirali i koja nas je trebala dirati tamo gdje smo najosjetljiviji – u djecu. Međutim, loš tajming objave o broju novih nositelja budućih, povlaštenih mirovina, vratio se kao bumerang i dodatno razjario obično šutljivu i trpeljivu većinu.

Drugi blok, kontra-Vlada, kojeg su u javnom prostoru predstavljali čelnici sindikata, iskoristili su medijski prostor za žestoki PR. Neumorno su objašnjavali kako hrvatski građani zarađuju manje, a žive lošije i kraće od bogatih stanovnika Zapadne Europe. U finišu su poslali dramatičnu poruku kako nemaju dovoljno potpisa na peticiji za raspisivanje referenduma, a to je hrvatske građane natjeralo na akciju. Umjesto gunđanja ispred TV-a, izašli su do prvog štanda i potpisali. I sama sam to učinila. Ne samo ja već sve tri generacije moje obitelji.

umjesto provlačenja teze da hrvati rade malo i slabo, bolje bi bilo mijenjati ono s čime se nije htjela uhvatiti ukoštac nijedna dosadašnja vlada: kako pojeftiniti javni sektor, ukinuti ili ublažiti privilegije, stvoriti uvjete za otvaranje novih poslova i povećanje plaća…

Kao osoba koja se poslovno bavi komunikacijama najveći dio svoje poslovne karijere, ne mogu a da se ne osvrnem na tezu – PR je moćniji od marketinga, koja se u ovom slučaju pokazala itekako istinitom. Marketing je slab alat za prodavanje vrijednosti, a bez konkretnih, pozitivnih djela koja bi govorila u prilog kampanje. Građani su prezreli poruke Vlade, bez obzira kako vješto bile sročene jer iza njih ne stoji ništa osim prazne priče i floskule.

Tko su ti ljudi i na kojim radnim mjestima, koji mogu reći kako će ih poslodavac zadržati na poslu do navršenih 67 godina? To nisu građani koji rade u privatnom sektoru jer tamo, ne samo da ih nitko ne bi držao do 67 godina već ih se poslodavci rješavaju otpremninama kad navrše 60, ako to nisu učinili već i prije. Uz to, od svojih plaća većina građana tek preživljava, a nema sredstava viška koje bi mogli štedjeti za zlatnu starost pa je na mjestu pitanje od čega bi trebali preživjeti u međuvremenu.

I tako, umjesto provlačenja teze kako hrvatski građani rade malo i slabo, bolje bi bilo prihvatiti se mijenjanja pravih stvari, onih kojima su nije htjela uhvatiti ukoštac niti jedna dosadašnja vlada: kako pojeftiniti javni sektor, ukinuti ili barem ublažiti privilegije pa time osloboditi prostor i stvoriti uvjete za otvaranje novih poslova i povećavanje plaća, a sve to još oslobođeno korupcije i nepotizma. Time bi, eto, pokazali volju za rješavanje svih svojih i naših problema, od demografije i iseljavanja do opstojnosti sustava zdravstva i mirovina. Sindikati broje i slave – više od 600 tisuća potpisa građana nije mala stvar.