JELENA SKORUP JURAČIĆ, ARHITEKTICA:
Zagreb se dramatično srušio zbog dramatične nebrige

Mladenka Šarić

Zagreb je 22. ožujka u ranu zoru pogodio potres snage 5,5 stupnjeva po Richteru, i povijesnu jezgru pretvorio u gomilu ruševina. Iako je za stanovnike potres bio šokantno i zastrašujuće iskustvo, po snazi on spada u potrese srednje jačine, pa se postavlja pitanje zbog čega je grad u toliko mjeri oštećen. Zbog čega se Zagreb srušio?

„Kad gledamo količinu ruševina u povijesnoj jezgri grada, kad vidimo da je svaka druga ili treća kuća u štićenom, povijesnom prostoru grada kao klimav zub, teško je reći da to i nije bio tako strašno jak potres. Međutim, objektivno sagledavajući situaciju valja reći da je to bio potres srednje snage i da je potpuno u nesrazmjeru s ruševinama koje i danas stoje po ulicama. Pogotovo znamo li da se taj potres očekivao već 140 godina, od onog potresa iz 1880. godine, i da se znalo da je Zagreb izgrađen na jako trusnom području. Odgovor na pitanje zbog čega se Zagreb ovako dramatično srušio je u dramatičnoj nebrizi kojoj je bio izložen. Odavno se zna da povijesnu jezgru grada treba protupotresno učvrstiti, ali se u tom smislu nije ništa ozbiljno poduzimalo “, kaže arhitektica Jelena Skorup Juračić, suvlasnica Arhitektonskog ureda Aries, dobitnika prestižne nagrade „Bernardo Bernardi“ 2016. godine za oblikovanje i unutrašnje uređenje.

objektivno rečeno zagreb je 22. ožujka pogodio potres  srednje jačine i to je u potpunom nesrazmjeru s opsegom razaranja. Zbog toga se postavlja pitanje zbog čega se zagreb tako strašno urušio….

Arhitektonski ured Aries koji vodi s arhitektom Draženom Juračićem sudjelovao je u adaptaciji i rekonstrukciji mnogih povijesnih zgrada i nikad, kaže Jelena Skorup, nisu prihvatili izvoditi projekt ako u njemu nije bilo predviđeno i protupotresno ojačavanje konstrukcije. Jer, obnavljanje pročelja i štukatura bez učvršćenja konstrukcije zgrade kako bi se mogla oduprijeti udaru potresa, ili bez rješavanja kapilarne vlage u zidovima i temeljima, bez rješavanja problema vlažnih podruma i sličnih stvari koje utječu na strukturu i statiku, bilo bi isto kao raditi face lifting na bolesnom tijelu. Čisto bacanje novca.


„Zato sve struke koje će biti dio obnove, arhitekti, građevinari, konzervatori…, upozoravaju da je obnovi grada potrebno pristupiti pažljivo i promišljeno. I ovoga bi puta struku trebalo konačno poslušati. Naime, odavno se upozoravalo na potrebu protupotresnog ojačavanja svih zgrada na Kaptolu, Gornjem i Donjem gradu, ali sad ruševine potvrđuju da od toga nije bilo ništa. Nadam se i želim da potres bude točka preokreta u promišljanju ne samo obnove, nego i budućnosti Zagreba“, govori Jelena Skorup.

Pred nama je dugogodišnji proces obnove kojoj naša generacija možda neće ni doživjeti kraj. Moramo se dogovoriti i odlučiti što ćemo i zbog čega štititi, jer ako štitimo sve, onda ne štitimo ništa…

Vratimo li se unatrag, u vrijeme poslije razornog potresa, snage 6,3 stupnja po Richteru, koji je prije 140 godina pogodio Zagreb vidjet ćemo da su kroničari zabilježili da je taj događaj bio prekretnica u razvoju grada. Tada je oblikovan Zagreb kakav danas poznajemo, njegove donjogradske vizure i ambijent. U samo 10 godina grad je narastao s 30.000 na 40.000 stanovnika, što je za to vrijeme bio velik skok, izgrađeno je 700 novih zgrada, u grad su se slili arhitekti i građevinari iz mnogih država Europe i taj je potres, na kraju, postao snaga grada.

„Tada je postojao konsenzus svih dijelova tadašnjeg društva da žele bolji, veći, suvremeni, novi grad. Iako smo i mi danas suočeni s velikim razaranjem Zagreba izazvanim potresom, ne postoji nikakva ideja što u razdoblju koje je pred nama, i u kojemu će trajati duga i zahtjevna obnova, želimo postići. A bilo bi nužno da postoji ne samo ideja, nego i konsenzus struke i javnosti u vezi tog pitanja. Pred nama je dugogodišnji proces obnove kojemu kraj naša generacija možda neće ni doživjeti. Moramo se dogovoriti i odlučiti što ćemo i zbog čega štititi, jer ako štitimo sve, onda ne štitimo ništa. Uz obnovu kuća i zgrada javne upotrebe mora se promišljati i o osuvremenjivanju života u tim dijelovima grada, o dvorištima koja mogu postati lijepe, intimne oaze, o prometu, o komunalnom redu, o odnosu prema javnom prostoru… Moramo se početi baviti i tematiziranjem odgovornosti koja ide uz vlasništvo. No, veliki je problem što još uvijek nemamo sliku što se točno dogodilo, kolika su razaranja, a kamoli kako će se i iz kojih izvora financirati obnova“, kaže Jelena Skorup Juračić. Prvi korak trebala je biti detaljna analiza izvedena pomoću suvremenih tehnologija na temelju koje bi se utvrdilo stanje svakog pojedinog objekta i donijela odluka kako će se postupiti u sakom konkretnom slučaju…

* Razgovor s Jelenom Skorup Juračić možete pogledati i u video formatu