SEZONA LOVA
Iseljavanje je podmukla egzekucija Hrvatske

Ljudi rođeni kad je počinjao rat možda se upravo sad pakiraju i s diplomom u ruci idu konobariti u Irsku...
Andrea Štalcar Furač, novinarka, zaljubljenica u kulturu, project managerica, profesorica stranih jezika

Nema tužnije situacije nego kad ljude ispraćam u suzama, u njihov novi život na neku od europskih adresa.

To stanje proživljavam već duže vrijeme svjesna da će diplomirana ili sposobna osoba raditi na trećerazrednim poslovima koje građani te zemlje ne žele raditi, ili ne moraju, i da i to treba prihvatiti kao sretnu okolnost jer ćeš, zdrave glave biti plaćen za svoj posao i život učiniti sigurnijim. Neće te buditi partizani i četnici naizmjence, neće te protuhe minorizirati i upirati prstom u tvoju djecu pokušavajući uništiti i njihove živote, neće ti nesposobni dokazivati kako se još moraš potruditi da bi zadovoljio njihove “kriterije”. Nećeš prekvalificiran za ovaj hrvatski lopovluk, kao trajni nepoželjni gost u državi koju si stvarao, kopati po kontejnerima i uvjeravati samoga sebe kako je svako iskustvo trajno učinkovito. To je sreća, kad se probudiš i ne doživiš više niti jedan takav dan. Za to se isplati biti diplomirana sobarica sa dugogodišnjim iskustvom, makar i prekvalificirana.

HRVATSKA KAO PLIJEN

Nitko mi ne može reći da se ovo raseljavanje ne događa sustavno i planirano. Ne, jer sa svakom osobom koju jezično osposobljavam razgovaram osobno, kao i s masom drugih ljudi koji odlaze.

Iz udobnih cipela za “po doma” ljudi uskaču u cipele koje ih trebaju odvesti u bolje danas od onoga koje imaju u zemlji za koju su se borili (Foto: Ladislav Furač)

Već godinama pratim kako raste nezadovoljstvo nečovječnošću na svim razinama, među mlađima i onima srednjih godina, kako je rad na sebi izgubio smisao i koliko su ljudi zapravo nesretni. Kako te kradu na svim razinama. Kako od tebe žele učiniti nečovjeka kako bi ušao u začarani kruh podjele „plijena“, jer oni ovu zemlju komadaju poput ratnog plijena, nasilno oduzetog onima koji su ga tijekom rata: srcem, životom i znanjem pokušali učiniti ugodnom zemljom za sve. Za tebe i za mene.

Uvlače te ucjenama kako bi podijelili odgovornost. Gledam ih kako sišu tvoju snagu, znanje i sposobnost. Ne, varate se ako mislite da je u pitanju novac, da ljudi zato odlaze.
Većinom su ti ljudi koji odlaze situirani, perspektivni, obrazovani i na nemalim pozicijama. Imaju znanje ili imaju vještine. Ili oboje. No ni sami više nisu sigurnu znaju li išta i vrijede li njihove vještine. No, ono što ljude dovodi do konačne odluke nije materijalni status, već nemogućnost da žive mirno, sigurno i kvalitetno, da svoj radni dan potroše na poslovni napredak a ne na čuvanje leđa, da žive danas a ne u vječnom strahu od jučer i sutra, da djeci omoguće slobodu za koju se sami bore, a tu slobodu, dragi moji stranački i kvazi genetski opsjednuti poznanici, i vi koji vodite ovu državu, vi ne možete shvatiti. Vaša je sloboda mjerena mandatom i zgrmljenim plijenom.

Već godinama pratim kako raste nezadovoljstvo nečovječnošću na svim razinama, među mlađima i onima srednjih godina, kako je rad na sebi izgubio smisao i koliko su ljudi zapravo nesretni. Kako te kradu na svim razinama

„SLOBODA” NA HRVATSKI NAČIN

Hrvatska zastava nekad je bila simbol slobode koju želimo, danas je mnogima samo prigodna krpa koju izvjese kao dokaz svoje “pravovjernosti”.  Oni što je i dalje ističu iskreno doživljeni su kao čudaci

Sloboda nije u novcu. To je jedino stanje koje ne možeš ni kupiti, ni opipati, niti izboriti ako nisi taj. Sloboda je kad se ujutro probudiš i veseliš se danu, kad odlaziš na posao da bi svoje znanje i sposobnost uložio u ono što radiš i osjetio zadovoljstvo, da bi se vratio kući i s veseljem ispunio ostatak dana: obitelji, prijateljima, hobijima, sportom ili nekim cjeloživotnim obrazovanjem, da bi eventualno vozio auto kakav želiš a ne kakav bi okolina smatrala da moraš, voziš bicikl iz gušta a ne zato jer je to sada IN, ljetuješ gdje želiš, a ne naguravajući se na prekrcanim plažama pokušavajući zagorjeti u najkraćem roku kako bi okolina zabilježila da si ljetovao kak’ je red.

Sloboda je kad se svako jutro ne budiš u grču koji te potajno razara znajući da ćeš još jedan dan provesti u strahu od degradacije koju provode nesposobni nad inovativnima, da ti je plaća uvijek upitna i da, da bi preživio, moraš pristajati praviti se glupanom kako bi svom nadređenom dao mogućnost da se šepuri u svojoj malograđanskoj poziciji bez sadržaja. Sloboda je kad radiš da bi društvo imalo koristi od tvog rada i primio plaću kojom ćeš ionako, putem različitih troškova, više od pola vratiti državi, kako bi, po logici stvari bio građanin bez potrebe za razvijanjem svih mogućih kemijskih spojeva preživljavanja iz jednog jedinog razloga: kad su se iz ratne Hrvatske, malo pomalo, ljudi s terena počeli vraćati u svoje “radne” sredine, dočekali su ih nakostriješeni novohrvati, duboko uvaljeni u fotelje, čekajući trenutak kad će ti konačno imati priliku reći da si suvišan. Imao si sreću ući u vlastiti stan a da te tamo ne dočeka netko tko je ušao prije tebe. Jer eto, tebe nije bilo, tko ti je kriv što si dao srce za domovinu. Budalo!

ono što ljude dovodi do konačne odluke da odu nije materijalni status, već nemogućnost da žive mirno, sigurno i kvalitetno, da svoj radni dan potroše na poslovni napredak, a ne na čuvanje leđa, da žive danas, a ne u vječnom strahu od jučer i sutra, da djeci omoguće slobodu za koju se sami bore

IMA NAS, AL’ SMO SVE SLABIJI

Ta snaga riječi, dotada bezlične mase nad onima koji nikada u životu nisu ustuknuli, je toliko snažna da je dovela do kompletne promjene društvenih odnosa – nagore. S druge, pak, strane, ostatak društva, individualce, intelektualce i stranački neinficirane trebalo je malo-pomalo likvidirati i to kontinuiranim provođenjem egzistencijalne i poslovne nesigurnosti. To se radilo stalnim postavljanjem nesposobnih kadrova na ključne pozicije u kojima je žrtva ulagala znanje, vrijeme i život za opstanak neke ništarije na poziciji kojom je ugrožavao i zaposlenike, i opstanak firme, i društvo.

Dragi moji, ova zemlja se sustavno raseljava i potiho ubija, točno određeni ljudi odlaze, pa kad su vam već puna usta nekih poznatih vremena i metoda eliminacije, kako biste ovo nazvali? Bavite se prošlošću, a pred vašim očima, dragi kolege iz navodnih građanskih inicijativa, udruga i spasitelji Hrvatske, događa se psihološki rat, sustavno ubijanje zemlje iznutra

Radilo se to na svim razinama, uporno, detaljno i sa strašću. Pobjeda malih-velikih ljudi nad stvarnim potencijalom hrvatskih građana nastupila je u onom trenutku kad su ti građani za potencijalom, kulturom i kontinuitetom, njihova djeca i poznanici, odlučili da je dosta i da nema te ponude s kojom bi dočekali još jedno jutro u ovoj zatrovanoj tvorevini od države. Dragi moji, ova zemlja se sustavno raseljava i potiho ubija, točno određeni ljudi odlaze, pa kad su vam već puna usta nekih poznatih vremena i metoda eliminacije, kako biste ovo nazvali?

Jednog dana su mnogi zaključili da više nema nijednog razloga da se još jedno jutro probude u ovoj zatrovanoj tvorevini

Bavite se prošlošću, a pred vašim očima, dragi kolege iz navodnih građanskih inicijativa, udruga i spasitelji Hrvatske, događa se psihološki rat, sustavno ubijanje zemlje iznutra. Možda se percepcija takve pojave projektno ne plaća, pa ju niste obavezni načeti jer nemate koristi, no to je stvarnost a ne vaši apstraktni društveni problemi rodnih razlika, lijevih i desnih, parada i balova, komunikacije ove ili one.

No, koga zanima sadašnjost? Nikoga. Uskoro ćete i sami biti višak, baš me zanima kome ćete se žaliti kad budete prestari za odlazak, a premladi da umrete dovoljno brzo da si skratite muke života u ovoj mučionici. Kome ćete se onda žaliti? Kako kaže jedna cijenjena profesorica hrvatskoga jezika: Tko će biti taj, zadnji, koji će ugasiti svjetlo?