BUDIMO RAVNOPRAVNI (20)
Irena Petrijevčanin Vuksanović: Ako se ženu gleda kroz spol, a ne kroz rad i reference, ona je u startu poražena

0
Mladenka Šarić

Potpredsjednica Odbora za ravnopravnost spolova u Hrvatskom saboru IRENA PETRIJEVČANIN VUKSANOVIĆ dvadeseta je sugovornica naše kampanje BUDIMO RAVNOPRAVNI, koju Udruga “Žene 50+” provodi pod pokroviteljstvom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Problem podzastupljenosti žena u politici ta saborska zastupnica iz redova HDZ-a smatra u prvom redu problemom koji trebaju rješavati žene svojim inzistiranjem da ih se ne promatra kroz spol, nego kroz stručnost i reference. Svjesna je da se žene u politici često gura u tzv. lake teme dok se je tzv. ozbiljnija politika rezervirana za muškarce. No, žene nisu bez odgovornosti kad se analizira zbog čega je tako, jer prečesto pristaju biti tek dio zajamčenih ženskih kvota i zadovoljavaju se time da su broj zbog kojeg će šira slika izgledati bolje. Zbog takvih pojava naša sugovornica podržava smisao kvota kao instrumenta koji može pridonijeti rješavanju problema neravnoteže, ali je snažno svjesna da će sve ostati mrtvo slovo na papiru bez zainteresiranih, obrazovnih i aktivnih žena spremnih da se izlože onima koji okreću očima kad susretnu žene koje se zalažu za svoja i prava drugih žena.

Mnoge žene koje su izgradile zavidnu karijeru kažu da u mlađim godinama nisu razmišljale o temi stvarne ravnopravnosti žena i muškaraca. Kakvo je vaše zapažanje kad je riječ o tome? Kad ste počeli primjećivati neke neravnoteže?

Počela sam raditi u ranim dvadesetima i oduvijek sam cijenila profesionalno iskustvo starijih te nisam gledala je li riječ o muškarcu ili ženi već o tome tko je kakav. Na jednom radnom mjestu sam nekoliko godina čak bila i jedina žena. Vjerovala sam da ako netko kvalitetno radi nije bitno kojeg je spola. Osobno nisam imala nekakva loša iskustva u poslovnom okruženju. Međutim, slučajevi diskriminacije postoje diljem svijeta te su žene za iste poslove manje plaćene od muškaraca ili im se uskraćuje napredovanje zbog brige o djeci i očito je da je to globalni problem jer rijetke su iznimke zemalja u kojima se može reći da je ravnoteža valjana. Hrvatska nije iznimka.

Dobivate li kao potpredsjednica Odbora za ravnopravnost spolova u Hrvatskom saboru pritužbe žena koje smatraju da su zapostavljene ili da su bile zaustavljene u napredovanju zato što su žene? Žale li vam se na tzv. staklene labirinte?

Ne dobivam ih pojedinačno jer taj odbor nema formalne mogućnosti da rješava takve probleme. Primjerice, možemo senzibilizirati javnost tako da primjerice udrugama omogućimo tematsku sjednicu o specifičnom problemu ili potičemo institucije na rješavanje istih. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova također može pomoći no sve je to nedovoljno ako se zakoni koji se tiču ravnopravnosti krše i za to se ne sankcioniraju počinitelji ili su sankcije takve da poslodavac radije plati simboličnu kaznu nego da poštuje propis. Ondje gdje mogu pomoći i sama ponudim bez da me zamole no prostor za djelovanje nije prevelik kroz odbor.

žene se trebaju zalagati za ispravnu percepciju njih samih u političkom i svakom drugom kolektivu. U protivnom će se i dalje uglavnom govoriti što je neka žena obukla umjesto onoga što je stvarno bitno…

Danas su djevojčice kroz razne komunikacijske kanale izložene tezama da je ženi mjesto u kući te da je njezina glavna uloga da brine o obitelji, a ne da ganja karijeru. Dječacima se samim time šalju suprotne poruke. Mislite li da ovakav tip poruka može proći kod današnjih mladih generacija?

Najbolje da na ovo pitanje odgovorim osobnim primjerom. Imam sina i kćer koje odgajam na način da su ravnopravni kao ljudska bića. Ako mi kćer želi pomoći u kuhinji, što često traži jer joj je, kaže, zabavno, sin za to vrijeme npr. postavi tanjure, odnese smeće ili nešto slično. Bitno je da smo svi uključeni, to je prirodno, naravno u okviru njihove starosne dobi. Isto tako učim ih da ljude promatraju prije svega kroz to kakve su osobe. Uvjerena sam da djeca kroz odgoj dobiju matricu po kojoj se kasnije najčešće ponašaju u životu. Ne mogu učitelji u školi izmijeniti tu matricu, edukacijom se doduše djelomično može utjecati no ako u obitelji dijete odrasta uz neki obrazac ponašanja taj obrazac nosi u sebi kao naslijeđe u daljnji život.

Dob i majčinstvo su u brojnim istraživanjima prepoznati kao dvije najveće prepreke ženama na tržištu rada. Ili su premlade ili su prestare ili je problem što imaju djecu ili je sumnjivo što ih nemaju jer će ih možda imati ako se zaposle… Mislite li da se u našem društvu to prepoznaje kao problem i da bi se u dogledno vrijeme nešto moglo promijeniti?

Prepoznaju oni koji žele prepoznati bilo da su osobno pretrpjeli ili su senzibilizirani za taj problem. Potpuno je apsurdno da u današnje doba za isti posao žena bude plaćena manje ili da je žena zaposlena na ugovor na određeno vrijeme koji joj praktički ne daje nikakva prava te je doslovno ucijenjena da ili prihvati što joj se nudi ili će ostati bez posla. S takvim problemima suočene su i institucije u Europskoj uniji koje su nadležne za ravnopravnost, kao i većina zemalja. Pročitala sam nedavno da će francuske tvrtke morati odlukom premijera u roku od tri godine ukinuti razlike u plaćama ili slijede oštrije kazne. Ondje su muškarci u prosjeku plaćeni 9 posto više iako već 45 godina imaju zakon koji nalaže jednake plaće za jednake poslove! Kao što sam rekla, Hrvatska nema loše zakone, treba bolje sankcionirati njihovo neprovođenje. Degradaciju na poslu treba rješavati kao dio šireg paketa reformi zakona o radu i to se može dogovoriti s poslodavcima, sindikatima i zainteresiranom stručnom javnošću i sigurna sam da bi to prošlo u Saboru.

djeca kroz odgoj dobiju matricu po kojoj se kasnije najčešće ponašaju u životu. Ne može škola izmijeniti tu matricu, jer ako u obitelji dijete odrasta uz neki obrazac ponašanja taj obrazac nosi u sebi kao naslijeđe u daljnji život…

Ravnopravnost žena i muškaraca u Hrvatskoj na deklarativnoj je razini uzorna. No, u Saboru imamo 19 posto zastupnica, na čelu velikih državnih kompanija nema nijedne, u HAZU je samo 13 akademkinja, ispitivanja pokazuju da čak 46 posto žena ne napreduje zbog obiteljskih obveza, tu je i problem neravnoteže u plaćama… Mogu li žene aktivne u političkim strankama utjecati više na smanjivanje neravnoteža opisanih ovih primjerima?

Političke stranke preslika su društva po ovom pitanju. Koliko je neravnopravnosti generalno, toliko je i u kolektivima, tvrtkama pa i političkom sektoru. Postoje pojedinci koji su više senzibilizirani, oni koji su manje i oni koji ne vide problem ili ih ne zanima. Osobno ne vidim svrhu tzv. klubova žena unutar političkih stranaka osim što se njima žene dodatno separira u “ženski prostor” koji formalno nema nekakav utjecaj. Zanima me doprinos na stručnoj i ozbiljnoj razini, a ne da se ženska participacija svede na light teme, dok se muškarci bave „ozbiljnijom problematikom“. Ako će se u politici ženu gledati kroz spol, a ne kroz stručni rad ili njezine reference, onda je ona u startu poražena bez da je dobila pravu šansu. Mislim da same žene trebaju težiti i zalagati se za ispravnu percepciju njih samih u političkom i svakom drugom kolektivu. U protivnom će se i dalje uglavnom govoriti što je neka žena obukla umjesto onoga što je stvarno bitno.

Zanima me doprinos na stručnoj i ozbiljnoj razini, a ne da se ženska participacija svede na light teme…

Tzv. ženske kvote u politici zasad nisu osigurale odgovarajuću zastupljenost žena. Strankama još upravljaju muški lobiji. Je li takva praksa diskreditirala kvote kao instrument u prijelaznom razdoblju dok ne postanemo društvo u kojemu se neće razgovarati o jednakim prilikama jer će se to podrazumijevati?

Uopće nema smisla da i ja sada govorim o statistici i brojkama jer o tom smo već čitali i slušali u svim medijima. Čak i da se dogodi odgovarajuća zastupljenost žena pitanje je hoće li one biti educirane i proaktivne ili pak one koje će popuniti kvotu. Kvota je tu da zajamči brojku, a mene inače u poslu i životu više zanima kvalitativni od kvantitativnog aspekta. Podržavam smisao kvota, ali istodobno on ne jamči ništa osim brojčanog aspekta ako žene same ne budu proaktivnije.

ne vidim svrhu tzv. klubova žena unutar političkih stranaka. U njima se žene dodatno separira u “ženski prostor” koji formalno nema OSOBIT utjecaj…

Muškarci u politici i u biznisu znaju reći da su ženama vrata širom otvorena, ali da se one ne žele kandidirati. No, koliko je društvu poput našega, u kojemu su uloge podijeljene tako da se skrb za obitelj, kuću, stare roditelje… prebacuje na ženu, nužna razvijena društvena infrastruktura koja ženu podupire u ostvarenju njezinih ambicija? Može li se povećati angažman žena ako ne postoji odgovarajuća društvena logistika (dovoljan broj vrtića, dnevni boravci u školama, kvalitetna skrb za starije…) koja će to omogućiti?

Razlika u plaćama dublji je problem – ovisi o zakonskim, socijalnim ili ekonomskim faktorima koji su isprepleteni. Uzrok nije jedan jer je podjednako i u razvijenijim kao i u siromašnijim zemljama, mediteranskim kao i u baltičkim, očito je to globalni problem unatoč svim drugim razlikama među zemljama. Budimo svjesni da postoje tzv. ženski sektori koji su manje atraktivni muškarcima i manje plaćeni. U najgorim slučajevima, kao primjerice u Saudijskoj Arabiji žena ne smije registrirati tvrtku, u Argentini ne smije raditi u destilerijama alkohola, u Rusiji pak ne smije voziti vlak itd.

Kod nas su pojedinci u društvu skloni “preokretati očima” na one žene koje se bore za svoja i prava drugih žena te ih se često naziva pejorativnim nazivima…

Sve u svemu, istraživanje pokazuje da žene diljem svijeta, njih oko 2,7 milijardi nema pravo na odabir istih poslova kao muškarci. Ne kažem pritom da žena teži biti kao muškarac, kako bi neki mogli pogrešno protumačiti. Niti teži niti treba, radi se o tome da se ženi omogući da ne bude diskriminirana. Kod nas su pojedinci u društvu skloni “preokretati očima” na one žene koje se bore za svoja i prava drugih žena te ih se često naziva pejorativnim nazivima. To obeshrabruje i ponižava mlade te u javnosti skreće pažnju sa stvarnog problema. Unatoč tome, smatram da se ne treba pomiriti s postojećim stanjem. Trebamo se zalagati za izjednačavanje plaća za iste poslove, veću fleksibilnost za zaposlene žene, veća proračunskim izdavanjima za djecu i obitelj – ženama se mora omogućiti da lakše balansiraju između posla i obitelji. Trebamo pokazati što veću senzibilnost i ustrajati dok se to ne postigne, možda će trebati godine, ali nikada ne treba odustati. Ako se to ne omogući, nastavit će se demografski pad i odlazak mladih obitelji. Ne smijemo se prepustiti apatiji i prihvaćati stvari oko sebe kao da su zacementirane.