PREKINIMO ŠUTNJU
Čudim se ženama kojima je normalno da su tretirane kao smeće zato što su – žene

 

Mladenka Šarić

U demokraciji svatko ima pravo misliti što hoće i govoriti ono što misli, i svatko ima pravo misliti i izreći svoje o onome što misli i govori netko drugi. Taj, jedan od temeljnih principa demokracije sasvim mi je jasan, pa i kad se nimalo ne slažem s onim što netko drugi govori, nikad, pa ni kad sam sama sa sobom, ne dovodim u pitanje bilo kome pravo da misli i govori potpuno slobodno, osim, naravno, ako svojim riječima izlijeva mržnju, poziva na nasilje i kršenje zakona. S tog aspekta me, dakle, ne čudi potreba nekih žena da na društvenim mrežama, najmasovnijim komunikacijskim platformama današnjice, u komentarima članaka objavljenih na portalima velikih i malih medija ili u emisijama na televizijskim i radijskim postajama koje otvaraju kanal za izravni kontakt s publikom pokušaju umanjiti važnost osobnog svjedočanstva o struganju maternice na živo koje je zastupnica Ivana Ninčević Lesandrić iznijela u Saboru, ogoljevši pred svima nama vlastitu intimu do bola, predajući je javnosti da je žvače i proguta ili ispljune.

JESTE LI STVARNO TAKO BEZOSJEĆAJNE?

S demokratskog aspekta, dakle, ne osporavam pravo nikome da njezinu priču doživi i prokomentira kako hoće, ali kao žena ne mogu ne upitati te žene – Koji je vama vrag? Jeste li stvarno tako bezosjećajne? Smatrate li stvarno da je prihvatljivo, pa čak i u redu, da se ženama, dakle, i vašim kćerima, unukama, sestrama, nećakinjama, prijateljicama…, ulazi u maternicu bez anestezije, da ih se na živo šiva, da im se u najintimnijim i najstresnijim situacijama u životu kad rađaju ili gube nerođeno dijete obraćaju s visoka, grubo, okrutno, bez poštovanja, bez suosjećanja…? Zar vi koje smatrate da je zastupnica Ivana Ninčević Lesandrić prešla granicu pristojnosti i tumačite kako se i tako grozno iskustvo moglo ispričati s manje dramatičnosti i detalja koji traumatiziraju javnost zbilja mislite da je u ovoj priči glavni problem njezina pristojnost??? Jeste li svjesne uopće koliko zla prenosite na mlade žene koje se nalaze u vašem krugu? Recimo, na vlastite kćeri u nekoj dobi djevojčice i jako mlade djevojke kojima ulijevate u glavu misao da je normalno da žena trpi i bude ponižavana, čak i tamo gdje bi trebala biti zaštićena, gdje je došla po pomoć? Jeste li vi one koje će patnju žene izložene obiteljskom zlostavljanju, koju nasilni muž izmlati jer mu, recimo, juha nije dovoljno topla prokomentirati hladnim riječima – Tko joj je kriv kad se nije naučila? Jeste li vi one koje ću učiti svoje kćeri da trebaju biti pokorne i da ne trebaju ništa zahtijevati jer to nije pristojno?

Znam, netko će reći što se čudim, pa Oduvijek je žena ženi vuk. ALI, DA, čudim se da postoje žene koje smatraju da su krive žene koje govore, a ne oni koji su ih izvrgnuli barbarskom rezanju, struganju MATERNICA i šivanju RODNICA bez anestezije, koji su ih ponizili i vrijeđali, koji su im znali reći što sad plaču, A nisu plakale kad su širile noge…

Ta bešćutnost žene prema ženi zaprepašćuje me i zbunjuje istodobno. Šokantan je taj ženski pokušaj omalovažavanja svih priča, ne samo priče zastupnice Ninčević Lesandrić koja je pokrenula erupciju, nego svih svjedočanstava koja su se poput poplave prelila u javni prostor iz duša žena koje su te traume godinama skrivale duboko u sebi jer su ih poučili da je najbolje zaboraviti, da se s rogatim ne treba bosti, da ne bi bilo pristojno govoriti o tome, da se drugi put možda neće ponoviti, da je sve ionako prošlost i da treba gledati naprijed…

Ivana Ninčević Lesandrić pokrenula je erupciju traumatičnih svjedočanstava

Znam, netko će reći što se čudim, pa poznato je oduvijek da je žena ženi vuk. Ali, da, čudim se da u Hrvatskoj danas, 2018. godine, postoje žene koje smatraju da je normalno da budu tretirane kao smeće samo zato što su – žene. Čudim se da ne razumiju da imamo pravo biti tretirane s poštovanjem i razumijevanjem. Čudim se da postoje žene koje smatraju da je sve što se proteklih dana pojavilo u javnosti tek posljedica potrebe jedne žene iz svijeta politike za eksponiranjem i njezine pogrešne političke procjene da je potrebno da u okviru svog zastupničkog posla iznese na vidjelo vlastitu priču kako bi ukazala na neprihvatljivu medicinsku praksu. Da, čudim se da postoje žene koje smatraju da su krive žene koje govore, a ne oni koji su ih izvrgnuli barbarskom rezanju, struganju i šivanju bez anestezije, koji su ih ponizili i vrijeđali, koji su im znali reći što sad plaču, kad nisu plakale kad su širile noge… Da, ako netko pita, čudim se takvim ženama i njihovoj bezosjećajnosti. I pitam se zbog čega su takve. Jesu li im to usadile majke, Crkva, politika…? Jesu li se samo prilagodile društvu koje je generalno gledajući izgubilo empatiju?

NISKE LJETVICE

Ima žena koje tumače kako je važnije od anestezije, bolova i lošeg ponašanja nekoga iz medicinskog tima prema pacijentici da su svi u tome timu stručni. Bol prođe, a posljedica nečije nestručnosti prati vas cijeli život, govore one. Nevjerojatan argument! Još bi samo trebalo i da su nestručni. Stvarno je šokantno na koliko su niske ljestvice spremne pristati neke žene i smatrati da je to normalno.

Ljuti me kad vidim žene koje tako lako pristaju na tezu o vječnoj vezi između žene i patnje… NISMO MI DOŠLE NA OVAJ SVIJET DA BISMO JEDNA DRUGOJ PRENOSILE NAPUTAK – IZDRŽI!

Kad je riječ o sustavu, pak, nevjerojatno je da se u mnogim bolnicama smatra sasvim normalnim da se ženama guli maternica, da ih se reže i šiva bez ublažavanja bolova, da im se proces rađanja djeteta ni na koji način ne treba olakšati… Kako je moguće da je takav stav pogodio baš onaj dio medicine koje se tiče jedino žena, jer samo je ženi dano da može roditi? Zašto, na primjer, nitko ne misli da bi bilo normalno nekome amputirati ruku ili nogu bez anestezije? Kako je moguće da medicina grabi velikom brzinom u budućnost, a žene koje rađaju ili gube dijete u mnogim se bolnicama drže zarobljene u prošlosti? Ljuti me što vidim da mnoge žene smatraju da je to u redu, što u tome ne vide problem i što tako lako pristaju na tezu o vječnoj vezi između žene i patnje… Ljuti me što vidim da nastupaju isključivo kao čuvarice sustava.

Nismo mi došle na ovaj svijet da bismo jedna drugoj prenosile naputak: Izdrži! Žena koja to ne shvaća danas, u stoljeću koje nam svakodnevno donosi neslućen tehnološki razvoj, pokušava svoj mentalni obrazac podređenosti prenijeti dalje. Onima, pak, među njima koje su i same podnijele poniženja pokretač je podmukla misao: Ako trpim ja, zašto ne bi trpjela i ti, zašto bi ti bila pošteđena? Ima i onih drugih koje misle da loša iskustva ne postoje ili da se s njihovim opisima pretjeruje jer ih one nisu doživjele… Kojoj god od ove dvije skupine  pripadale žene koje arogantno odbacuju traumatičnost svjedočanstava stotina žena tumačeći da je to pretjerivanje i hajka na medicinsko osoblje, sve su one ujedinjene u želji da se ništa ne promijeni. I zato je važno govoriti, pisati, vikati…

I zato – #prekinimošutnju!