ŽIVOT U “CARSTVU” NEPOTIZMA
Može se uspjeti i bez “veza” i pogodovanja, moja priča to pokazuje

Alis Marić, Čitaj knjigu

Bilo je to davne 1987. godine. Tada smo još živjeli u Jugoslaviji. Taman sam se odlučila rastati i izvući se iz tog neprikladnog braka iako situacija za mene nije bila ni financijski ni organizacijski nimalo povoljna. Imala sam trogodišnjeg sina, nezavršen pravni fakultet, neriješeno stambeno pitanje i ni dana radnog iskustva. S ocem mog djeteta do tada smo živjeli u Njemačkoj, u kućici u nizu, u blagostanju, s dobrim automobilom i dovoljno svega. Na meni je bilo da se brinem o našem sinu, da vodim domaćinstvo i da uživam. Dakle, odlučila sam tada itekako izaći iz zone komfora, otići u nepoznato i u totalnu nesigurnost. Već tada sam odlučila preuzeti odgovornost.

KAKO ĆEŠ DOBITI POSAO KAD NEMAMO VEZE…

Sjećam se da mi je mama bila izvan sebe kada sam joj rekla da se rastajem. “Pa kako ćeš dobiti posao”, bilo je prvo pitanje. “Od čega ćeš živjeti. Znaš da nemamo nikakve veze i tko će te zaposliti… Nemaš radnog iskustva a i još nisi niti diplomirala”, nizale su se njezine primjedbe. No, ja sam već tad znala da je sve u mojim rukama, iako nisam imala niti životnog niti radnog iskustva. Kad nešto odlučim i kad na tome krenem raditi sve će se posložiti – pomislila sam. To sam znala već tada iako sam imala samo dvadeset i pet godina.

Moj otac i majka nikada nisu bili ni u kakvoj partiji ili savezu, nismo imali nikakve rođačke ili kumske veze u bilo kojem državnom poduzeću ili državnoj ustanovi, moji roditelji su završili fakultete i cijeli život marljivo radili i stvarali. Živjeli smo isključivo od njihova rada. Stoga se kod nas doma nikada nije pričalo o tome da bi netko nekoga trebao zaposliti, dobro ga “uvaliti” ili mu pogodovati oko zapošljavanja. Iako smo tim situacijama oko nas stalno svjedočili. Ništa se od onda do danas po tom pitanju nije promijenilo. Nepotizam i pogodovanje cvate kao nikad prije. Svaki dan svjedočimo novim “uvaljivanjima” na nepostojeća ili izmišljena radna mjesta u državnim kompanijama, ministarstvima, upravi ili nekim fantomskim agencijama. Meni je to oduvijek bila totalna nepoznanica i neprihvatljiva situacija.

UZETI SUDBINU U RUKE

I tako sam te davne 1988. godine, kad sam se odvojila od prvog supruga, vozila jednu poznanicu na drugi kraj grada i ljuta zbog svog tog gubljenja vremena, čekajući je, kupila sam “Večernji list” i listajući ga dok sam ispijala sasvim slučajno ugledala oglas za posao. Air France, francuska avio-kompanija tražila je administratora i meni se to učinilo privlačnim i prikladnim poslom za prvu ruku, iako su me svi uvjeravali da je taj posao sigurno rezerviran za nekoga od nekoga. Odlučila sam se svejedno javiti na oglas. Puna elana krenula sam pisati molbu čim sam došla doma, a onda je poslala mom kolegi koji je također izvrsno govorio i pisao francuski da je pregleda. Odlučila sam molbu osobno odnijeti u predstavništvo jer mi je to nekako moj instinkt nalagao. I bila sam u pravu. Kad sam ušla u predstavništvo, kolegica koja je tamo sjedila istrgnula mi je molbu iz ruku i zagurala je u ladicu, ali u tom trenu je izašao direktor predstavništva, ugledao me i pozvao u svoj ured na razgovor. Za pola sata dobila sam potvrdu da sam primljena. Dakle, prva molba u životu, dobra odluka da osobno predam zamolbu za posao i vjera u sebe su mi donijeli prvi posao u životu na kojem sam ostala raditi punih deset godina. Bez ikakve veze ili preporuke.

Nedavno istraživanje  pokazalo je da čak 65 posto ispitanika  vjeruje da je nemoguće dobiti posao ako nemate vezu, dok samo 10 posto njih smatra da su kompetencije i znanja presudni za dobivanje posla…

Ubrzo nakon što sam se zaposlila, diplomirala sam pravo iako mi to u tom poslu nije bilo od važnosti. Bilo je važno da sam dobro govorila francuski jezik, da sam bila organizirana, savjesna i efikasna. Neuspjeh nas može razočarati, ali ako ne pokušamo, osuđeni smo na propast. Tek davno kasnije sam saznala da je tada moje radno mjesto bilo rezervirano za kćer jugoslavenskog ambasadora u Parizu.

PROMJENE SU DOBRE, NE TREBA SE BOJATI…

Nakon deset godina u predstavništvu odlučila sam se za promjenu. Vezanosti i nevezanosti nas podsjećaju da ćemo jednoga dana izgubiti sve što posjedujemo. Oboje je dio našeg života. Dakle ne treba se bojati promijeniti i krenuti dalje. I opet bez ikakve veze ili poznanstva zaposlila sam se u Magmi i tamo ostala oko tri godine, s time da sam pola od tog vremena bila zaposlena kao šefica kabineta ministra gospodarstva u državnoj upravi. Na tom radnom mjestu odlučila sam dati otkaz jer se nisam vidjela dugoročno. Državna uprava u takvoj organizaciji nije bila moj đir. Previše nepotizma, nerada, licemjerja i ljudske gluposti. Mnogi se tome nisu mogli načuditi. Tko lud daje otkaz u državnoj upravi s ugovorom na neodređeno. To je pozicija s koje nikada ne možeš dobiti otkaz.

Ponovno sam odlučila izaći iz zone komfora i prešla sam raditi u njemačku kompaniju Siemens d.d. misleći kako ću u velikoj svjetskoj korporaciji moći napredovati i pokazati svoje kompetencije. Opet bez ikakve veze, sama si sama preko oglasa na stranici Posao.hr našla novi posao. No, tamo sam ostala samo godinu dana jer nisam bila zadovoljna poslom koji mi je dodijeljen. Preko agencije za pronalaženje kadrova dobila sam ponudu da preuzmem vođenje ureda uprave fiksne telefonije u HT-u. Bolja plaća, bolji uvjeti i naravno ja sam pristala. Opet bez ičije pomoći. Gdje god bih došla raditi ljudi oko mene su se pitali – čija sam. Tko me zaposlio i tko me dovukao. Nije im bilo jasno da sam “ničija”. U HT-u sam doživjela najžešći oblik mobbinga koji je trajao punih šest mjeseci, nakon što je moj šef dobio otkaz. U tih pola godine nisu mi dali ništa raditi. Sindrom praznog stola. Ne daju ti posao dok ti ne poludiš i ne odeš. Nisam naravno odmah otišla već sam čekala svoju dobru priliku. I ona se ukazala.

Dobila sam posao vođenja ureda uprave u Zagrebačkoj pivovari. Bez ikakve veze i protekcije. Svaki put bih otišla na prvi intervju i dobila posao. Znanje jezika, radno iskustvo, organiziranost, fokusiranost i vjera u sebe su mi uvijek pomogli u dobivanju posla. No, on nije dugo potrajao. Predsjednik uprave je ubrzo nakon što je postavljen na to mjesto morao otići. S njime sam i ja postala višak. Ali, ostala sam i prešla u interne komunikacije tvrtke. Nakon Zagrebačke pivovare još sam promijenila dvije velike tvrtke. Jedna je bila njemački trgovački lanac, a druga hrvatska izvozna kompanija koja je nažalost propala.

ŠTO UČIMO DJECU

Dalje znate što se dogodilo. Iz ljubavi i strasti prema knjigama pokrenula sam blog i facebook stranicu Čitaj knjigu i konačno počela raditi ono o čemu sam čitav život sanjala. Danas taj posao plaća moje račune i od njega mogu pristojno živjeti.

Svoje troje djece (na slici) primjerom sam poučila da su sami odgovorni za sebe…

Zaista nema bolje opcije od one da radiš ono što voliš i za što izgaraš, a da pri tome to nosi financijsku dobit dovoljnu da zadovolji tvoje osnovne životne potrebe. To što sam sama provodila cijeli život – dobivala poslove “bez veze” i bez pogodovanja prenosila sam primjerom i na svoju djecu. Majka sam troje djece. Dva sina i kćeri. Uvijek sam im govorila i pokazivala da je TRUD jedini uspjeh. Djeca uče primjerom, a ne uvjeravanjima i upućivanjem. Nikada mi nije palo napamet svoju djecu preko veze upisivati u škole ili bilo kakve ustanove. Birali su sami, a kada su to mogli odlučivali su sami u koju srednju školu će ići i koji fakultet će upisati. Na upise su išli sami. Skupili bi svoje dokumente i obavili što treba. Tako i danas svi troje rade, a svoje poslove su si oduvijek pronalazili i osigurali sami. I to u Hrvatskoj gdje nas mnogi uvjeravaju da to nije moguće. A moguće je.

PORAŽAVAJUĆA STATISTIKA

Često svjedočim da roditelji “kopaju” veze kako bi svoju djecu upisali na fakultete i čudim se kakvu to poruku šalju svojim potomcima. Isto tako se naježim na rečenicu: “E, sada kada si diplomirao idemo ti naći posao”. I onda kreće potraga za poslom od strane roditelja. Jedno je pomoći, a drugo je “odrađivati” posao za svoju djecu. Nažalost, mnogi ne razlikuju tu tanku granicu. I tako se taj krug zapošljavanja i “parkiranja” potomaka preko veze nastavlja. Prestanimo živjeti za djecu već živimo s njima i budimo im najbolji primjer što možemo biti. Rješavanje stvari i situacija preko rođačkih i prijateljskih veza, a da za to nema niti osnove niti razloga zaista ne vodi ka dobrome.

Nedavno je rađeno jedno istraživanje u vezi dobivanja posla preko veze i čak 65 posto ispitanika u tom istraživanju vjeruje da je nemoguće dobiti posao ako nemate vezu, dok samo 10 posto ispitanika smatra da su kompetencije i znanja presudni kod dobivanja posla. Više od 90 posto ispitanika pak smatra da se najviše zaposlenja preko veze realiziralo u državnom sektoru. Da će dobiti posao na koji su se prijavili ako imaju sreće smatra samo 20 posto ispitanika…