SMRT U PAKLU
Šest je staraca izgorjelo zato što nam je država poluproizvod

Mladenka Šarić

Zdravom je razumu potpuno nepojmljivo da šestoro starih i nemoćnih ljudi može izgorjeti u drvenoj kućici doma umirovljenika u kojemu su živjeli i koji je trebao voditi brigu o njima! Nemoguće je zdravom razumu uopće pojmiti njihov strah, njihovu patnju, taj očaj nemoćnih, nepokretnih ili u najboljem slučaju slabo pokretnih starih ljudi dok ih je vatra gutala, a oni molili Boga da ih uzme odmah! Ali, kako je to uopće moguće??? Kako? Nažalost, lako! Moguće je jer je država koju imamo poluproizvod.

U Hrvatskoj predugo vlada pravilo da svatko može što hoće. Odnosno, svatko tko je politički miljenik, podobnik, odabranik, pomazanik… Predugo se tolerira stanje u kojemu ni zakoni i pravilnici nisu “sveto pismo” da bi ga se držali k’o pijan plota, i tako sve dok se ne dogodi tragedija. A kad se dogodi tragedija, kad stradaju ljudi, odjednom se svi odgovorni u lancu odgovornosti pokrivaju pepelom i prave da su nevini. Nisu nevini, ne mogu biti, ni najmanje! Šest starih ljudi na duši je države koja nije izgradila sustav koji će zaštiti najslabije u ovom društvu, a stari ljudi svakako spadaju u tu skupinu. Kriva je ta jadna država koja ništa ne poduzima.

SUSTAV SOCIJALNE NEBRIGE

Ovih šest ljudi koji su skončali u vatrenom paklu nisu prvi stari ljudi koji su izgorjeli. Prije devet godina izgorjelo je petero starih ljudi u privatnom domu u Bjelovaru, pa očito ni to nije bio povod državi da se nadzor nad takvim ustanovama pojača. I tada, kao i sada, svi sa sebe skidali odgovornost. A iz najnovije tragedije vidi se da država nije poduzela baš ništa kako bi uvela reda među privatne domove za stare ljude i podigla stupanj njihove sigurnosti.

Dok god država bude tolerantna  prema bezakonju ostat će ovako kako jest. i Ne treba čuditi što u takvom okruženju izgori šest starih ljudi. Čudno će biti ako ih ne izgori još 60, 600 ili 6000…

Odgovoran je, dakle, premijer koji je na čelu izvršne vlasti tog poluproizovda. Odgovorna je i resorna ministrica jer ona je formacijski na čelu tog (ne)sustava socijalne (ne)skrbi, odnosno sustava socijalne nebrige. Odgovoran je i župan, jednako kao i načelnik općine jer u malim sredinama, gdje svi sve znaju, morali su znati da privatne domove za stare i nemoćne treba posebno promatrati jer to je siva, slabo uređena zona u kojoj ima raznih nečovještava. Morali su znati da dom o kojemu je riječ ima dvostruko više korisnika nego što mu je kapacitet. I, naravno, kako to u Hrvatskoj biva, nikome ne pada na pamet da podnese ostavku… Odgovorni su, dakako, i vlasnici doma koji su nemoćnu starčad ukrcali kao u stočni vagon gdje je važno da se što više grla stisne jedno do drugoga i jer svako grlo je lova. Odgovorne su inspekcije… Svi će oni za sebe, naravno, pronaći neko opravdanje, ali opravdanja nema. U buktinji je izgorjelo šestero starih ljudi! Da su svi u lancu poduzeli ono što su morali da se u skrb o starijima uvede red, tragedije ne bi bilo.

Taj slučaj, međutim, samo je najnoviji među onima koji pokazuju da nam je država izvana gladac, a iznutra jadac. Dakle, dom za stare i nemoćne u kojemu se dogodila tragedija jedan je od mnogih privatnih domova koji su širom zemlje niknuli proteklih godina, čepeći tako rupe u sustavu državne skrbi. I to samo po sebi nije problem. Neka ljudi rade. No, problem je hrvatska izvedba. Poznato je, a mediji su nekoliko puta razotkrili gnjusne afere povezane s nekim domovima, da se za skrb o starima i nemoćnima prenamjenjuje sve i svašta, štale se pregrađuju u špelunke u koje se naguraju starci na kraju života, mnogi u polugladni, popišani, posrani, neoprani, zapravo nezbrinuti, i s ovim se svijetom opraštaju svedeni na nulu, bez imalo ljudskog dostojanstva. Jer, zlotvorima koji zarađuju na njihovoj starosti nisu bitni ljudi, bitne su im samo fakture koje za svakoga od njih ispisuju. I sve se to zna. I nikom ništa. To je ta hrvatska izvedba…

IZGUBLJENO POVJERENJE U DRŽAVU

Slučajevi koji su nas zgrozili nizali su se posljednjih godina jedan za drugim… Poludjeli je otac bacio četvoro svoje malešne djece s balkona. Trebao je biti pod nadzorom sustava, ali nije bio na pravi način. Agresivni bivši muž pokušao je nasred ulice umlatiti utezima bivšu ženu, majku svoje djece. Ni on nije bio pod stvarnom kontrolom sustava, iako je bio prijavljivani zlostavljač. Mladić u Splitu s kalašnjikovom u ruci hodao je po centru grada, ispalio 36 hitaca i ubio troje ljudi, a traćio jejoš nekoliko… Jesu li kriminalno povezani ili nisu, doznat ćemo. Zasad se govori da je ubijao iz očaja, kako bi zaštitio vlastitu obitelj od dilera koji su ih kamatarili. No, ne bi se on usudio na takav obračun i “samozaštitu”, a time i ugrožavanje nevinih prolaznika, da država efikasno štiti svoje građane i da oni zbog toga imaju povjerenja u nju. Ne bi se tako nešto stravično i u nas dosad neviđeno dogodilo da se u Hrvatskoj ne tolerira nasilje, da se zlostavljači i kriminalci ne tretiraju neshvatljivo blago, da je sudska praksa nemilosrdna i svojom strogoćom edukativna za društvo, da se toliko puta nije potvrdilo da kršenje zakona i izbegavanje provedbe propisanih normi i standarda u očima pravosuđa i nije tako težak grijeh da bi se strogo sudilo… Eto, zbog svega toga možemo očekivati da sutra izgori deset drugih staraca, da na ulici bude ubijeno deset drugih zlostavljanih žena, da još male djece roditelj baci s nekog balkona, da još deset osvetnika krene u ulični obračun vatrenim oružjem…

Ovakve strahote pokazuju da imamo do srži bolesnu državu, sustav koji je izrastao na velikim očekivanjima malih ljudi, ali je potonuo u golemoj nesposobnosti (ili nespremnosti) političkih elita da ga učine snažnim i beskompromisnim prema svemu i svima koji ga već 30 godina rastvaraju i uništavaju.