POSLIJE IZBORA
Kako su nas razočarali i možemo li se od toga oporaviti

0
Sad woman sitting on a floor near concrete wall, studio shot
Mladenka Šarić ([email protected])

Politika nam određuje život, ali prema njoj imamo duboko nepovjerenje. Očekivali smo nešto što nismo dobili. Hrvatska nije ono što smo željeli. Mladi ljudi pakiraju torbe i kreću u neku od zemalja EU tražiti bolji život.

Statistika to ne može ni izbrojati. Procjena – najmanje 100.000 već je otišlo. Za deset godina bit će nas za milijun duša manje. Čini se da nemamo perspektivu…

LJUDI KOJI NE OČEKUJU NIŠTA

Prošlu nedjelju održan je prvi krug lokalnih izbora, na koje je izašlo jedva 50 posto birača od 3,7 milijuna koji imaju to pravo. U Zagrebu, naprimjer, kod kuće je ostalo 300.000 ljudi. Ni u drugim sredinama nije ništa bolje. Rezigniranost i razočaranje cijede se sa zidova koji nas okružuju… U anketama koje televizije objavljuju na dan izbora građani, koji su u tom trenutku dolazili ili odlazili s birališta, upitani što očekuju od izbora odmahivali su rukama i govorili uglavnom “ne očekujem baš ništa”, “ne nadam se ničemu, svi su oni isti”, “idem na izbore jer je to moja dužnost, ali ne vjerujem da će biti bolje”, “ne očekujem ništa, nijedan mi nije neka velika ličnost”, “ne vjerujem nikome, jer jebeš ti državu u kojoj je najveći uspjeh otići iz nje”… Uglavnom, glasali su, ali iz njih se izlijevao čemer i jad. Razočaranje, izgubljeni snovi… Političkim floskulama o izborima kao festivalu demokracije i biraču kao vladaru svijeta vjerojatno su se posprdno smijali. Mladi ljudi slabo izlaze na izbore, a stariji, koji imaju više discipline, izlaze, ali potpuno ispražnjeni od očekivanja. Kad je riječ o izborima, Hrvati se osjećaju kao da izbora zapravo i nemaju, osjećaju se izigrani i prevareni, i to zauvijek.

OTUPLJENA OSJETILA NACIJE

Kad politika ubije samosvijest društva nastupa kolektivna depresija (Foto: Pixabay.com)

Kako se to dogodilo? Kad se to dogodilo? Je li to prirodna posljedica raskoraka između očekivanoga i dobivenoga? Zadnji zanos nestao je koju godinu poslije oslobođenja zemlje. Kad je društvo trebalo izgraditi, kao da je sve krenulo niz rijeku. Nismo postali zemlja sposobnih, nego utočište podobnih. I nakon 25 godina kraljevstvo smo korupcije, pa nitko ni ne misli da može ići u bolnicu ili tražiti posao ako nema vezu. No, najgore je to što su nam kao naciji, kao zajednici, otupili sva osjetila i ubili samopouzdanje. Nema energije, poleta, rijetki su oni koji misle da sami nešto mogu. Uglavnom se očekuje da se dobije – od grada, općine, države… Svijest da više nema “dobivanja” ili što bi rekli Amerikanci “besplatnog ručka” postoji, ali rađa rezignaciju, a ne akciju. Mladi ljudi s diplomama odlaze raditi u Irsku, Njemačku… kao konobari i prodavači u dućanima, uronjeni u iluziju da im je život bolji tamo nego ovdje. No, i ovdje mogu raditi kao konobari i trgovci, mogu diplomu objesiti na zid u zahodu da je gledaju s WC školjke, ako hoće. Ili, mogu pokušati razmisliti o svom potencijalu i krenuti u neku poslovnu pustolovinu. Koja može propasti, ali i uspjeti… To je ono što je politika u Hrvatskoj ubila – samosvijest, hrabrost i nadu kod golemog broja ljudi. Kad se čitaju statusi na Facebooku, na kojemu su deseci tisuća Hrvata, čini se da malo tko očekuje išta dobro, pljuvanje po Hrvatskoj postalo je moda, pa se tako podcjenjuje i ono što je dobro. Bolje je u Danskoj čistiti kafiće, nego u Hrvatskoj otvoriti malu firmu za bilo koju vrstu usluge… Koliko beznađa u takvom razmišljanju!

Mladi ljudi slabo izlaze na izbore, a stariji, koji imaju više discipline, izlaze, ali potpuno ispražnjeni od očekivanja. Kad je riječ o izborima, Hrvati se osjećaju kao da izbora zapravo i nemaju, osjećaju se izigrani i prevareni, i to zauvijek…

Teoretičar politike Niccolo Machiavelli sažeo je bit razočaranja tzv. malog čovjeka u elite koje odlučuju kad je rekao da politika zapravo nema veze s moralom. A mi bismo, eto, uporno htjeli da ima i ne možemo se pomiriti s tom tezom. Novoizabrani francuski predsjednik, za kojeg ćemo tek vidjeti hoće i razočarati Francuze ili će ispuniti njihova očekivanja, zaključuje: “Kad politika prestane biti poslanje, a postane profesija, političari postaju sluge svojih, a ne javnih interesa…” To je točno. Nema se što tome dodati.

ŠTO SE DOGODILO S NAMA

U hrvatskom slučaju vjerojatno mnogi problemi proizlaze iz činjenice da smo samostalnost morali izboriti u ratu, braneći se od agresije te da je rat vrijeme i stanje u kojemu na površinu izlaze predatori i profiteri, pa dok branitelji ginu u rovovima, oni pune tajne i javne račune u raznim zonama slobodnim od poreza, pretvarajući se u novu elitu koja će usmjeriti razvoj društva. Nadalje, suočeni s agresijom, nismo imali vremena za lustraciju, (poput Njemačke, naprimjer), pa je sav špijunski šljam ušao u strukture i sudjelovao u izgradnji države koju zapravo nisu htjeli. Nadalje, pretvorba i privatizacija provedene su u ratno doba, pa su u tome sudjelovali ljudi bez znanja i iskustva, mnogi s lošim, isključivo sebičnim namjerama. Nadalje, na račun ljudi koji su stvarno branili ovu zemlju stasala je parazitska elita, a branitelji su iz rova odlazili na burzu rada. Nadalje, frustracije su se slagale jedna na drugu dok nije nastao tako velik talog blata da je prekrio sunce. Nadalje, dolaze nove generacije političara, ali ne donose ništa novo.

U hrvatskom slučaju mnogi problemi proizlaze iz činjenice da smo samostalnost morali izboriti braneći se od agresije te da je rat vrijeme i stanje u kojemu na površinu izlaze predatori i profiteri, pretvaraju se u novu elitu koja će poslije usmjeriti razvoj društva…

Zadnja priča je ona s Mostom, grupacijom koja se predstavljala kao čista, pošten, principijelno na strani naroda… Na kraju su se i oni odazvali sirenskom zovu pozicija, pa su zapošljavali kumove, rođake, tražili financijske povlastice koje traju godinu dana iako su na visokoj dužnosti bili – sedam dana… Predstavljali su se drugačijima, ispali su isti, u laž umočeni ljigavci… Koji, uz to, ne znaju baš puno o tome kako se upravlja državom.

PUNO POSLA ZA SVAKOG OD NAS

Nakon takvih iskustava teško je nekome vjerovati i nezamislivo je da se uskoro može pojaviti netko tko će nas očarati pameću, dobrim namjerama, kvalitetnim ljudima oko sebe, zanimljivim programima… Tehnologija vladanja je takva da i oni kojima uspije probuditi  neku nadu da politika može biti drugačija pozlata brzo nestaje. Ostaje ništavilo, a na sav se glas raduju oni “profesionalci” zbog kojih politika i jest takav izvor razočaranja za društvo u najširem smislu.

Naš je izbor hoćemo li se biti otupljeni kao pas na lancu, zguran u prljavu kućicu ili ćemo pronaći u sebi odvažnost da mijenjamo sebe i društvo oko sebe. Ako svatko od nas da doprinos, bit će to dobro za društvo u cjelini (Foto: Unsplash)

I što nam je činiti? Okrenuti se sebi, sagledati vlastite potencijale, usuditi se, ne robovati strahu, ne očekivati ništa na pladnju, boriti se protiv struje ako treba, probuditi svoju samosvijest, ne klanjati se tzv. višim autoritetima s Markova trga i Pantovčaka, nagrađivati one koji su zaslužili, ne bojati se promjena, zahtijevati od vlasti da podnosi račune, uključivati se u društvene aktivnosti, raditi na preobrazbi društva, učiti djecu vrijednostima, a ne ih trovati ideologijama… Puno je posla za svakog od nas. Pitanje je samo jesmo li na to spremni i vidimo li u tome smisao.