GOŠĆA BLOGERICA
Ankica Lamešić: Mojoj majci, i svima vama…

Sad woman sitting on a floor near concrete wall, studio shot
Ankica Lamešić

Danas sam skupila hrabrost i zavirila u inbox. Prošla su malo više od dva mjeseca otkako je umrla moja majka. Otišla je samo nekoliko tjedana prije svog 50. rođendana. Nakon dvije godine teške, junačke i mučne borbe s leukemijom, koja se vratila kad smo već mislili da je nestala zauvijek. Ostali smo sami, Toni, njezina vječna beba, za koju su joj najbliži, dok je bio beba, savjetovali da bi bilo za nju i za sve bolje da ga ostavi. I ja, njezina kći. Tih dana, kad je otišla s ovog svijeta, drugi su umjesto mene otvarali inbox, poruke, javljali se na pozive… Neke sam vidjela, neke ne. Ali, i one koje sam vidjela, nisam doživjela. Uz Tonijevu hiperaktivnost, ovaj je post maksimum koji mogu dati, pa ne odgovaram pojedinačno.
Za početak, hvala svima na riječima podrške.. Pitanje “kako sam” je vrlo kompleksno i nitko od nas nema vremena za taj odgovor (u međuvremenu bi otkrili jos jedan paralelni suncev sustav).

Život ih nije mazio, ali ljubavi i bliskosti nikad nije manjkalo – Ankica, Toni i mama

VANJSKI BEDEM RAZBIJEN U KRHOTINE

Ajmo odmah razbiti misterij moje snage, koju često spominjete. Ništa ja nisam snažnija od vas. Nitko nije. Svi smo ranjivi i svi puknemo, prije ili poslije. Zbog manjeg ili većeg problema. Da, istina, život, ali prvenstveno mama, naučiše me da se puno snažnije borim s problemima i izazovima života. Ipak, ja se zbog nje raspadnem svaki dan. Da, baš svaki dan. Rijetki to vide, ali tako je.  Kad razbiješ vanjski bedem snage, ostaju krhotine koje će rijetko tko skupiti u nešto smisleno. Ali, ako te krhotine podijeliš s drugima, nekome ćeš pomoći. Netko će znati da nije sam u svojoj boli. Tako da lekcija broj 1 glasi: Ne vjerujte u instagram živote mnogih i osmijeh na licu. Gledajte oči, držanje tijela…, i shvatit ćete da netko možda i treba vašu pomoć, samo se ne zna izraziti ili mu je neugodno tražiti. Ne dozvolite sebi manjak samopouzdanja zato što mislite da su drugi “savršeni”. Nisu. Nitko nije. Osvrnite se oko sebe..

lekcija broj 1: Ne vjerujte u instagram živote mnogih i osmijeh na licu. Gledajte oči, držanje tijela…, i shvatit ćete da netko možda i treba vašu pomoć

Mnogi od vas napisali su mi u inbox kako im je žao sto se nisu javljali njoj, a nisu jer su mislili da joj je teško, nisu htjeli smetati… I da, to vam je bila greška. Često je pitala za neke od vas, zašto se ne javljate, zašto ne dolazite… Ja sam joj ionako svaku poruku pročitala, pa bi tako i vašu. Sad povratka nema, ali, neka vam to bude škola za kasnije… Ne ponavljajte tu grešku. . Nemojte toliko razmišljati što i kako će reagirati ili neće uopće reagirati, može ili ne može. Vi to napravite, jer ćete u konačnici i vi biti mirniji.

Ako nekome želite pisati – pišite, ako želite nazvati – nazovite. Ako njega ili nju želite vidjeti – dođite. NE RAZMIŠLJAJTE PREVIŠE

Kad smo kod onoga da “povratka nema”, o čemu su mi neki od vas pisali… Neki od vas su napisali da su trenutno u sličnoj situaciji i da ne znaju kako bi se trebali nositi s bolesti roditelja i strahom od smrti… Žao mi je to pročitati, ali ajmo odmah razdvojiti dvije situacije… Ako se radi o roditelju koji već ima godina, doživio je vaše vjenčanje i dočekao unuke… da, teško je, ali, to je prirodan tijek života, i ne želim biti gruba, ali, mirnije je i dostojanstvenije… Ako se radi o nekom mlađem, onda ste u problemu…, a dubina problema, naravno, ovisi o tome koliko ste bili vezani i kakav vam je bio odnos… Ako ste imalo bili vezani kao mama i ja, onda ste, uličnim jezikom, u banani. Pa se stoga nadam da niste na toj razini povezanosti…

NEMA NATRAG

Meni osobno, unatoč svim silnim “pripremama” na mamin odlazak, razmišljanjima koja su trajala mjesecima, jedna je zastrašujuća činjenica na koju “pripreme” ne utječu, a to je da – nema natrag. U toj sekundi više nema nazad, prilika više ne postoji. Priče će ostati neispričane, zagrljaji će ostati s vaše strane tijela, pogledi će ostati u zraku. I koliko god vam se neke stvari sad čine irelevantne, u toj sekundi postaju ono sto će vam obilježiti cijeli život… Rečenica koju ste izgovorili nekad prije i nikad se niste ispričali, nešto što ste htjeli učiniti, a niste, postat će nešto za čim ćete žaliti do onog trena dok ne dođe vaša sekunda. Naravno, sve to ovisi o vama i vašoj obiteljskoj situaciji, jer ako je tu drugi roditelj, ako su tu braća i sestre s kojima možete dijeliti bol, bit će vam lakše. Moja i Tonijeva situacija je specifična i zaista se nadam da nitko drugi nema takvu situaciju. Ali,  nažalost sigurno ima…

Bolnički dani, još s nadom da će bolest uzmaknuti

No, da se razumijemo, to su situacije odnosa između dva ljudska bića – ne nužno krvno povezana. Osjećaji su ti koji vežu… Bili oni prema roditelju, životnom suputniku, prijatelju… Činjenica da tu osobu nikad vise nećete moći zagrliti, popričati s njom, čuti joj glas… Te, toliko tada, dok se sve čini u redu, olako shvaćene stvari, u tom trenu postaju jedino o čemu razmišljate.

NE OKLIJEVAJTE, POKAŽITE LJUBAV

I zato nemojte oklijevati, pokažite ljubav osobama koje smatrate svojima, budite tu za njih. Razgovarajte s njima i borite se za svaki zajednički trenutak. Jer je upravo taj trenutak ono čega ćete se sjećati kad njih više ne bude. Nećete se sjećati torbe ili tenisica koju ste dobili ili kupili. Samo trenutaka, doživljaja i osjećaja. I zato vas molim, ne trčite za materijalnim dok život prolazi kraj vas. Jer život vas neće čekati. Život neće čekati dok vi sagradite kuću, kupite novi auto… Život vam, ponekad, neće dati priliku da uživate u “plodovima svog rada” (sto je za HR prilike vrlo ironičan pojam, jer kad si izračunam mirovinu, ponekad i poželim da ju ne doživim).

I zato vas molim, ne trčite za materijalnim dok život prolazi kraj vas. Jer život vas neće čekati. Život neće čekati dok vi sagradite kuću, kupite novi auto… Život vam, ponekad, neće dati priliku da uživate u “plodovima svog rada”

Da zaključim, molim vas, dozvolite si tugu. Dozvolite si da budete slabi. Jer nitko nije toliko jak, vjerujte, nije. Sto god da vas muči, dozvolite si period slabosti. Vičite, plačite, osamite se…. Uzmite koliko god vam vremena treba. Samo ćete tako moći skupiti snage za dalje. Ali, onda i krenite dalje, ne dozvolite da vas ta nesreća koja se dogodila uvuče u krug apatije.

Život je više. I živite ga. Koliko god nekad teško i nemoguće bilo. Jedan je. Jbg, kakav je takav je, ali, jedan je. Ljubimo vas, Toni i Ankica