KAD JE MUŽ U KRIZI SREDNJIH GODINA
Tri godine renoviranja, a ne vidi se kraj…

Suprug ugovara radove s majstorima, a ženi prepušta čišćenje... (Foto Pixabay)
Sonja Kožul

Kriza srednjih godina mog muža manifestirala se u iskonskoj želji da za sobom ostavi traga za buduća pokoljenja. Sve po onoj da svaki pravi muškarac za života mora sagraditi kuću. Gradnja nečeg novog iz temelja još nije stigla na red, ali zato već tri godine bjesomučno renoviramo sve nekretnine koje imamo i koje su, istine radi, stvarno dotrajale. Obnavljamo ono što smo naslijedili od i, naravno, stan u kojemu živimo.

Inženjerski pedantno, moj muž ugovara radove s majstorima. Ali, nadgledanje radova, život u buci i prašini kao i beskonačno čišćenje prepustio je, dakako, meni. Jer, eto, on radi pa ne stigne. A ja, eto, više nisam u radnom odnosu pa mogu i stignem.

MUKE PO MAJSTORU ZOKIJU

I tako već treću sezonu za redom bavim se kućnim menadžmentom adaptacija svih vrsta. Ove, treće sezone, na red je došla lođa. Majstor Zoki lijepi talijanske pločice po balkonu i gunđa. Ne ide mu baš kako bi želio, muči se, a čovjek je pedantan i želi za sobom ostaviti remek djelo.

Za njegove muke i ja sam djelomično kriva. Naime, birala sam pločice koje su mi se sviđale, a ne one koje bi on lako polijepio. Ali, nema uzmaka!

Inženjerski pedantno, moj muž ugovara radove s majstorima. Ali, nadgledanje radova, život u buci i prašini kao i beskonačno čišćenje prepustio je, dakako, meni. Jer, eto, on radi pa ne stigne

Zokijeva borba sa samim sobom i problemom na koji je naletio trajala je pola dana, pa sam se i ja osjećala pozvanom uključiti se i predlagati rješenja koja su prihvatljiva, a manje savršena. Pa ipak sam ja godinama bila menadžerica i znam da ne postoje problemi. Samo izazovi. A svaki izazov može se riješiti kompromisom.

Suprug ugovara radove s majstorima, a supruzi prepušta da sve dovede u red (Foto Pixabay)

Valjda je moj smireni coaching umirio Zokija da napokon pronađe rješenje prihvatljivo i njemu i meni. I sav zadovoljan baca se na posao. Međutim, tad se umiješalo kišno vrijeme i ljepilo koje se zato sporo suši. I tako, predviđeni radovi će trajati dvostruko duže nego što je planirano. Umjesto da za vikend sjedim na svom novouređenom balkonu, ja sjedim u sobi i bespomoćno gledam hrpe građevnog materijala u kutu sobe i zamrljana stakla na prozorima koje sam oprala baš prije Uskrsa. S novim tjednom i lijepim vremenom majstor Zoki vraća se na moj balkon i s novim žarom baca na dovršenje radova. Ja sam se pomirila sa sudbinom i sjedim za svojim laptopom pišući ovaj blog.

Lakše mi je. Ionako ne mogu bogznašto dok je majstor u kući.