POLITIKA
Zašto mislim da su ženske stranke i slični projekti gubitak energije i vremena

0
Nije li vrijeme da Hrvatska izađe iz srednje vijeka
Mladenka Šarić ([email protected])

Sviđa mi se kad žene pokažu volju, odlučnost pa i drskost da uđu u političku borbu, i to onu licem u lice, a ne strankom na stranku, pa se, tako, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, recimo, na izborima u svibnju ima boriti sa čak tri kvalitetne protukandidatkinje. Tko će na kraju doći kući sa štitom, a tko na štitu, odlučit će zagrebački birači, no, tri dame – Bruna Esih za desnicu, Anka Mrak Taritaš za ljevicu i Sandra Švaljek u nekoj, ajmo reći, ideološki nedefiniranoj sredini – već čine atmosferu uoči lokalnih izbora nabrijanijom, neizvjesnijom, poticajnijom, kreativnijom…

Sve su na teren ušle svojom inicijativom, zapravo u  nekom trenutku plivajući protiv struje, i poslale time ženama u hrvatskoj politici jaču poruku od svih tzv. deklaracija posvećenih potrebi bolje zastupljenosti podzastupljenog spola. Na muške smo političke borbe naviknuti i već su pomalo dosadne. Ovi lokalni izbori su kao svojevrsno žensko buđenje… Kandidatkinje su i u Osijeku (Ivana Šojat za HDZ), u Splitu (Aida Batarelo za SDP), u Zadru (Sabina Glasovac za SDP), u Dubrovniku (Tatjana Bonačić za SDP), u Metkoviću (Katarina Ujdur za Most)…

 

Žene guraju naprijed, uvode promjene, ali pitanje je koliko ima smisla gubiti energiju na stvari koje ne vode rješenju problema

Bit će sigurno još koja u sljedećim tjednima… Nabrojene me kandidature vesele, jer, kad ih se ovako navede, stvaraju dojam kao da se radi o nekoj, dobro organiziranoj ženskoj diverziji koja će potkopati ustaljene muške obrasce koje viđamo u politici. Naravno, nije svaka od ovih priča ista, nisu se sve ni kandidirale zbog jednakih motiva, neke već u startu nemaju šanse napraviti dobar rezultat…

No, toliki broj kandidatkinja za gradonačelnice budi nadu da se kod žena rađa politička samosvijest i da će u budućnosti, na svim sljedećim izborima, možda biti glasnije u traženju da se poštuje zakonom propisana kvota o 40-postotnoj zastupljenosti žena. I to ne samo na izbornim listama, nego i u parlamentima, državnom i lokalnim…

ŽENSKE STRANKE

No, koliko podržavam ženske “udare” kao što su gore spomenuti, jer u sebi nose i inat i ideju, toliko su mi nejasni pokušaji da se muške političke utvrde razbiju osnivanjem ženskih stranaka ili slaganjem ženskih lista, što se povremeno pojavi kao ideja… To je, smatram, potpuno neproduktivan pristup. Gubitak vremena i energije. I nikad nisam vidjela nijedan motiv da na izborima podržim neku izbornu ponudu samo zbog toga što nosi epitet – ženska. Smatram da ženama nisu potrebne ekskluzivno ženske političke ponude, već, unatoč nezadovoljstvu zbog slabe zastupljenosti žena, ipak prednost daju postojećim političkim opcijama, pa bi zato trebalo energiju usmjeriti na širenje prostora za žene i povećanju utjecaja žena u tom okruženju.

Za skretanje pažnje na problem zastupljenosti žena u politici, više čine cure poput Sandre, Brune, Anke, Sabine, Aide, Tatjane…, nego ženske aktivnosti koje će trajati dok se ne ugasi svjetlo u plesnoj dvorani

U Hrvatskoj imamo, naprimjer, Demokratsku stranku žena, čiju podružnicu u Koprivničko-križevačko županiji, usput, vodi muškarac. No, to navodim više kao „caku“, nego kao problem. Razlozi osnivanja su jasni – treba povećati broj žena u politici i potaknuti žene da razmišljaju o tom problemu. No, stranka je beznačajna. Rezultati su nikakvi. Nitko za njih nije čuo, iako se ne može reći da se nisu trudili osnivati organizacije po terenu.

 

Politička stranka ili izborna lista mora biti puno više od toga što će se definirati kao ženska, muška, mladenačka, staračka… Politička stranka mora biti lice našeg društva, a svi mi koji smo dio tog društva, moramo činiti sve što možemo da to lice bude privlačno. Dakle, svi i sve koji su se privučeni politikom uključili u stranke moraju se boriti da ravnopravnost u pristupu spolovima bude u svakom dijelu društvenog života normalna. Stvar o kojoj nećemo razmišljati, jer nije problem. Zakonske kvote koje u neravnopravnom društvu otvaraju vrata rodnoj ravnoteži u politici su jedno, ali neke isključivo ženske priče, čija je jedina poruka biračicama da za to valja glasovati jer je ženska stvar, nisu mi nikad držale vodu.

ŠTO BI ŽENE TREBALE

Da bi neka „ženska priča“ – stranka ili lista na kojoj će biti samo žene – na izborima imala smisla, da bi je biračice shvatile i eventualno prihvatile, mora započeti puno prije izbora i ekipa koja u to krene mora se dobro oznojiti da uvjeri birače u svoju vrijednost i svrhovitost te da onda, nakon svega, sa relativnim zadovoljstvom broji glasove koje je dobila. Za skretanje pažnje na problem zastupljenosti žena u politici, na potrebu za njihovim jačim angažiranjem, za motivaciju onih koje možda bi, ali se ne usude, više čine cure poput Sandre, Brune, Anke, Sabine, Aide, Tatjane…, nego sve ženske aktivnosti koje će trajati dok se ne ugasi svjetlo u plesnoj dvorani.

nikad nisam vidjela motiv da na izborima biram nešto samo zbog toga što nosi epitet ženskog projekta, jer ženama ne treba umjetna ekskluzivnost nego ravnopravnost

Što bi žene u političkom svijetu trebale raditi? Što bi imalo više smisla i svrhe od koncepata koji će sebe opisivati u prvom redu ženskima? Trebale bi, recimo, od vodstava stranaka tražiti da izborne liste za sve izbore, pa i za predstojeće lokalne, budu slogane po principu žena, muškarac, žena, muškarac… Ili, muškarac, žena, muškarac, žena… Taj princip automatski uvodi bolju ravnotežu, ne samo na listama, nego i poslije izbora u rodnoj slici lokalnog ili nacionalnog parlamenta. Trebale bi se u parlamentima na obje razina upravljanja udruživati oko tema koje su ključne upravo za žene, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Trebaju kroz stranačke organizacije žena, koje imaju sve stranke, nastojati povećati utjecaj članica unutar stranaka. Trebaju se prestati ponašati kao da je stanje kakvo je sad normalno…