“RODIJAČKA SELEKCIJA” KONTRA IZVRSNOSTI
Dok su mogućnosti u zemlji rezervirane za odabrane, ne treba se čuditi što mnogi traže priliku preko granice

Liječnici i medicinske sestre među najtraženijim su zanimanjima na tržuštu rada razvijenih članica EU, a Hrvatima su vrata širom otvorena
Sonja Kožul

Gledam i slušam ovih dana sramotnu zbrku oko provedbe natječaja za dodjelu novca iz EU fondova poduzetnicima, od novinara nazvanu “najbrži prst”. Poduzetnicima je napokon prekipjelo pa je traljava praksa provedbe natječaja, koja očito na isti način traje već godinama ili, od početka vremena, poput prljave bujice prodrla u javnost koja se zgražava.

Natječaj Ministarstva gospodarstva “Poboljšanje konkurentnosti i učinkovitosti malih i srednjih poduzeća”, vrijedan 53,2 milijuna kuna, zatvoren je nakon svega 35 sekundi, prenijeli su mediji. Jer, informacijski je sustav obustavio mogućnost daljnjih prijava s obzirom da je iznos bespovratnih sredstva obrađenih projektnih prijava u tom trenutku “premašio 200 posto od ukupne alokacije poziva”. Kako svaki sustav projektiraju stručnjaci prema željama naručitelja, iz ovoga mogu jedino zaključiti da je ekipa koja bi trebala provesti ocjenjivanje pristiglih projekata ili lijena ili nedovoljno ekipirana ili se sastoji od članova koji tamo (samo) sjede, a pojma nemaju kako provesti evaluaciju. Pa još nepristranu! A onda se svi čudom čude kako to da smo iskoristili samo 9% europskog novca kojeg smo do sada mogli iskoristiti.

Natječaji za novac iz EU fondova provode se metodom “najbržeg prsta” – tko se prvi javi ide dalje, ostali stop…

Nema tu puno razlike u odnosu na poimanje ljudi koji se nikad nisu ni pokušali izboriti za poziciju i plaću u realnom sektoru, a koju je najbolje riječima iskazao jedan prilično loš političar iz malog grada, koji je isto tako u jednom trenu izbio u prvi plan i dokopao se plaće na javnim jaslama zbog stranačke mašinerije, a ne zbog vlastite sposobnosti i pameti. Komentirao je kako se uopće može provesti selekcijski proces kandidata za posao. Po njemu, svi kandidati su jednaki jer svi imaju diplome pa kako onda izabrati samo jednog i reći kako je taj najbolji. Još je u šaljivom raspoloženju upitao nije li onda bolje rješenje uzeti onog kojeg poznaje ili sve pristigle molbe baciti u zrak pa nastaviti čitati samo one koje slučajno padnu na stol. Metoda ista kao “najbrži prst”, samo manje sofisticirana.

U međuvremenu, Hrvatska se rapidno osipa. Bježe iz nje svi oni razočarani, svjesni da njihova molba i životopis uvijek padaju na pod, da ih nikad ne čitaju. Što nam vrijede prirodne ljepote kad građani ne mogu ostvariti pravo da si srede dostojanstven život? Više od 25 godina “rodijačke” selekcije dolazi na naplatu pa Hrvatskoj fali radnika, i onih nižeg obrazovnog statusa, ali i onih visokog.

Lokalni političar pita kako uopće provesti selekciju kandidata za posao kad su svi jednaki jer svi imaju diplome. kako izabrati jednog i reći da je taj najbolji? možda je najlakše uzeti onog koga poznaješ ili baciti sve molbe u zrak i čitati samo one koje padnu na stol…

Upravo o mogućnostima koje se pružaju sve ovisi. Ako su mogućnosti u zemlji rezervirane samo za odabrane, treba li se čuditi što svi drugi svoje prilike traže preko granice?
Još mi je nepodnošljivije samozadovoljstvo onih kojima i nije loše iako ne ni osobito dobro, koji za sve traže opravdanje, nesposobni sagledati istinu ni kad ih udara u lice te guraju glave u pijesak, a svaku kritiku doživljavaju kao uvredu upućenu njima osobno iako kritika s njima i nema realno neke veze. Da malo karikiram, kažu kako oni ne žele nikog osuđivati i imaju pozitivan stav, a vole prosječnost jer ona je dobra, bolja od dna. Nadam se da je to samo Facebook prenemaganje. U protivnom, tko je meni kriv što volim i cijenim izvrsnost!