SUSRET S POVODOM: IRENA PETRIJEVČANIN VUKSANOVIĆ (HDZ)
Odgovarat će i oni koji su znali, ali nisu prijavili spolno zlostavljanje djeteta

1
Mladenka Šarić

Borba protiv pedofilije i postroženje kaznene regulative za tu vrstu zločina protiv djece politički je projekt saborske zastupnice HDZ-a dr. sc. Irene Petrijevčanin Vuksanović. Pristupila mu je odlučno, ženski, što znači zdušno i bez oklijevanja. Paket tzv. antipedofilskih mjera neumorno je gurala i progurala do Sabora, gdje će se uskoro, kao prijedlog Kluba HDZ-a, naći na dnevnom redu čim završi započeta rasprava na saborskim odborima. Svako civilizirano društvo, a hrvatsko to jest, suosjećat će sa žrtvama pedofila i složit će se da predatori koji siluju djecu moraju biti beskompromisno kažnjeni. No, stvarnost daje drugačiju sliku. Suci presuđuju niske kazne, a u javnosti je gorko odjeknuo slučaj presude kojom je nastavnik osuđen za pedofiliju vraćen na isto radno mjesto, dakle, među djecu. Nakon usvajanja izmjena koje predlaže zastupnica Petrijevčanin Vuksanović takav skandal neće biti moguć, jer, ma koliko sudac ili sutkinja htjeli biti blagi prema pedofilu, rad s djecom osuđenim će pedofilima biti zakonom onemogućen. Kaznena odgovornost širi se i na one koji su znali za zločin, ali su o tome šutjeli…

Dvije ste godine radili na izmjenama 13 članaka Kaznenog zakona i jednog  članka Zakona o pravnim posljedicama, rehabilitaciji i kaznenoj evidenciji, paketu kolokvijalno nazvanom antipedofilske mjere. Kako je došlo do toga da se uhvatite ukoštac s problemom pedofilije?

Slučajevi spolnog zlostavljanja djece oduvijek me užasavaju. Smatram ih najstrašnijim zločinima. Nakon svakog novog slučaja spolnog zlostavljanja djece za koji bih čula, bila sam sve više revoltirana. Svaki slučaj je tragedija za sebe i nije dobro kad politika čeka najgoru tragediju, kao, primjerice, smrt nekog djeteta, da bi se konačno pokrenule prijeko potrebne mjere. Zato sam krenula s ovom inicijativom. Čim sam ušla u politiku kao saborska zastupnica, odmah sam počela javno tražiti izmjene zakona na ovu temu. Sjećam se dobro, prvi sam put 7. travnja 2016. godine u Saboru sam zatražila izmjene zakona protiv spolnog zlostavljanja djece. No, znamo da je onda došlo do raspuštanja Sabora i Vlade te do prijevremenih izbora. Nakon izbora ubrzo je opet došlo do smjene ministra pravosuđa i tek potom mogla sam nastaviti s inicijativom. I evo konačno, rezultat je predlaganje ovih izmjena zakona.

UVOĐENJE TRAJNOG REGISTRA PEDOFILA, DOŽIVOTNA ZABRANA RADA S DJECOM, NADZOR NAD PEDOFILIMA OSUĐENIMA MAKAR I NA NAJMANJU ZATVORSKU KAZNU, KAZNENA ODGOVORNOST ZA OSOBE KOJE NE PRIJAVE SPOLNO ZLOSTAVLJANJE DJETETA, POOŠTRAVANJE KAZNI ZA ZLOSTAVLJANJE DJECE – NAJVAŽNIJE SU MJERE IZ TZV. ANTIPEDOFILSKOG PAKETA

Pedofilija kao globalna pojava spada u probleme koji otvaraju pitanje kuda ide naša zapadna civilizacija. U Danskoj, i ne samo ondje, bilo je čak i političkih pokušaja legalizacije pedofilije kroz parlament… Normalan čovjek mora se upitati kakvi su ljudi koji se mogu zalagati za ozakonjivanje spolnog zlostavljanja djece. Što vi kao žena, majka dvoje djece i političarka mislite o tom civilizacijskom aspektu ovoga problema?

Kao majka i žena da mogu sama odlučiti uvela bih doživotne kazne ili čak smrtnu kaznu kao što je to u pojedinim državama u SAD-u. No, hrvatski zakonodavni okvir ne nudi ove mogućnosti. Pedofilija je takoreći postojala oduvijek, ali prava je pošast našeg 21. stoljeća. U medicini se kaže da bi liječenje pedofila trebalo trajati doživotno i uključivati psihoterapiju i farmakoterapiju s ciljem da takve osobe nauče živjeti odgovorno kontrolirajući svoje bolesne porive i ne ugrožavajući djecu. Znam da su posljedice koje trpi dijete žrtva spolnog zlostavljanja doživotne, to je trauma za cijeli život.

Napad pedofila za žrtvu je doživotna trauma

Zahvaljujući Vašem trudu o pedofiliji će se prvi puta ozbiljno raspravljati u Hrvatskom saboru. Što će to značiti žrtvama pedofila?

U zadnja dva tjedna na ulici mi je prišlo nekoliko žena i svaka je na svoj način ustvari rekla isto, a to je da je dobro da se konačno netko od zastupnika ozbiljno pozabavio rješavanjem ovog problema kod nas. Nažalost, nitko i ništa ne može žrtvama vratiti ono što im je tim zločinom oduzeto, ali ono što možemo je mijenjati zakone i tako dati do znanja da osuđujemo ova zlodjela.

Što će tzv. antipedofilske mjere koje predlažete donijeti u odnosu na dosadašnju regulativu?

Predlaže se obvezan zaštitni nadzor nad počiniteljima takvih zlodjela, čak i kada su kraće vrijeme proveli u zatvoru, recimo manje od dvije godine. Iskustva drugih zemalja pokazuju da je provođenje zaštitnog nadzora nad takvim počiniteljima važna mjera prevencije. Iskustva pokazuju da oni odsluže kraću kaznu zatvora i onda ubrzo, za nekoliko godina, počine ponovno spolno zlostavljanje na nekom drugom djetetu, i to najčešće, još teže naravi. Isto tako, predlaže se uvođenje trajne evidencije za osobe koje su pravomoćno osuđene za ove zločine. To znači, trajni registar pedofila koji se neće brisati. Nadalje, za takve počinitelje trebamo uvesti trajnu zabranu obavljanja posla, djelatnosti ili dužnosti u kojima mogu dolaziti u redovan kontakt s djecom. Teška kaznena djela spolnog zlostavljanja ne bi smjela podlijegati zastari, kao što kazneni progon ne zastarijeva za primjerice kaznena djela ratnog zločina ili teškog ubojstva. Također, pooštravaju se kazne. Osobe koje znaju da je netko počinio ovo kazneno djelo, a ne poduzmu ništa, također će odgovarati po zakonu. Sve je to u ovom paketu izmjena zakona koji ide u prvo čitanje tj. na plenarnu sjednicu, nakon što idući tjedan prođe još jedan odbor. Prošli tjedan sam kao predlagateljica u ime Kluba HDZ-a, bez čije podrške ne bih mogla uputiti prijedlog u proceduru, obrazlagala ovaj prijedlog izmjene zakona na Odboru za pravosuđe i Odboru za obitelj, mlade i sport, i moram reći da je nakon rasprave jednoglasno prošao na oba.

Irena Petrijevčanin (izvor fotografije: 24sata)

Pozvali ste kolege zastupnike iz svih stranaka da podrže tzv. antipedofilske mjere koje predlažete, što se na dosadašnjim raspravama na saborskim odborima i dogodilo. Nadate li se da će pitanje bolje zaštite djece od pedofila biti prvo pitanje nakon niza godina oko kojeg neće biti političkih prepucavanja?

Da, pozvala sam kolege da se oko ovoga ne dijelimo. Ovo su najteži oblici kaznenih djela i smatram bi to trebalo podrazumijevati posebnu ozbiljnost i odgovornost saborskih zastupnika u govoru i ponašanju na ovu temu. Unatoč tome što pojedini zastupnici odašilju show program, imaju pristup da sve znaju o svemu i ne pokazuju kulturu u ponašanju, vjerujem da se neće dogoditi da ova mučna tema spolnog zlostavljanja bude u saborskoj raspravi iskorištena za politička prepucavanja i neprimjerene istupe.

Je li naše društvo osviješteno u dovoljnoj mjeri za problematiku pedofilije? U jednoj od objava na vašoj Facebook stranici, posvećenih problemu kažnjavanja pedofilije, kazali ste da je riječ o jednoj od najkontroverznijih bolesti današnjice.

To je globalna bolest i istovremeno je prisutna u našem dvorištu, ali i u cijelom svijetu. Neovisno je li riječ o siromašnoj ili bogatoj sredini, neovisno je li riječ o ruralnom ili urbanom području, tako pokazuju istraživanja. Osuđeni počinitelji sami na suđenjima izjavljuju da si ne mogu pomoći, zato je u nekim zemljama uvedena i kemijska sterilizacija kao metoda. Djeca su najranjiviji dio društva i paradoksalno je da su odrasli koji bi ih trebali štititi nerijetko njihovi najgori zlostavljači. Posebno je jezivo da djecu jako često spolno zlostavlja netko iz uže ili šire obitelji, tzv. obiteljski pedofili, a to su, pak, posebno teški slučajevi koji se često prešućuju godinama, i tek kada odrastu, neke žrtve smognu snage progovoriti kakvu su traumu, pakao, prošli kao djeca. Jako malo slučajeva se prijavljuje, često se zataškavaju, prešućuju… Danas je i internet sredstvo koje pedofilima olakšava dolazak do žrtve. Djecu treba od rane dobi na primjeren i razumljiv način upozoriti na opasnosti koje vrebaju s interneta, ali potencijalno i od okoline te što znači nedopušteno ponašanje prema njima i kako reći ne, pokušati se obraniti, obratiti se nekome.

Dosad je sudska praksa u nas bila različita, a suci su se uglavnom odlučivali za blaže kazne. Nažalost, i u tretiranju ovog problema pravosuđe se pokazuje kao slaba karika. Zbog čega je to tako i hoće li se promijeniti?

Primjerice, imamo za jedno kazneno djelo raspon kazne od minimalno tri do maksimalno 12 godina. I što se najčešće događa? To da su suci skloni uglavnom izricati niže kazne, a jako, jako rijetko daju maksimalnu kaznu, iako za to imaju mogućnost. To pokazuje praksa, i možemo mi kazne pooštriti koliko hoćemo ako se istodobno neće izricati takve presude. Zato je važno da se provode edukacije sudaca, i još bi bolje bilo, specijalizacije sudaca za ovu vrstu kaznenih djela. Nadam se da će i to ubrzo doći, jer je to također bitno za uspješno provođenje zakona.