IZ PRVE RUKE
Kad sam ostavila cigarete postala sam slobodna

Sonja Kožul

Danas se opet vode polemike o pušenju u kafićima, ventilaciji ovakvoj i onakvoj, smanjenoj dobiti kafića i smanjivanju slobode pušača ukoliko se ustraje u zabranama, relativizira se ugrožavanje zdravlja zbog pušenja usporedbama sa zdravstvenim rizicima uslijed pretilosti i nekretanja. Činjenica je da se niti jedan pušač neće odreći cigarete ni zbog grozomornih horror slika na omotima, niti zbog cijene. Puši se u društvu, u samoći kad je dosadno i treba prekratiti vrijeme čekanja, kad nas muče brige i depresija, kad se želimo opustiti, kad se želimo odmoriti, uz kavu, zato što svi drugi oko nas puše, jer nam to baš paše, jer smo ovisni… Svaki pušač pronaći će brojne razloge ZA.

KAKO SAM SE NAVUKLA

Ja sam se navukla na cigaretu na prvom radnom mjestu, u svojim dvadesetima, odnosno sredinom 1980-tih godina. Tada se uobičajeno pušilo u kancelarijama, na sastancima, u automobilu… Ta bezbrižna veza između mene i cigarete trajala je dobrih dvadeset godina. Dnevna doza je varirala ovisno o okolnostima. Pa ipak, prestala sam bez pomoći e-cigarete, koja tada još nije bila ni izmišljena, bez akupunkture i psihologa i ne zato što mi je to postalo preskupo. Sada sam „čista“ već punih deset godina i znam da mi je to bila jedna od boljih odluka u životu.

Strašne slike na kutijama za cigarete neće pušače odvratiti od pušenja, no, ponekad je dovoljno da odlučite ne robovati navici koja vas gura u geto (Foto: Pixabay)

Da budem iskrena, na to me nije natjerala (samo) briga za zdravlje. Svaki pušač misli da neće vrag valjda baš njega, a jutarnje kašljanje i pljuvanje pripisuje problematičnim sinusima.

Svijest da bih se trebala riješiti pušenja dolazila je polako. Odlazeći poslom u razne zemlje ZapadA, vidjela sam da se životni prostor pušača sve više smanjuje, a kad su u hotelima čitavi katovi rezervirani za nepušače, čak je i meni počelo smrdjeti u sobama za pušače

Svijest da bih se trebala riješiti te navike nailazila je postepeno. Odlazeći poslom u razne zemlje Zapadne Europe, primijetila sam kako se životni prostor pušača sve više smanjuje: čitave poslovne zgrade uvele su prohibiciju, kao i restorani. Iako, bilo je neke slatke zavjere između nas „otpadnika“, koji smo jedva čekali da nakon poslovne večere posluže kavu kako bismo se mogli skupiti oko pepeljare pred vratima i ogovarati nepušače.
Onda su se u hotelima pojavile sobe za pušače i nepušače, što je preraslo u cijele katove namijenjene samo nepušačima. Razlika je bila tako očita da je čak i meni smrdjelo odsjesti u sobi za pušače.

NISAM ŽELJELA BITI GETOIZIRANA

Ipak, najveće poniženje moglo se doživjeti u zračnim lukama jer je katkad trebalo proći kilometre pokretnih traka u potrazi za prostorom za pušenje, a tada bih otkrila kako se radi o prozirnoj kabini od pleksiglasa u koju su se natiskali pušači, zavijeni gustim dimom dok ostali putnici u njih bulje izvana. Kao u zoološkom vrtu. Europa je pušače zgurala u geto, a ja sam shvatila kako ne želim biti getoizirana.

Na fotografiji dim izgleda privlačno, ali u “kutiji” od pleksiglasa u nekoj zračnoj luci, postaje instrument poniženja (Foto: Pixabay)

Tek nakon što sam se riješila cigarete shvatila sam kako sam postala slobodna.
Moj recept za prestanak bio je međusobna podrška koju smo si suprug i ja pružali, obzirom da smo zajednički odlučili prestati i periodično nagrađivanje za istrajnost. Novac koji bi inače otišao u dim trošili smo na kupovinu nečega što nas je veselilo i na putovanja. U konačnici nagrade koje smo si priuštili bile su skuplje od cigareta, ali vrijedilo je, a i zadovoljstvo je bilo veće.

najveće poniženje BILO JE u zračnim lukama jer je trebalo proći kilometre pokretnih traka DO prostorA za pušenje, a tada bih otkrila DA JE TO prozirnA kabinA od pleksiglasa u koju su se natiskali pušači, zavijeni gustim dimom, dok ostali u njih bulje izvana. Kao u zoološkom vrtu

Tek kad sam se u potpunosti riješila želje za cigaretom shvatila sam da pušeći uopće nisam bila slobodna. Naprotiv. Bila sam stalno latentno opterećena time gdje ću i kada moći zapaliti cigaretu, pazila da slučajno ne ostanem bez zalihe. Ustanovila sam da mi cigareta ne treba za koncentraciju, niti za razmišljanje. To su bili samo loši izgovori za čik-pauzu, pa mi je naglo porasla i radna produktivnost.

dok sam pušila nisam bila slobodna jer sam stalno bila opterećena time gdje ću i kada moći zapaliti cigaretu, pazila da slučajno ne ostanem bez zalihe…

I danas svako jutro pijem kavu, ali cigareta mi ne fali. Za izlazak biram mjesta u kojima se ne puši. Ne zato što se bojim da bih se mogla vratiti navici već zato što se ne želim vratiti kući u smrdljivoj odjeći. I veseli me vidjeti da je sve više ljudi oko mene koji misle isto.
Nemam potrebe ikome držati prodike o štetnosti pušenja i slažem se da cigareta nije najgori ubojica među ovisnostima. Kao što sam rekla, svaki pušač pronaći će bezbroj razloga zašto ga ne bi trebalo ometati u njegovoj slobodi izbora. Međutim, ja u tome više ne sudjelujem. Sloboda je biti izvan toga!