SEZONA LOVA
Žena je ženi vuk

Andrea Štalcar Furač, project managerica, novinarka, kulturnjakinja

Treba ti pola stoljeća da dohvatiš odgovore koji ti se koturaju pod nogama svih tih godina. Spotičeš se o njih, preskačeš prepreke ,a ipak se ne usudiš podići ih i suočiti se s jednom jedinom istinom – nema ni vanjskog ni unutarnjeg neprijatelja, same smo sebi najveći neprijatelji. Žena je ženi vuk i ne propušta priliku pustiti očnjake. Sve naše dileme oko društvene, profesionalne i političke neravnopravnosti stižu na adresu nas samih ma koliko se na van činile ujedinjenima u borbi za „prava i ravnopravnost žena“. Ima li ofucanija fraza od „borbe za ravnopravnost žena“?
Mislim da nema.

NIKAD NISI DOVOLJNO DOBRA

A sve je počelo kućnim odgojem kroz koji smo gledale vlastite majke kako se očajnički trude zadovoljiti nametnute forme, zločeste svekrve, pomahnitalu rodbinu i znatiželjne susjede, sve ne bi li ispunile tu zahtjevnu ulogu žene-supruge-majke. I nikad nisi dovoljno dobar, a stalno nešto moraš. Majke nam nameću model „moranja“ skidajući sa sebe teret koji same nisu znale riješiti pa se olakšaju kad „moranje“ postane naša svakodnevica. Našu uspješnost procjenjuju po tome koliko smo uspješne u ispunjavanju „moranja“. Manje ili više od njih. Onda samoj sebi namećeš sve više kriterije kako bi svima oko sebe pokazala kako si bolja od susjedove žene, od prijateljeve žene, od šogorice, od svega što ti se nađe na putu. I svejedno, u toj sumanutoj trci sa samom sobom uvijek se nađe neka žena koja je bolja, ljepša, mlađa, poželjnija. Uvijek se nađe svekrva koja će ti dati do znanja da pušeš u prazno. Krajnje nepošteno.

A život bi trebao biti jednostavan.

No sve je to sitnica u usporedbi sa onim što nas čeka na prvoj stepenici zrelosti, negdje u tridesetima. Polako ali sigurno napušta nas polet mladosti i osjećaj da je ama baš sve dozvoljeno. Prijateljice se pretvaraju u nečije supruge i njihova prekonoćna prerušavanja u dosadne i prosječne žene su neobjašnjiva. Odjednom više ne prepoznaješ ljude. Pretvore se u prijatelje tvojih roditelja, iste one koje si s pritajenim gađenjem trpjela dok su dolazili u goste pa je slijedilo:
– Joj kak’ si ti zgodna i dobra curica. Kako je u školi? Imaš li dečka? Joj, moja Maja je tak’ dobra i pametna. ( I onda krene o Maji).

Žene su često jedne drugim najveći neprijatelji. Vukoi,vučice… Što nas to pretvara u nezadovoljne, pomalo neispunjene, prečesto zločeste pripadnice nježnijeg spola, pita se i istražuje naša blogerica Andrea

Druženja postaju sve nesuvislija jer su prijateljice postale majke, a ako to nisi, a slučajno nisi ni u braku, nemaš nikakve šanse ostati insider. Prijetnja si za oko njihovih supruga koji su već prvim danom shvatili da će ostatak života biti očajna dosada, nepoželjna si jer ne dijeliš teme o pelenama, kremama za guzu i bebi papici. Općenito si moralno upitna.

Godinama slušam različita iskustva o tome kako je položaj žena u društvu nezadovoljavajući. Pa marširaju u ime ravnopravnosti i pravde. Ja sam od onih koje smatraju da je svatko kovač svoje sreće

Iz moga vlastitog iskustva situacija je bila još gora. U tridesetima sam imala kćer koja je rođena da bude svoja, supruga koji je zajedno sa mnom odlučio zajednički život učiniti što zanimljivijim. Nekako smo se prešutno zakleli da nam niti jedan jedini dan braka neće biti sličan onome što gledamo oko sebe. Tu je krenulo moje osobno istraživanje o tome što je to u ljudima (ženama) što nas pretvara u nezadovoljne, pomalo neispunjene, prečesto zločeste pripadnice nježnijeg spola.

NJEŽNA BIĆA? MALO SUTRA…

A žene su sve osim nježnih bića. Naročito kad je na suprotnoj strani žena.

Godinama slušam različita iskustva mojih poznanica, manje prijateljica, o tome kako je položaj žena u društvu krajnje nezadovoljavajući. Pa marširaju u ime ravnopravnosti. Pa arlauču u ime pravde. Ja sam od onih koje smatraju da je svatko kovač svoje sreće pa je krajnje neodgovorno tražiti vanjske neprijatelje kad sama brkaš lončiće. Žene su se davnih godina izborile za ravnopravnost u obitelji, poslu i društvu. No ipak su odlučile ostaviti neke navike kojima vješto manipuliraju ako im se učine dobrim sredstvom za trenutnu poziciju. Svi mogući ženski aduti u svakodnevnoj su igri ako je muškarac ili položaj o kojem odlučuje muškarac u pitanju. Pretvaraju se u prijetvorne ljubimice ne bi li ostvarile cilj.

Jer uvijek, ali baš uvijek, kad ti najmanje treba, pored tebe će proći ljepša, mlađa, pametnija i sposobnija žena. Hoćeš li joj podmetnuti nogu kako bi se osjetila jačom, ovisi o tebi

Nađe li im se na putu druga žena, teško da će se sjetiti ijedne društveno prihvatljive norme. Imaju li priliku kolegicu pomesti u trci za bolje radno mjesto, ili mjesto na lokalnoj stranačkoj listi, nema te prepreke koju neće preskočiti. Metode su prečesto gadljive. No ta silna potreba da od sebe radimo povijesnu žrtvu društva koje je isključivo muško, dok istovremeno te iste muškarce manipuliramo dozvoljenim i nedozvoljenim metodama, definitivno je prevršila svaku mjeru. O procesu razvoda braka i manipulacije djecom da ne govorim. Tih tema, a svjedočila sam mnogima u kojima su žene postajale halapljive žderačice trenutka, bez obzira na žrtve, ne želim se ni sjetiti.

DO CILJA PO SVAKU CIJENU

Često se sramim što pripadam ženama. Jer potreba o kojoj se ne priča, a ona se odnosi na postizanje cilja pod svaku cijenu, sasvim je dopustiva u ženskim krugovima, iako se tim metodama istovremeno služe kad je njihov cilj u pitanju, ili su oštre kritičarke kad se tim istim metodama služi druga žena.

Vječita borba da dokažeš da si dobra postaje osobni pakao ženskog roda

Sve smo pobrkale. Nedostaje nam strategija razvoja žene od spilje do Windowsa.
Kako je moja kćer rasla, tako sam pratila razvoj drugih curica iz generacije. Kopije mama. Male ženice prerano usađenih ženskih manira s ciljem manipulacije u svakoj prilici. Kad zagusti, puste suzu. Suze su ono što u turskim serijama razbija svaku situaciju.

Nebrojeno puta sam pratila te situacije, kako djevojčice postaju žene novog doba, kako se pretvaraju u majke i kako im majke „poklanjaju“ sve ono što same nisu znale ili mogle izvesti. Malo je tu prostora za odrastanje i formiranje žene koja je svjesna sebe, svojih potreba, kapaciteta i ciljeva. Premalo je tu zdravog pogleda na ono što smo, zašto smo i što nam je životni put. Ta vječita borba, od kolijevke do groba, ta potreba da se na van udružujemo a iznutra glođemo zapravo je naš osobni pakao. Ženama koje su prevazišle ovaj stereotip treba pokloniti svu pažnju svijeta. One su manjina, ali ih ima. O njima želim pisati u budućim nastavcima.

Da bi one dobile svoj prostor morale smo se suočiti sa istinom. Ona je bolna ali je jedina moguća.  Jer uvijek, ali baš uvijek, kad ti najmanje treba, pored tebe će proći ljepša, mlađa, pametnija i sposobnija žena. Hoćeš li joj podmetnuti nogu kako bi se osjetila jačom, ovisi o tebi. Ili o meni. Dok to ne razlučimo ostaje nam ona: tko prije složi.