DRUŠTVO UTOPLJENO U BEZNAĐE
Zašto otkaz u Hrvatskoj ima tako paralizirajući učinak

Mladenka Šarić ([email protected])

Sigurno ste puno puta naišli na informaciju da su Hrvati među najpesimističnijim europskim narodima. Kad se pogledaju neki svakodnevni podaci, čini se da je to jedino stanje u kojemu i možemo biti. Evo samo nekih – u Hrvatskoj je 300.000 blokiranih ljudi, 70.000 zaposlenih ne prima plaću, 100.000 mladih ljudi spakiralo je torbe i otišlo u potragu za boljim životom, deseci tisuća tvrtki je ugašeno, stotine tisuća ljudi ostalo je bez posla, proračunske su rupe sve veće, pa se mali čovjek ni od države nema čemu nadati… Da, nije lako živjeti u Hrvatskoj, ali ipak – je li baš sve tako crno?

POTONUĆE U DEPRESIJU

Mnoge žene koje su stjecajem nesretnih okolnosti ostale bez posla s 50 godina života, ili blizu te dobi, padaju u ponor depresije. Najradije bi nestale. Ne znaju kamo bi se okrenule, nikome nisu potrebne. Čini im se da desetljeća rada koja imaju iza sebe mogu baciti u WC školjku i povući vodu, pa da i njihov život zapliva u toj septičkoj jami punoj potrošenih života… Čemer, tjeskoba, strah… Iz te zamke ne znaju izaći, a u njoj ne mogu disati. “Ostala sam bez posla, ja sam jedna od neuspješnih. Ja ne mogu naprijed…”, rekla mi je ovih dana jedna gospođa.

Generacije 50+ nisu odgajane da budu samopouzdane, da znaju spoznati i cijeniti vlastitu vrijednost. Kulturološko naslijeđe prema kojemu je najbolje biti tiho, nikome ne smetati, ne skretati pažnju na sebe, golem je teret… I treba ga što prije zbaciti s leđa

Točno, teško je ostati bez posla. Život se okrene na glavu, egzistencija se poljulja, samopouzdanje potone. No, drage moje, da morate birati biste li sutra radije dobile otkaz ili dijagnozu da imate neki karcinom, izbor bi bio jasan, prirodan, tako logičan… Između otkaza i karcinoma svatko bi izabrao – otkaz, zar ne? Jer, otkaz znači da smo tu i sutra, i za mjesec dana, i za godinu… Znači da se može dogoditi neki preokret, da se mogu otvoriti neka vrata (ili prozor) koja sad ne vidimo… Kad pogledamo stvari iz tog kuta, problem dobiva sasvim drugačiji obris.

Možemo birati hoćemo li hraniti svoje strahove stotinama “ako”, “ali” i “nije to lako”… Ili ćemo napraviti korak u nekom smjeru…

S karcinomom nije tako, s njime se vrijeme sužava, život se tanji i sitni, dok nam kao pijesak ne počne curiti kroz prste… Pa, ipak, kad se čovjek suoči sa strašnom dijagnozom ne gubi nadu, bori se, pronalazi razne načine da to zlo u svome tijelu obuzda, nadvlada, pobijedi… Mijenja prehranu, meditira, pije lijekove, ide na kemoterapiju i zračenje, udalji se od ljudi koji ga pune negativnom energijom… I svako jutro, ma koliko bilo teško, ustaje s nadom da još nije kraj… E, pa kad taj prirodni poriv za preživljavanjem ne zgasne u tako teškim situacijama, kao što su bitke za goli život, zašto se tako puno ljudi predaje apatiji kad se suoči s otkazom? Zašto im se čini da su potpuno nemoćni, sami, jadni, bezvrijedni? Zašto ne možemo uvjeriti sebe da ako smo već nešto morali dobiti, bolje otkaz nego karcinom? Otkuda to beznađe, bezvoljnost, malodušnost…?

ZABORAVITI NA STRAH

Generacije 50+, nažalost, nisu odgajane da budu samopouzdane i da znaju spoznati i cijeniti vlastitu vrijednost. Kulturološko naslijeđe prema kojemu je najbolje biti tiho, nikome ne smetati, ne skretati pažnju na sebe, golem je teret. Pogotovo ženama koje se nađu u lošoj životnoj fazi. I kad im netko kaže da se nakon otkaza može pokušati raditi ili pokrenuti ovo ili ono, uvijek će naći stotinu “što ako…”, tisuću “nije to lako zbog…”, milijun “ali…” I ostajat će na mjestu, jer nije se lako pomaknuti s teretom tolikih “ako…”, “ali…” i “nije to lako…”

Teško je ostati bez posla. No, da morate birati biste li sutra radije dobile otkaz ili dijagnozu da imate karcinom, izbor bi bio tako logičan i Između, otkaza i karcinoma, svatko bi izabrao – otkaz, zar ne? Jer, otkaz znači da smo tu i sutra, i za mjesec dana, i za godinu… KAD POGLEDAMO STVARI IZ TOG KUTA, ČINE SE MALO DRUGAČIJE…

Da, nije lako, ali nigdje na svijetu nije lako i nikome na svijetu nije lako izaći iz loših prilika u koje su zapali bez svoje krivnje. Nema tog društva u kojemu osoba koja dobije otkaz neće biti zabrinuta za budućnost i u kojem se neće pitati što će biti ako… No, puno je društava u kojima je ozračje takvo da ljudi puno brže i prirodnije stavljaju strah pod kontrolu, ne boje se novih pokušaja, ne strepe od neuspjeha jer je i to sastavni dio života i rada… Nema formule za uspjeh. I nema sigurnih rješenja. Hrvatsko društvo nije vrelo optimizma i dobre energije. No, kad bismo na kolektivnoj razini osvijestili da je stvarno sve u nama, mogli bismo mijenjati obrasce u kojima živimo.

Ono što svatko od nas ima jest snaga skrivena u nama, energija koju treba osvijestiti i potaknuti. I kad vam se čini da vam je život nepovratno upropašten, zapravo nije tako. Ali, bit će upropašten ako se ne probudite i ne uvjerite sebe da možete i znate, ako se ne oslobodite straha i ne dopustite da vas preplavi zanos. Zaboravite sve što su vas učili, i usudite se biti ono što mislite da možete…