RIJEKA IZBLIZA I IZDALEKA
Tko se jednom riječke vode napije, taj se uvijek u Rijeku vraća

Željka Barbarić, naša blogerica, pratit će što će se zbivati s njezinom rodnom Rijekom do 2020.

To što poručuje naslov – tko se jednom riječke vode napije, taj se uvijek u Rijeku vraća – kaže ona narodna, a što kažu oni koji su u Rijeci rođeni? Kakvi su to meni, Riječanki koja se nije maknula, osim na par dana/tjedana, iz svoga rodnog grada, kako bi Tamara rekla, domo-osjećaji?

Samo da podsjetim, Tamara je TAMARA ROGIĆ, Riječanka koja živi u Amsterdamu i moja prijateljica. Dogovorile smo se da ćemo naizmjence pisati blog od našoj Rijeci – Europskoj prijestolnici kulture 2020. – pa da vidimo kuda će nas, i našu Rijeku, to odvesti. Njezin prvi blog, pisan IZDALEKA, možete pronaći OVDJE https://onenastupaju.hr/2017/05/03/rijeka-izbliza-i-izdalekakako-u-tri-godine-postati-kulturna-prijestolnica-europe/

Uglavnom, dok ovo pišem na godišnjem sam odmoru u obiteljskoj kući u malom selu Brusju na otoku Hvaru, 300-tinjak kilometara udaljena od rodnog grada. Obožavam ovo selo, ovaj zrak i pogled na splitska vrata. Ali, iako je ovdje sve savršeno mirisno i mirno, povratak u riječki dom je nešto meni neprocjenjivo. Onaj miris riječkog kvarta, moga vrta i mojih lancuna. Da baš to, prva noć nakon godišnjeg odmora u našoj spavaćoj sobi, dobro poznati miris lancuna osušenih na riječkoj buri. Čaša popijene riječke vode, pa pogled kroz prozor na Učku, koja je evo čitam danas u novinama opet pod snijegom. Pogled na Rijeku, na most Krk. Kako ono kažu? Tko to može platiti?

Riječke vizure pod noćnim nebom

U zadnje vrijeme puno puta mi padne na pamet pitanje kako i zašto ostaneš u rodnom gradu? Ili, još bolje kako i zašto u našim godinama odlučiš otići? Početi ispočetka? Koliko jak mora biti strah i pritisak da se odlučiš za tako veliki korak?

Rijeka je grad u kojem se sve sporo mijenja. Npr. riječka vlast nije se promijenila odkad postoji samostalna Hrvatska. Lokalni izbori se bliže i bit će, kako stvari stoje, prvi put u novijoj povijesti „jako zanimljivi“… prvi put su moguće promjene

Malo je neozbiljno reći da ja to ne bih mogla, ne bih se mogla preseliti i početi ispočetka u nekom drugom gradu. Naravno da bih mogla kada bih morala, ali eto imam sreću. Mogu zaboraviti na davno bačeno sidro koje je već zaglavilo u riječkim grotama i uraslo u morsku travu. Puno toga je još osim mene zapelo u riječkim grotama.

ŠTO NAS ŽULJA

Ono što nas jako žulja je autobusna stanica. Ta nikako da se promijeni. Ne, lažem! Promijenila se. Imamo neku jadnu, novu nadstrešnicu pod koju se jedva golubovi sakriju. Željeznička je u istom stanju već desetljećima. Ova nema ni novu nadstrešnicu, ali joj zato nedostaje dobar dio ploča koje označavaju perone. A i za koga da ih stavljaju kada ionako vlakova prema Rijeci nema. Tko se još vozi četiri sata vlakom do Zagreba? Tko za to ima vremena?

Željeznički kolodvor – ruglo buduće prijestolnice kulture

Rijeka je grad u kojem se sve sporo mijenja. Npr. riječke vlasti nisu se promijenile od kada postoji samostalna Hrvatska. Lokalni izbori se bliže i bit će kako stvari stoje prvi puta u novijpj povijesti „jako zanimljivi“. Rekla bih da će u Rijeci, u odnosu na druge hrvatske gradove, biti posebno zanimljivi i zato što nije Rijeka samo grad u kojem imamo podjelu na  „mi” i “oni“. Mi imamo i neke treće – „drugi oni“. Prvi su, recimo, „oni“ – već godinama na vlasti u gradu. Oni koji već predugo kroje i vjerujem da su se već i umorili, jer nije da baš ništa nisu radili, iako mi stalno nešto (naravno potiho) njurgamo. Ako ništa drugo treba im malo svježe krvi.

Drugi su recimo oni „drugi oni“. E, ti kroje predugo na državnoj razini i naoko (ali samo naoko) u modernoj Rijeci ovi su simbol povratka u prošli vijek. Treći smo “mi” – Riječani koji žele promjenu, ali da po mogućnosti sve ostane kako je i bilo dosad. Zanimljiv je to pristup. Evo par primjera. Mi bismo, recimo, da se s “Galebom” nešto napravi, ali svaki Riječanin ima ideju što bi to trebalo biti, pa onda najbolje da ne bude ništa. Mi bi da nemamo više povorku maškara jer nam je dosadila, ali iz svake obitelji barem jedan član je u nekoj maškaranoj skupini. Mi bi da se sredi promet, ali što baš sada moraju kopati po gradu?! Mi bi da grad otvori radna mjesta, ali ne bi luku u centru grada. Ne bi ni INA-u, a ne bi ni da se na obali recimo hotel izgradi. Mi bi da grad oživi, ali koji će nam klinac ovi turisti? Mi bi… svašta nešto, ali da se oko nas ništa „ne talasa“. Ovako gledajući sad mi je i smiješno…

Mi, Riječani, ŽELIMO PROMJENE, ALI bismo DA SVE OSTANE ISTO. mI bismo da nemamo povorku maškara jer nam je dosadila, ali iz svake obitelji barem jedan član je u nekoj maškaranoj skupini. Mi bismo da se sredi promet, ali što baš sada moraju kopati po gradu?! Mi bismo da grad otvori radna mjesta, ali ne bi luku u centru grada…

Zanimljivo mi je čuti kada hrvatske zvijezde kažu da se jako dobro osjećaju u Rijeci, kako tu imaju jako dobar život. Točno, tu ih nitko ne zarezuje, ne povlači za rukav, ne traži autogram.

JESMO LI POSTALI MRTVA PUHALA

Možda je za njih to dobro, ali postoji li još žar koji može rasplamsati ovaj grad sad kada jurimo u susret velikom projektu Rijeke kao europske prijestolnice kulture? Jer kakav će to bit grad ako stanje ostane ovakvo kakvo je sad? Grad mrtvih puhala?  Gdje je nestao onaj grad rocka, alternative i energije? Zašto se uspavao? Čekamo li nekog princa koji će probuditi riječku Trnoružicu? Je li princ projekt EPK 2020?

E sad! Da se vratim na početak. Moja Tamara, arhitektica po zanimanju, ima želju pisati blog o našem gradu, a ja (ne znam što mi bi) pristadoh. Davit ćemo vas njenim pogledima iz Amsterdama i mojima, tu, s riječkog balkona. Pisat ćemo vam o izgledu, o mirisu, energiji našeg grada. Pričat ćemo vam o gradu Rijeci koja je dobila priliku da se probudi i raste, Rijeci koja izborom za prijestolnicu europske kulture 2020. dobila priliku da oživi.

P.S. Sjetila sam se! Ima nešto! Jedno bi svi muški Riječani sigurno htjeli, a to je da nogometni klub Rijeka osvoji naslov prvaka. Iako nisam nogometni fun, to čak i ja potiho priželjkujem, onako lokalpatriotski…