GOŠĆA BLOGERICA
Na pragu 50-te s lakoćom gledam na sve iza sebe, kao da sam živjela stotinu života

Andrea Štalcar Furač, projekt managerica

U tridesetima sam smatrala da su pedesete dovoljno daleko da o njima uopće ne treba misliti, u pedesetima sam presretna da sam tridesete ostavila za sobom.

NEMREŠ FUĆKATI NIZ VJETAR

Nebrojeno puta posljednjih godinu dana pokušavala sam formulirati jednu pa drugu varijantu: pedeset ili pola stoljeća. Trebalo bi biti svejedno, no pola stoljeća izgleda zastrašujuće pa sam se uhvatila za pedeset, nekako mi bilo podnošljivije. Kako već godinama slušam sve moguće prognoze o tome što se događa kad se uhvatiš u koštac s tom magičnom brojkom, kako ti se neupitno mijenja tijelo, organizam stvara neke svoje barijere a um polako ali sigurno postavlja normative, ti unaprijed nametnuti strahovi bili su mi poticaj da se borim daleko prije nego se nađem u začaranom krugu. Nemreš se nepripremljen probudit u pola stoljeća starosti i fućkat niz vjetar. To ne ide.

Pripremala sam se puno duže, ne zbog panike već iz inata. Sastavila bih dvije kolone, prednosti i slabosti pedesetih, zapisivala u njih sve dobro i loše pa se k’o dijete veselila kad je kolona prednosti prednjačila. Onda sam prionula nimalo zahvalnom ali nužnom poslu – temeljitoj selekciji likova, namjerno ili slučajno zalutalih u mom životu. U toj stavki sam se malo manje veselila jer je kolona OSTAJE bila znatno kraća od kolone NESTAJE, pa je izazvala nezaobilazno, danas tako popularno, suočavanje s prošlošću.

Nikola Tesla, hrvatski i svjetski velikan, bio je tema jednog od projekata Andree Štalcar Furač, projekt managerice koja se, među ostalim, bavi urbanom kulturom (Snimio: Ladislav Furač)

No, unutarnja priprema činila mi je posebno zadovoljstvo. Nisam od onih koji se naročito brinu o svom zdravlju, ne odlazim liječniku bez valjanog razloga i ne čitam medicinsku enciklopediju.

NEŠTO NA BUBANJ, NEŠTO U STEČAJNU MASU

Ponajmanje ženske revije sa svim mogućim savjetima o tome kako nadživjeti samu sebe. U par koraka. No, odlučila sam se za temeljiti zdravstveni pregled, sanaciju nekih dugotrajnih boljki poput kroničnog gastritisa i promjenu ritma dana. Sredila sam neke zaostatke kod zubara, pozabavila se ženskim tehničkim pregledom, otpisala nepopravljivo i odredila prioritete sanacije. K’o u stečajnom postupku. Nešto na bubanj, nešto u stečajnu masu.

 

I tak sam dogurala do proljeća 2017., godine u kojoj ću navršiti tih famoznih pola stoljeća. Tu i tamo me suprug podsjeti na nemilu činjenicu ,no ja sam spremna. Rođena sam u znaku strijelca, pa mi je već rođenjem dodijeljena dovoljna doza energije i inata za sve nemile dane. Kako tjelesne, tako i umne. No, vrag nikad ne spava pa oprezno pratim promjene kod žena iz moje virtualne i stvarne okoline. One misle da su promjene nezamjetne jer se strašno trude kamuflirati činjenice. Ja sam odlučila igrati na kartu direktnih odnosa s javnošću. Time sam otvorila vrata masi neprijatelja. Ova godina, zadnja prije tih pola stoljeća, moj je osobni projekt pretvoren u svojevrsnu predstavu koja će u konačnici rezultirati savršenim ulaskom u drugo poluvrijeme. Iskreno se nadam da neću dočekati produžetke.

Raskužila sam kuću, pobacala svaku i najmanju stvar koja mi je višak, svaki i najmanji komadić garderobe koju godinama premećem, a ne nosim, prestrojila kućnu biblioteku u naslove koji mi čine zadovoljstvo (ostalo dislocirala u podrum), odabrala novu boju interijera i napravila plan za uređenje balkona. Za svaki mjesec ove godine zacrtala sam jednu temu koja mi čini zadovoljstvo, od uređenja stana po planu do putovanja u određenim mjesecima. Ove godine odrekli smo se auta. Odlučili smo godinu dana biciklirati i za izlete koristiti sva druga raspoloživa prijevozna sredstva. Klinci su se složili, suprug ionako oduvijek biciklira. Tako vježbam i tijelo i glavu planirajući dan.

I sve to ne bi bilo moguće u tridesetima u kojima sam, htjela-ne htjela, nesvjesno robovala utjecaju i zahtjevima okoline, dobronamjernih prijatelja, zlonamjernih prijatelja, neprijatelja, roditelja, familije, poznanika. U tom nizu želja i pozdrava moje malo JA ostalo je negdje sramežljivo na kraju popisa. Onda bih se revolucionarno pobunila, pa izazvala kaos, pa tražila kompromis i na kraju, sve te, navodno divne mladenačke godine, podsjećaju me na bitku u kojoj se napad i obrana vuku u nedogled. Na kraju se iscrpiš i nit’ si pobjednik, nit’ si gubitnik.

Sad, na samom pragu pedesete, s posebnom lakoćom gledam na sve iza sebe. Na ljude, nespretnosti, uspone, padove, kao da sam živjela stotinu života pa sa sobom nosim sva iskustva svijeta. Ne bojim se ni promjena ni ograničenja. Umjetnost sklada nalazi se u našoj glavi. To je nešto što sam naučila kroz četverogodišnji projekt vezan uz Teslu koji mi je itekako pomogao. Jer sva pitanja i svi odgovori su pred nama. Uopće nema zamki. Sve je vrlo jednostavno.

Barikade stvaramo mi, izmišljamo ih kako bismo prikrili nespremnost na prepuštanje. A ima li lakšeg od prepuštanja? Mislim da nema.