KAKO OSVIJESTITI SEBE
O mačkama, psima i ljepoti

Jelena Skorup

U svom pozdravnom pismu ovom portalu, Pero Kvesić napisao je odlomak kojem se često vraćam: „Danas je i Jack Weinberg, čovjek koji je prvi ispalio kovanicu “Don’t trust anyone over 30” u sedamdesetim godinama, a mladež se jednako povinjava generacijskom izolacionizmu, pa je onima iznad pedeset preostalo da se saberu i sagledaju – tko smo i gdje smo se našli? Odgovoriti na prva pitanja je najteže. O tim odgovorima zavise sva ostala pitanja.“

Perina precizna opservacija podsjetila me na beskonačno zabavnu priču Ursule Le Guin „Psi, mačke i plesači – misli o ljepoti“, objavljenoj prije više od 10 godina u knjizi “Val u duši” (The Wave in the Mind), zbirci autobiografskih zapisa, refleksija o životu, ženskim cipelama, obitelji, ljepoti, kao i eseja o raznim umjetnostima, ali i onom što je najviše zaokuplja – pisanju i čitanju.

KAKO SE PONAŠA ČOVJEK

U „Mislima o ljepoti“, Le Guin duhovito kontrastira arhetipske karaktere, temperamente i način ponašanja naših najčešćih kućnih ljubimaca – pasa i mačaka. Mačkama i psima kroz dugačku tradiciju antropomorfizma pridavale su se ljudske osobine, da bi ih se tako seciralo, objasnilo i razumjelo. Le Guin, služeći se inverzijom, kroz njihove je životinjske osobine virtuozno opisala neke od uzoraka ljudskog ponašanja.

Samosvijest mačke može nam biti misao vodilja (Art: Daniel Merriam)

“Psi ne znaju kako izgledaju. Psi ne znaju niti koliko su veliki. Krivnja nesumnjivo, leži u nama koji smo ih uzgojili u toliko različitih čudnovatih oblika i veličina“, piše Le Guin. „Minijaturni pas će napasti najvećeg psa, duboko uvjeren da ga može rastrgati na komadiće, a veliki pas će, dok mali pas napada njegove gležnjeve, stajati mirno i s čuđenjem se pitati: Bi li OVO trebao pojesti? Hoće li OVO pojesti mene? Ja sam veći, nisam li?“

Psi ne znaju kako izgledaju. Psi ne znaju niti koliko su veliki. Mačke znaju precizno gdje počinju i završavaju

Kao što svi pesoljupci znaju – i najveći pas će vam se pokušati smjestiti u krilo iz uvjerenja da je pekinezer ili jednostavno zato što je to radio dok je bio štene. S druge strane mačke imaju potpuno različit obujam samosvijesti.

„Mačke znaju precizno gdje počinju i završavaju. Kad izlaze polako kroz vrata koja ste im otvorili, zastat će, ostavit svoj rep nekoliko centimetara unutar vrata, dajući vam znak da nije još vrijeme da ih zatvorite. Tome služi rep. To je mačji način održavanja dobrih odnosa. Kućne mačke znaju da su male i da je to važno“, piše Le Guin.

Nema smisla robovati, pogotovo ne idealima ljepote

„Kad mačka sretne psa kao prijetnju i ne vidi izlaz za bijeg, utrostruči svoju veličinu, napuše se kao neka čudnovata dlakava riba napuhača i to uglavnom funkcionira“, kaže, „jer psa je lako zbuniti . On kao da u tom trenutku misli:  “Pa ja sam mislio da je to mačka…, nisam li ja veći od mačaka, hoće li me TO pojesti?“

TAŠTINA I MANIPULATIVNOST

Mačke su tašte i manipulativne u svojoj taštini. Imaju savršen osjećaj za svoju pojavnost. „Poznavala sam par perzijskih mačaka“, piše Le Guin, „jednu crnu i jednu bijelu. Crna je uvijek birala bijeli jastuk na sofi, a bijela crni. Nije to bilo samo zato što su htjele ostaviti mačju dlaku na mjestu gdje će se najviše vidjeti, već zato što su znale da će ležeći tako najbolje izgledati“.

Mnogi od nas, kako kaže Pero Kvesić, ne znaju tko su i gdje su se našli. Slično kao psi, ne znaju koje su veličine, kakvog su oblika, kako izgledaju. Najbolji primjer nesporazuma koji iz toga neznanja proizlazi, Le Guin vidi u dizajnu uvijek premalih avionskih sjedala.
Na drugom kraju ekstrema su plesači, kaže ona, ljudi koji imaju najprecizniju sliku, živi osjećaj vlastitog tijela.

Ideja idealnog tijela čini nas jadnima, jednako kao što ideja perfekcije ubija kreativnost u pisanju ili umjetnosti

“Ono kako oni izgledaju jest ono što oni rade. Plesači su ljudi s izuzetnim pomanjkanjem konfuzije ili iluzije o prostoru kojeg okupiraju, oni znaju gdje jesu i gdje nisu. Nastanjuju svoje tijelo, kakvo god bilo, u potpunosti, kao djeca, ali s puno više osviještenosti i to ih čini sretnima“, zaključuje.

To je sreća koja ne govori ništa o idealnom ili o savršenom tijelu, to je samo sreća. Ples je samo zadovoljstvo koje uzima u obzir i nemogućnost idealnog. Plesači su milijun puta zadovoljniji od onih koji su na dijeti ili manijakalno vježbaju u teretani. Ideja idealnog tijela čini nas jadnima, jednako kao što ideja perfekcije ubija kreativnost u pisanju ili umjetnosti.
Što je idealno tijelo ili ljepota? Ljepota oduvijek i svugdje ima svoja promjenjiva pravila. Ljudi su se od pamtivijeka nastojali uljepšati; tetovažama ili perlama pa i deformirajući svoje tijelo. Ideali ljepote su nedostižni. Gotovo jedino sigurno pravilo igre je mladost. Mladost je jednostavno uvijek lijepa. Biti mlad – znači biti lijep.

I onda se jednog dana pogledamo u zrcalo i ne prepoznajemo tu ženu pred nama, ženu koja možda nema više struka, ima neke čudne nabore na krivim mjestima, previše bora, pjega i nikad viđenih crvenih točkica, natečene zglobove ili poneku dlačicu izraslu na krivom mjestu. Vidimo ženu kojoj osmijeh ostaje na licu još minutama, a otisak čipke s jastuka još satima. Vidimo ženu čiju kosu sijede čine neukrotivom ili čije kose više nema dovoljno… I u tome što gledamo ne vidimo ništa lijepo, a kamo li savršeno… Ne gledamo u ono što smo mislili da jesmo…

LJEPOTA NIJE KOŽA LICA, NEGO ŽIVOT

Ipak – prisjetimo se – kad sjedimo preko puta nekog koga poznajemo i volimo, preko puta neke drage prijateljice, na njenom licu i tijelu nećemo vidjeti nabore, bore i flekice. Gledat ćemo u oči djevojčice s kojom smo sjedile na zidiću, s kovrčavom kosom i rupicom na obrazu, gledat ćemo njeno zabrinuto ili uplakano lice zbog nesretne gimnazijske ljubavi, vidjet ćemo briljantnu studenticu, šašavu partijanericu, uspješnu poslovnu ženu, hrabrog borca… Gledat ćemo u njoj nježnu i nasmiješenu mamu, sjajnu kuharicu, aktivisticu, baku koja obožava svoje unuke… Vidjet ćemo da li je zadovoljna ili tužna i primijetit kako dobro stoji neki komad nakita na njenoj ruci …. I sve to nekim čudom vidjet ćemo istovremeno! Gledat ćemo svoju prelijepu prijateljicu! Jer ljepota, kako kaže Le Guin, nije duboka kao njena koža već kao njen život.

I zato je važno: kad se pogledamo u zrcalo – prepoznajmo se! To smo – što vidimo i tu smo – gdje jesmo!

Ideal vječne mladosti je zagušljiv. Gubitak ljepote je puno manje važan od gubitka identiteta. Gledamo more nezadovoljnih ljudi i njihov napor da se ideal dostigne pa i po cijenu izgladnjivanja, boli i trovanja.

Ima bezbroj načina da se bude savršen i ni jedan nije vrijedan da se do njega stigne iscrpljivanjem i samokažnjavanjem. Ništa ne treba poduzimati iz očaja, već iz pune svijesti, zadovoljstva ili strast

Svašta možemo poduzimati. Možemo se uljepšavati kako nam drago, razmazit se komadom cool odjeće, novom šminkom, naušnicama, poludjet pa obojat koju u ljubičasto, dozvoliti si fetiš cipela, ali ipak s petom malo nižom od vrtoglave… Možemo raditi na sebi,  zdravo se hraniti, vježbati, hodati, trčati ili planinariti, saditi organski vrt, ležati u kadi, raditi maske za lice od meda i limuna, ležati s krastavcima na očima, meditirati….
Izgledat ćemo same sebi bolje i osjećati se „savršeno“ – kao crna mačka na bijelom jastuku ili bijela mčcka na crnom jastuku, s početka ove priče.

Ima bezbroj načina da se bude savršen i ni jedan nije vrijedan da se do njega stigne iscrpljivanjem i samokažnjavanjem. Ništa ne treba poduzimati iz očaja, već iz pune svijesti, zadovoljstva ili strasti, kao što to rade plesači, jer jedno je sasvim sigurno – vrijeme ne možemo okrenuti u drugom smjeru.