Tatjana Bračanov

Staza Via Dinarice dotiče pitoreskna sela Gorskog Kotara, još uvijek ne uspinjući se na velike nadmorske visine. Vijuga slikovitim mjestima, gradićima, brežuljcima, izvorima, riječicama, upija u sebe poučne, energetske, hodočasničke staze. Nudi ti sresti lokalca u svom dvorištu, zateći ga u svakodnevici, pročavrljati s njime. Prije nego li uroni u dveri Kapele, mistični Velebit i gordu Dinaru. Arhaična i mitološka imena nižu se ovdje: Gerovo, Gorači, Tršće, Crni Lug, Parg, Zamost, Smrečje, Hrib … Perun i Vesna još stoluju ovdje. Ako ih želiš pronaći. Tihom te zavodljivošću uvode svoj svijet…

Gorači, pitomo mjesto u kojem sam noćila uz nimalo pitomu noćnu riku

Kako sam se nakon Prezida zatekla u Goračima? Martin hladni odgovor s vrata konačišta i prijedlog da produžim u sumrak neke dodatne kilometre izvan staze, odbacujem. Nadam se nekom zgodnom mjestu gdje ću razapeti šator prije nego što zanoći. Nešto manje od sata i ulazim u selo čije su kuće nanizane uz cestu, no ne vidim nikoga. Ipak, na pragu jedne zatičem baku. Sama je. Ne vidi najbolje, no shvaća da trebam konak. Šalje me dalje prema kraju sela. Tamo ima netko tko mi može pomoći. Nastavljam bez previše očekivanja. Zadnja kuća u nizu. Dalje nema. Barem ne do jutra. Ogledavam se uokolo. Uočim Žarka pred kućom s druge strane ceste i odlučujem okušati sreću.

JEL’ SE BOJIŠ MEDVJEDA?

– Stavi šator gdje god ‘oćeš – kaže i pokazuje na prostranu ledinu pred kućom. – Sve ti je ovo moje.
– Mogu li iza, sa stražnje strane? – pitam. Pogled je tamo na šumovite obronke i moj dom je tako zaklonjen od pogleda.
– Jel’ se bojiš medvjeda? Pred neko jutro je ovdje došla mama s mladima – govori Žarko. Nasmijem se. Navikavam se pomalo na ovakva upozorenja. Istina je da ne znam odgovor na postavljeno pitanje. Žudim vidjeti veliku zvjerku u njenom prirodnom obitavalištu. No sresti je oči u oči? Zaštitnički raspoloženu majku s mladuncima? Gradim dom i uljuljavam se u perje. Sjetim se Nataše i njene iskrene zabrinutosti prije puta: – Bojim se za tebe. Šuma. Medvjedi. Sama si. Pazi na sebe…

Noć je unatoč umoru prošla neobično. Oko sat i pol nakon ponoći iz sna me budi udaljeni nervozni lavež psa. Nema namjeru prestati. Taman se ponovo počnem prepuštati snu, kad započne uhu mi nepoznato rikanje. Područje na kojem se nalazim okruženo je obroncima gustih listopadnih šuma. Raj velikih zvjerki. Nemam glazbeno istančano uho, no primjećujem uzorak. Ista ponavljajuća rika. Svaki put u drugačijoj “boji”. Nit’ je zvjerska. Nit’ je ljudska.

Od rike sa sjevera dijeli me tek tanka šatorska opna.
Od rike s juga dijeli me tek tanka šatorska opna.
Od rike s jugozapada dijeli me tek tanka šatorska opna.
Od rike s istoka…
Rika. Odgovor. Rika. Odgovor. Jedan po jedan. Jedan na jedan.
Daljine koje riču.
Blizine koje riču.
Tamo. Negdje.
Tu. Skoro pod nogama.
Poput neke signalizacije.
Ne mičem se. Samo bivam. Bez očekivanja. Ne znam jesam li odumrla. Ili samo umorna.
Oko tri sata odjednom sve utihne.
Nastavljam ploviti svojim plavozelenim snovima.
Zorom još jedan usamljeni krik.
Ovaj put bez odgovora.
Šumu budi šareni cvrkut.
Tanku šatorsku opnu golica Dan u buđenju.

Kod Helge i Žarka u Goračima

S bočnog prozora izviruje jutrom Helgina nasmijana glava: – Jesi dobro spavala? Kuham kavu, dođi! – Naravno! Bosonoga se rastežem pred svojim platnenim domom, godi doručak okupan zelenilom. Tek s jutrom shvaćam Raj u koje me Jučer dovelo. Kava na Helginoj verandi neprocjenjiva je. Žarko je negdje u svojim jutarnjim ritualima. Oni će danas put Rijeke. (Pokušavam u glavi dočarati zemljovid.) U Goračima su se skrasili nakon punog radnog vijeka u Njemačkoj. Na Žarkovoj djedovini Helgi ne nedostaje Njemačka. Voli moju priču o Ženama. O mojoj Hodnji. Nomadi s rancima nisu joj neobični. Veseli je taj viši smisao hodanja o kojem pričam.

No na priču o noćašnjem neobičnom rikanju iz šume primjećujem blagu zabrinutost u njenom pogledu. Kaže da se tako glasaju srndaći u doba parenja. Ali s jeseni, u rujnu. Neizgovorena pitanja titraju zrakom. Oko deset zaključujem da je vrijeme za pokret. Kilometar nakon izlaza iz sela zakrećem u šumu Tatinske drage, na markiranu stazu koja je unazad nekoliko godina korištena i kao hodočasnička, prema Svetoj Gori, “ali mislim da tuda više ne možeš proći’’, kazala je Helga. Ipak, ne djeluje tako. Službeni trag bijele staze Via Dinarice vodi me podno spomenika i malog izvora pod cestom u kojem nalazim osvježenje. Mogućnost da zaobiđem upitnu dionicu hodajući satima asfaltom do Gerova ne pada mi na pamet.

Šuma me već prvim prizorom pitomo mami. Stresem s ramena slike koje sam zalijepila uz nepoznatu noćašnju riku. Tek nekoliko metara šume, ispred mene iskoči neki sitni četvoronožac i hitro zamakne za grmlje. Zamrznem tijelo u trenu. Ne uspijevam razaznati što je. Moje prisustvo u šumi je bučno unatoč pokušaju da što manje remetim Tišinu: otpalo lišće kojim koračam, odjeća koja šuška, štapovi kojima zapinjem za granje. Sumnjam da ću proizvodeći tolike zvukove imati priliku ugledati velike zvjerke. Ili nekakve ljude u migriranju.

Kročeći još dublje pod zeleno okrilje, ubrzo shvaćam Helginu zabrinutost. Čudim se kako je ovakav divan komad zemlje u pitomom okružju Gorskog Kotara, tik uz granicu, ostao ovako zaboravljen. Nekako uspijevam napredovati kroz zarasle dijelove “nekad staze”. Korito kupske pritoke Sušice vidljivo je poda mnom. Prije nagomilanog materijala kojim se probijam, staza je bila planinarska šumska bajka vijugajući pedesetak metara iznad, uz sušičko korito. Otklizani dijelovi staze poda mnom i otpali “listinec” promišlja svaki korak. Unatoč svibanjskim kišama, korito je na dijelovima suho ili izgleda tako zbog gomile nakupljenog materijala. Kalkuliram koliko je nesigurno za hodače i pravim mentalnu zabilješku. Sigurnost hodača je na prvom mjestu. Ljepota prepuštena zaboravu. No vraćena Šumi, uravnotežujem Priču, probijajući se strpljivo.

Markacija nakon Tatinske Drage jasno usmjerava, ali staza je sasvim zarasla

Počupano gorostasno korijenje strši. Goranski planinarski put (*GPP) na ovom dijelu terena ne postoji. Ostao je dijelom kartografskog mita dok su njime hodali neki neobični zaljubljenici Prirode prije kataklizme koja se povijesno bilježi kao period ‘ledolomozoika’. Ti neobični zaljubljenici Prirode su se nazivali goranski, hrvatski i slovenski planinari. Sada se natruhe sjećanja tih hodnji naslućuju jedino u magenti traga mog Garmina.

SJEĆANJE NA ČUDESNA VREMENA

Mora da su to bila čudesna vremena u kojima se ovim šumama isprepletao zvuk gojzerica, planinarskih štapova, smijeh djece i cvrkutavost goranske šume!
Danas ovuda ni medvjed ne gazi. Nije lud!
Danas ovuda prolaze stope nekih drugih sudbina.
I moje stope.
Stope koje gaze službenom prvom dionicom Via Dinarice u Hrvatskoj.
Stope ukliještene u klizava debla, vlasi začupanih u kombinaciju izbijenih drevnih Enta i mlado razraslo grabinje i bukvik. Odakle li samo stigoše lijane?

Presretna sam što imam priliku kročiti putevima kojima još nitko nikad kročio nije – ponovno uravnotežujem. Kao da sam katapultirana u drevni Gajin iskon.
Napredujem sporo poput pužice i strpljivo poput kornjače.
I one na leđima nose sve što Ženi treba za jedan čitav Život.
Strpljivo.
Ustrajno.
Polako.
Prisutno.
Na najširem dijelu sušičkog korita otkrila se sva silina bujice koja je te 2016. godine odnijela čitave Šume. Hodam suhim dijelom korita prekrivenog granjem. S desna na jednom mjestu iz šume izbija makadamski prilaz odakle se valjda izvlači drvna građa. Šuma je ovdje utihnula. Dendro u meni jeca nad počivalištem. Provjeravam opcije. Nastavak staze izgleda hodljiv. Ugodnim vijuganjem niz stijenu Oble otvaraju se vidici. Dolje poda mnom slap ugniježđen među okriljem zelenih hrvatsko-slovenskih obronaka. Spuštajući se pomalo izbijam tamo gdje buja Život.

Tek koji kilometar od Čabra, na samom rubu kupske doline, iz pukotina vrletnih stijena Velikog Obrha (546), rađa se planinska brzica, odvodeći sobom vode Sušice, Mandla i Tršćanke ponornice 17,5 kilometara do smaragdne Kupe, pa njom do Save, do Dunava, u Crno more…

Most pokraj izvora Čabranke mjesto je romantičnih susreta

Izvor buja razuzdano skačući ponad mahovinom pokrivenih stijena. Drveni most i urezano srce nad njim. Klupa otkriva mjesto romantičnih dodira. Sutona pod krošnjama. Šaputanja uronjenih u žubor djevičanske vode. Vode iz njedara Gaje. Mlijeka Života samog.
Zavela me ta Čabranka svojom igrom. Uranjam još nenavikla stopala u njenu hladnu, iscjeljujuću razigranost. Mentalno bilježim bol izazvanu studenom vodom koja se nakon nekoliko trenutaka pretvara u ugodu. Potrebno je samo dopustiti. Umor otječe s Vodom. Njen zacjeljujući dodir i zeleni svod kojim caruje lahor.

Tko ne bi ostao očaran ovim mjestom?
Tko ne bi zagazio u mrzlu ljekovitu vodu Čabranke?
Tko ne bi pio s ovog svetog mjesta koje u kapima prelijeva spajanje oba svijeta, tajnovitu utrobu Gaje i njeno puteno postojanje koje udišemo… koje Živimo?
Tko se ne bi bio te djevičanske vode s izvora?
Halapljivo gutam ljekovitu tekućinu….

Tragovi pustoši oko Čabranke

Nakon connectinga na izvoru nastavljam optimistično put Čabra i Tršća. Nekoliko objekata s obje strane toka, zgrada male HE i poznato čabarsko ribogojilište pastrva, prirodna je granica između Hrvatske i Slovenije. Unatoč prisutnosti čovjeka ne nailazim na nikoga. Pažnju mi privuče splet starih alata pred kućom i derutni drveni most uz kojeg stoji natpis “državna granica”.

Čemu žilet žica tamo, na Prezidu? Kao da dugačka ruka Liburnijskog limesa 22 stoljeća poslije i dalje čvrstom rukom drži utvrđenu granicu Rimskog carstva dosežući kroz vrijeme u Prezid.

Dubokom usjeklinom Čabranke, staza se uskoro pretvara u asfalt koji me dovodi do gradskog trga. Tipičan gradić kontinenta: iznad trga kočeperi se brijeg sa svijetlo obojanom crkvom i zvonikom. Do baroknog zdanja Sv. Ante Padovanskog uspinje se široko, raskošno stepenište. Gradić poput dvokatnice. U prizemlju svjetovni, na katu duhovni život.

Prvo spominjanje Čabar bilježi 1642.godine. Povijest kazuje da je njegov utemeljitelj hrvatski ban Petar Zrinski devet godina kasnije otvorio ovdje ljevaonicu, kovnicu i sagradio dvorac. Zeleno srce Gorskog Kotara zavičaj je legendarnog Petra Klepca, hrvatskog diva nadnaravnih moći.

MIGRANTIMA OSTAVLJENE UNIŠTENE STAZE

Nakon jutarnje borbe iznenađena sam živošću koju zatičem. Grupa austrijskih motorista upravo parkira svoje sjajne ljubimce pred poštom. U trgovini dvije postarije bakice razgovaraju njemački. Kupujem nešto za prezalogajiti. Negdje ću u sjenu. Podižem nešto gotovine. U brdu mi kartice nisu od koristi. Poštarica je razgovorljiva, a moj ruksak je povod priči. Pomalo planinari. Odlično, zbog čega je staza uz Sušicu uništena, neprohodna, razvaljena, zarasla, opasna za hodače, pitam je. Uz smiješak mi daje nerazumljivo objašnjenje da su takve ostavljene migrantima (ili zbog njih?). Ne razumijem što to znači i nemam namjeru istraživati tu pro ili kontra migrantsku logiku. Barem ne danas. Savjetuje me o nastavku staze, preko trga, stepenicama uz crkvu, križnim postajama do groblja, pa zatim … Ne uspijevam pratiti količinu informacija kojom me obasipa vesela i lijepa poštarska djelatnica. Umorna sam od praŠume i migranata koji mi polako naseljavaju Um.
Umjesto zelenih krošnji i dubokog mira, gužva nekih nevidljivih kretanja.

Odgovaram da ću pratiti službeni trag na svom Garminu. Na četvrtoj postaji križnog puta, oslikanih slikama Andrije Zbašnika, tik uz zapadni zid crkve, pod gustom grabovom krošnjom uz jasnu planinarsku markaciju, objedujem kupljeno u trgovini.

Pogled na Gerovo

Cesta ispod groblja vodi negdje gdje ne želim poći. Na objektu mrtvačnice zadnja je oznaka. Život i Smrt ruku pod ruku. Oboje simboli Putovanja. Tjeskobno ili opuštajuće konačno? Bezuspješno pokušavam uhvatiti logiku traga s terenom. Nekoliko puta zagazim gomilu odbačenih osušenih palminih listova. Pitaju li se negdašnji vlasnici čabarske gospoštije, Paravići i Ghyzy, tko to remeti koračajima njihov snom umireni puk? Bezglasno se ispričavam.

Nastavljam probijanje nepostojećom stazom. Odmičem s lica mokro granje novonorasle Šume. Ovim tempom trebat će mi godine da je prođem. Blato mi se uljepljuje u čarape. Od svibanjskih kiša šumska se podloga nema vremena prosušiti. Nastavljam u optimističnoj rezonaciji da tih par stotina metara šumom ne može potrajati satima. Vlatko, frbežarski domar, kaže da je staza zarasla u mladu Šumu pri početku, no potvrđuje da sam na dobrom putu, a dom je zatvoren do vikenda pa me upućuje k Lautarima. Nazovi ponovo kad stigneš u Tršće, kaže. Natečena stopala, prehlada probuđena kišom i bol u desnoj peti koja razara. Tijelo se prilagođava. Mijenja. Promjene… Napokon nabasam na crvenobijelu oznaku na stablu. Izvlačim se na pristojan makadam.

Dragi domaćini Silvana i Branko Lautar u Tršću

Tršće. Moji domaćini Lautar, Silvana i Branko. Zatičem ih u vrtu, koriste kratki sunčani intermezzo. Ne pamte se ovolike kiše u svibnju. Čekanje mi ne smeta. Ugodno zavaljena na klupi, leđa naslonjenih na osunčani zid, upijam okoliš. U vrtu visoki čempres. Malo pri vrhu naheren. Tu se nastanila ptičja obitelj, kaže Silvana. Ove ga godine neće šišati. Bosa stopala uranjam u travnjak.

Po zidovima ovješeni ulja i akvareli. Silvana ovaj vikend u Sloveniji otvara svoju sedamnaestu izložbu slika. Slikanje je njen hobi. Branko život bilježi fotografijom od kada je u mirovini. S vremena na vrijeme dolaze im “strani” hikeri. Predlažem da se upišu na listu domaćina Via Dinarice. Tko ne bi htio domaćine u čijem vrtu stoji taj, zbog ptičje obitelji nepodrezani, nahereni vrh čempresa! Kao bonus: večera i pranje blatnjave odjeće.

Bit će to Dan jabuka…

Što se događalo nakon čarobnog izvora Čabranke i Tršća? Od Lautara optimistično krećem u dan šesti. Plan je preko Kraljevog vrha put Svete Gore na Crni Lug, podno Risnjaka. Čitav jedan sunčani dan je preda mnom. Branko mi poklanja pet jabuka iz svog vrta. U mislima računam koliko je to dodatne težine u ruksaku, no ovakav dar se ne odbija. Danas će biti Dan Jabuka!

Cesta se nakon Kraljevog vrha pretvara u vijugavi šumski uspon. Ugodna promjena nakon ledo-razlamanja na elementarne planinarske čestice dan ranije. Pitoreskna mjestašca na putu. Raspela. Djetelina i žuti maslačci. Grab. Bukva. Kišica. Tek toliko da ne zaboravi na putnicu. Nailazim na romsku obitelj. Grupa dječice dolazi mi znatiželjno u susret. Majke i očevi pred pragom me zainteresirano ali šutke gledaju. Mahnem im. “Koliko do Kraljevog vrha?”, pitam tek toliko da uspostavim kontakt. “Deset minuta”, odgovaraju. Ne fotografiram.

SAVJETI KOJI STVARAJU TJESKOBU

U Kraljevom vrhu grupa starijih žena upozorava na migrante.
Strah. Razaranje. Panika. Silovanje. Smrt.
Sve im to čitam u prestrašenim očima. Pa kuda pobogu žena sama, pitaju. Nemaš nikog svoga? Nešto niže nailazim na mještanina. Ovaj me upozorava na medvjede.
Svijet se sveo na savjete o migrantima i medvjedima. Prvi mi podsvjesno stvaraju tjeskobu.
Svatko nosi sobom svoj jedinstveni strah. Uobličujući ga po svojoj mjeri i namjeri.

Stižem do majušnog drvenog zdanja usred Šume. Odjednom sam se obrela u nekoj od stranica priča koje poskrivećki (kako tipično!) kao malena čitah noću pod pokrivačem.
Hranim pogled veličanstvenim obzorima. Gaja!
Velika je. Zaista je velika.

Utješan poruka upisana na kamenu…

Nakon Brankovih jabuka, lijenog objeda u hladu nadstrešnice, na vrhu, pod svetogorskom crkvom i zelenih pogleda na obronke čabarskog kraja kuda me pitomo dovela markacija i utješna poruka upisana na kamen da je ‘Isus u šumi’ ništa više nije bilo pitomo.
Službeni dio GPP-a urastao je u šumu u kojoj boravi Isus pa se do svetogorske crkve preusmjeravam na paralelni uspon makadamom. Na zidu podno crkve se kočoperi crvenobijeli poznati krug. Provjeravam uokolo. Dalje nikakvih oznaka. Trag vodi direktno u obrušavanje s platoa naglavačke na vrhove višemetarskih drvenih gorostasa poda mnom. Bungee jumping nisam danas imala u planu. Tražim nekakav prilazni put. Ni jedno tehničko pomagalo ne prepoznaje kolni makadam. Signal mrtav. Očekujuće.
Čudni ovi goranski puti! Dovedu te sigurno do posvećenog zdanja. Do groblja. Do križnog puta.
I ostave u mirnom poVjerenju.
Nadstrešnica podno crkve s pogledom na šumske obronke poziva na hedonizam. I na dugi, neužurbani objed.

Veličanstveni vidici ispod Kraljeva vrha

Hrabro kročim u još jednu goransku džunglu u potrazi za nečim što je nekad bilo stazom. Makadamska devijacija koju ne vidim na Garminu mogla bi me skrenuti sa staze i kilometrima i danima. Uostalom, hodam po Via Dinarici. Zanimaju me njezine tajne. Želim da me očara.
Potpuno.
Iskreno.
Predano.
S potpunim poVjerenjem ulazim u Šumu podno Svete Gore …

…da me očara! I jest. Potpuno. I bez zadrške.
Priroda ne poznaje pojam Dobra i Zla. Priroda poznaje Krug.
Usisala je Ta Sveta Šuma iz mene sve što sam do tada bilježila poznatim.
Odluke.
Strpljenje.
Ljutnju.
Nemoć.
Hrabrost.
Ustrajnost.
Tvrdoglavost.
Predaju.
PoVjerenje.
Sve zajedno je umiješala u jednu posudu. Protresla. I izbacila vani poput kostiju nekih drevnih kazivanja. U manje od kilometar zračne linije, dvijestotine metara ekvidistance i trosatnog probijanja “kroz”’, “u” i “unatoč”.
Padanje.
Podizanje.
Zapinjanje.
Prevrtanje.
Klizanje.
Podizanje.
Šuma me šamarala. Vrtjela poput zvrka oko svojih od leda preminulih srodnika obgrljenih oko klizavih stijena iz kojih se neumoljivo i unatoč rađao novi Zeleni Život.
Satima.
Eonima.
To sam Ja: Šuma, kazivala je.

Začujem zvono crkve sa susjednog hribskog brda. Ako se IKADA izvučem iz ove Šume NEMA ŠANSE da se penjem na još jedno crkveno brdo to isto IKADA u Vremenu.
Ruksak me dodatno vuče zemlji uranjajući stopala duboko u slojeve granja poda mnom.

Pogled koji mi se otvorio nakon sati borbe i probijanja šumom

Raščupana poput ratnika koji izranja iz netom ugasle bitke, izlazim na kratku dionicu asflatne ceste koja presijeca moju minulu i buduću borbu. Cesta Gerovo – Čabar. Na trenutak presječe me misao “zašto ne” i u hipu ugasne. Netko mi mahne iz automobila. Tražim ulaz u Šumu. Sada idem uzbrdo. Uredno je skriven od pogleda zelenim plaštom. Odozgo začujem jasan šušanj. Nešto krupno se okliznulo u Šumi.

Oklijevam na trenutak provjeravajući magentu i opcije. Trebala su to biti dva lijepa lagana dana šetnje goranskim stazama. Razgovori ugodni s mještanima, sir, med i jajca.
Otresem Prošlo s ramena i krenem kroz Sad… Šušanj se ponovi na obronku ispod ceste odakle sam maloprije i sama izronila. To nešto preskočilo je cestu dok sam tražila ulaz na stazu. Netko ili nešto se kreće suprotnim smjerom po istoj putanji. Nek mu/joj je sa srećom.

Nakon dvadesetak metara od ulaska u Šumu, na tlu ugledam blatni otisak tijela. Malo naprijed otisak cipele. Po veličini je muška. Ili neke žene vrlo krupnih stopala. Bajke o migracijama sve više lijepe moju podsvijest nekim zadimljenim oblakom. Kao da negdje moram stići Prije. Kao da se moram kretati Brže. Do cilja.

– Što je Cilj?
– Vratnik.
– Do Vratnika!

Oblak kao sivi gonič sve jače poništava Zeleno iako to jasno odbijam.
Između razlistanih drvenih zagrljaja otvori se travnati proplanak na čijoj se liniji ocrtava kuća! Pastoralni prizor nakon izlaska iz Šume koja me zamalo odlučila progutati u potpunom je neskladu s upravo doživljenim. Glasno se nasmijem. Od Svete Gore, niti kilometar zračne linije i jedva 200 metara ekvidistance u silasku probijah se satima.

Put me vodi ravno u dvorište. “Molim vas čašu vode”, jedva izgovaram…

Susret s Vesnom u Hribu

Pred Vesninu kuću stižem potpuno izmrcvarena, Iskustvo je bilo nadrealno. Isus u Šumi? Između svetogorskog i hribskog crkvenog brda baš poput kršćanskih motiva na platnima nebrojeno puta razapela me Šuma: kose zapletene u granje, nogama u raskoraku, podvijenima, klečeći, uronjenih u procjepe stijena, slojevi granja, mahovine, lišća, izvrnutih debala, korijenja, ruke se drže za štapove, ne mogu se okrenuti, ne vidim gdje su…

Otpijajući vodu slušam Vesnine priče o nekom Prije Dobu. Dobu Života. Nekad je ovdje Šuma grleno pojala u dječjoj igri. Danas, s vikendašima, ovdje je tek dvadeset duša. U tom Prije Dobu sjedali su planinari na ovo isto mjesto, zastajali u pričama i ‘’kako ste, kako se živi’’ pa nakon predaha nastavljali svoje bezbrižne goranske pohode. Umirena shvaćam da danas ne želim dalje. Solaris vida. I spravlja odluke. One tople. Ispravne.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here