Tatjana Bračanov

Nastavlja se moje hodačko putovanje stazom Via Dinarica. Dan treći, 40 – 65 kilometara, od Mašuna do Snežnika. Sa mnom je još uvijek Valentina S. Futač. Krećemo oko pola devet ujutro. Stopala su željna puta. Prognoza nas ne obeshrabruje. Kiša je, uostalom, samo voda s neba. Tog nas jutra samo povremeno podsjeća na svoju prisutnost. Pratimo markacije prema vrhu. Šuma je hram pun života. Tempo je vojnički. Ide uz težinu ranca. Brojim dah i uritmljujem hod. Korak-zemlja, korak-zemlja… Krda srndaća koje ometamo svojim prisustvom i poneki medvjeđi trag na stazi naša su pratnja…

Do Koče na Sviščaki napredujemo strmim usponom. Riječi su suvišne. Priroda puna žamora glagolja umjesto nas. Na Sviščaki, unatoč laganoj nelagodi, uzimamo kratku pauzu. Sklonište je u lošem stanju. Provaljeno. Prljavo. Primjećujemo plavi poklopac kante pred vratima. Crvena i plava odbačena obilježja u danima koji dolaze bit će simbolika koju mi je iščitavati uz Put. Sunce izviruje i briše tjeskobu…

Žalosni trag čovjeka u razvaljenom i prljavom skloništu

Ujednačenim tempom svladavamo strmu stazu pokrivenu tepihom vlažnog lišća. Cipele proklizavaju. Bukvik nas guta. Zima je ostavila trag u nanosima snijega sjevernih padina. Zadnjih pola sata do vrha ulazimo u oblak obučen u sjeverac. Taman da do planinarske kuće Koče Draga Karolina stignemo potpuno mokre. Kuća je zatvorena, no veseli nas zimska soba uz nju. Opremljena je s dovoljno suhih drva i kockama za potpalu.

Planinarka kuća Koče Draga Karolina, iako je zatvorena nudi ugodan zaklon…

Revno se bacamo na pripremu zapuštenog ognjišta i umah shvaćamo da peć nema dimnjaka. Iščupan je! Osim što zbog guste magle ostadosmo bez priželjkivanog vidika s Velikog Snežnika, ukoliko se duže zadržimo prijeti nam i pothlađivanje. Ili gušenje dimom. Nije neki izbor. Primjećujem znakovito kako se ovdje nalazi obavještajna točka slovenske Reševalne. Magla i sjeverac na ovoj nadmorskoj visini romantični su iz perspektive toplog utočišta, no niti nam je utočište toplo, niti nam je osjećaj romantičan kad vjetar zaigra pod mokrom odjećom. Inače, planinarska kuća Koča Draga Karolina, koja se nalazi na 1750 metara nadmorske visine, podignuta je još davne 1914.godine, tik pod vrhom Velikog Snežnika (1796 metara nadmorske visine), najvišeg vrha Snežniškega pohorja, najvišeg slovenskog nealpskog vrha.

Za vedrog vremena s Velikog Snežnika divile bismo se Kočevskom Rogu, Gorjancima, Medvednici i Ivanščici na sjeveroistoku, Kleku na istoku, a s jugoistoka bi nam se smiješila Bjelolasica, dok bi tamo, preko Male Kapele i Gorskog Kotara, Snježnika i Risnjaka pucao zamaštani pogled sve do Kvarnerskog zaljeva s otokom Cresom. Jug bi se šepurio prema čitavoj Istri i Učkoj sve do riječnih dolina pod njom. Na jugozapadu razmahao bi se Slavnik, a čitav splet Slovenskih Alpi bi se s Triglavom rasplesao prema zapadu. Sjeverom bi Karavanke ocrtavale obzor preko Kamniških Alpi sve do Pohorja, Cerkniškog jezera i Slivnici nad njim. Za vedre noći darivane bismo bile svjetlima Portoroža, Pirana, Kopra i Trsta, daleko, tamo do venecijskih laguna…. Vjerujemo u obzore skrivene maglom kao i budući skriveni trenutak u kojem ćemo jednom okupati pogled nabrojanim ljepotama. Do tada, poći nam je s ovog maglenog i hladnog mjesta.

Bajkoviti ugođaj bukove šume obavijene sumaglicom

Tijelo već drhti i potrebno mu je kretanje. U 16 sati, unatoč magli i nepoljuljanom sjevercu, odlučujemo se za silazak do prve tople oaze koju nalazimo u Leskovoj dolini. Taman pred suton. Pitoreskno, čarobno. Ostaci napuštenih objekata pričaju da je ovdje nekad bujao život. Sada sa nekoliko bajkovitih drvenih vikendica. Pod nadstešnicom jedne od njih razapinjemo šator. Dom je postavljen. Još voda. Nailazim na pet bunara* (šterna, čatrnja, gustrena) ispred jedne. Svih pet zaključano je lokotima. Nepoljuljanog optimizma, štedljivo zbrajajući zalihe vode za večernji i jutarnji obrok i hod do prve vode na sutrašnjem putu, obgrljene maslačkovim livadama, pod gustom kapom bukovih krošnji, tonemo u okrepljujući san.

Tatjana i Valentina – optimizam unatoč skromnim zalihama vode

Priča o Leskovoj dolini kaže da se ona veže uz priču obitelji Schonburg-Waldenburg, Mašun i Grad Snežnik, kada je imanje preuzeo Georg Schonburg-Waldenburg, 1860.godine. Prvo je uredio dvorac Snežnik, a 1870.godine u Leskovoj dolini podiže zgradu šumarije i nekoliko pratećih gospodarskih zgrada. Već 1873.godine ovdje je osnovana tvornica za preradu drva s ciljem što boljeg korištenja podcijenjenog bukovog drveta. Tvornica nije opravdala ulaganja, pa je vrlo brzo dana u zakup francuskoj tvrtki Societe forestiere & industrielle de Leskova valley, no i ona brzo propada. Prije prvog svjetskog rata dolina je bila glavno mjesto s kojeg se transportirala drvna građa iz snježničkih šuma. Udaljena 10 kilometara od grada (dvorca) Snežnika, nakon drugog svjetskog rata bilježi tek dvadesetak žitelja, dok je danas vikend naselje s nekoliko lovačkih kuća, a ostaci objekata iz doba Jugoslavije, carinarnica i financijska straža, tada su postavljeni kako bi se osigurala granica i spriječilo krijumčarenje robe koja je stizala preko demarakacijske linije.

Evo, počinje Dan četvrti, 65 – 90 kilometara, idemo prema Babnom polju i Prezidu
Jutro. Plan je Babno polje-Prezid, granica između Slovenije i Hrvatske. Uključujem Garmin i užasnuta zaključujem da ne pokazuje znakove života. Navigacija mobitelom mi nije opcija. Već na početku tehnika otkazuje poslušnost! Murphy s početka priče nema namjeru još odustati. Spajam powerbank koji imam u opremi. Budi se! Provjeravam što će se dogoditi kad mu ponovo uložim baterije. Vragolasto se pokazuje poznato Garminovo sučelje. Napokon krećemo.

Granica između Hrvatske i Slovenije Babno polje – Prezid obilježavaju stotine metara žilet žice…

Staza se pokazala kao već poznata kombinacija makadama i kratkih šumskih dionica. Siječemo makadam izmišljenim šumskim prečicama svakom zgodom. Ostaci velikog ledoloma iz 2016. godine su još vidljivi unatoč zdušnoj skrbi slovenske šumarije. Veseli nas svaka prečica, a radost dostiže vrhunac kad pred jednom šumskom vikendicom napokon naiđemo na nezaključan pristup vodi. Taman na vrijeme da nadopunimo naše skromne vodne zalihe. Murphy ima izvanredan smisao za humor.

Val koristi svaku priliku za dokumentiranje, ovoga puta tema su tragovi medvjeda…

Nekoliko stati kasnije, iznad Babnog polja odlučujemo se za stazu na kojoj stoji upozorenje da se staza proteže kroz obitavalište medvjeda. Veseli nas skraćivanje makadama i mogućnost susreta velike zvjerke. Šumska put povećava užitak hodanja. Val podučava o bukvicama, medvjeđoj poslastici. Kao vegetarijanki, znanje koje mi može odlično poslužiti u šumi. Medvjeđa staza nas vodi ravno uz granicu. Stotine metara žilet-žice isprepleteno je između Hrvatske i Slovenije. Između Europske unije i Europske unije, zaključujem satirično. Uz granicu živi gospon B. U početku nepovjerljiv, obraća nam se nekim nerazumljivim slovenskim dijalektom. No, kad je oštro iskusno oko čovjeka granice procijenilo planinarsku opremu i odbacilo migrantsku sumnju, poziva nas na svoj schnapss. Medicu. Godi. Gospon B. počinje sada pričati jasno i razumljivo. Objašnjava kako je žica izrasla unatrag nekoliko mjeseci. Kilometri žice koje se protežu između ‘obrisanih’ granica. Zbog zaštite. Koga štiti, pitam se. Priča o novcu uloženom u graničnu sigurnost, političkim odlukama… Slušam i razmišljam kako unatoč žici, s obje njene strane, ljudi dišu slične živote.

Stižemo na granični prijelaz. Nakon kratkog razgovora, granični me policajac, očekivano, upozorava na grupe migranata koje se kreću hrvatskim planinskim područjima u smjeru slovenske granice. Savjetuje da nikako ne idem sama. Pitam ga otvoreno je li bilo kakvih incidenata do sada.
“Nije još, odgovara”, no ipak treba paziti.
“Znači ipak nije bilo nikakvih problema?”, želim potvrditi.
“Nije još (?!)”, odgovara, “ali ako vidite skupine muškaraca u šumi, zaobiđite ih. Neće vam ništa, no bolje ih se kloniti.”

To je odgovor koji sam priželjkivala. Zahvaljujem na savjetu preuzimajući dokumente.
Prije polaska Val je bila vrlo zabrinuta kako ću sama proći ovaj dio Puta, tzv. migrantski koridor do Vratnika. Vjerujem da je negdje u podsvijesti pohranila potrebu da se i osobno uvjeri da će sve biti u redu. Razuvjeravam je da se neću junačiti. U svijesti su mi utkane ne tako davne slike nekih drugih, bliskih, bolnih migracija… Masovne fobije imaju razne prefikse. Biraš ih sam ili su za tebe izabrane.

Prijateljska rakijica kod gospona B., prije prelaska iz Slovenije u Hrvatsku

U Prezidu ću se oprostiti s Val odakle svoje putovanje Via Dinaricom nastavljam sama. “Kad nas vide ovako natovarene ruksacima, nitko ti se neće zaustaviti”, pozdravljam je uz zagrljaj i izgubim se u lokalnoj trgovinici u Prezidu.

Kamo krenuti s Velikog Snežnika? Odgovor se može pronaći usput…

Prometne veze odavde prema Zagrebu nisu česte. Dan odmiče i moram se pobrinuti za noćenje. U Prezidu nisam imala sreću, a Bife kod Marte, Kozji vrh, označen kao konačište za thru hikere, tri i pol kilometra od Prezida, unatoč telefonskom obećanju vlasničina sina da će se naći nešto za mene pokazao se čvrstim poput balona od sapunice. Marta, naime, nije bila istog mišljenja kao njezin sin i brzo me spušta na zemlju: “Puni smo, pa valjda ste navikli na ekstremne uvjete…” Obazirem se. Glavna prometnica prolazi tik uz njihovu kuću. Niz kuća uz cestu i obronci gustih šuma uokolo. Suton već uvelike pokriva dan.
“Mogu li barem postaviti šator za noćas u vašem dvorištu? Rano ujutro nastavljam dalje…”, pitam. “Ne može. Nismo registrirani kao kamp”, hladno odgovara…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here