Tatjana Bračanov

Svaka Priča treba početak. Pa tako i ova moja o hodnji veličanstvenom Via Dinaricom. A ta je priča započela u nedefiniranoj točki moje prošlosti. U Ideji koja se prirodno ugnijezdila i nastanila u moje postojanje i urasla u nedjeljivi dio moga Ja.

Odakle tolika ljubav prema Planini? Prirodi? Zašto volite prirodu? Zašto planinarite? Zašto ste se odlučili hodati Vai Dinaricom? Zašto sama? Pitanja su to na koja nemam (društveno očekivani) odgovor. Nešto svijetleće. Fluorescentno. Vatrometno. Kako odgovoriti na pitanje: Zašto dišeš? Zašto postojiš? To je Tu. U meni. Oko mene, Nedjeljivo.

***
Svaka priča, rekoh, treba početak. Da zaintrigrira osjetila. Ispreplete svijet riječi i oslika se oko čitatelja. Upije ga. Uvuče mu svijest.

Iz generacije sam bosonoge djece. Razbijenih koljena. Tromjesečnih ljetnih ferija pod zažarenim suncem. U beskrajnim skokovima s velike Solarisove rive u more. Iz generacije sam djece promrzlih ruku od grudanja i mokrih nogu od kiše. Hrastovih šuma prepunih srndaća, medvjeda i coprnica. Čoporativnih igara na ulici. Kasnih večernjih poziva majki s balkona zgrada: “Ajde kući, vrime je za leć’!”

***

Svaka priča treba početak.
Prije nekog desetljeća otvorilo se Moje Doba za planinarenje. Ana je dovoljno odrasla i motivirana da možemo provoditi kvalitetno vrijeme u brdima, špiljama, stijenama, kanjonima.

***

Jedna usputna Priča dovoljna je da Ti postane Život. Zato što je Ona Ti.
U SAD-u postoji čitava subkultura thru-hikinga. Na američkom kontinentu thru-hikeri žive na nebrojeno tisuća kilometara svake godine. Činjenica da u SAD-u postoji Top 55 long distance hiking trailova govori za sebe. Nema tu prestiža koji je od njih “bolji”, “originalniji”, “koji ima više lajkova’’ ili pratitelja. Thru-hike se jednostavno živi. Ili hodaš. Ili ne. Priča o ljudima koji hodaju urezala mi se u Svijest. Djelovala je duboko. Filozofski? Religiozno? Mistično? Istraživački? Mitološki? Vidim hodačeva stopala pred kojima se otvara Put. Razlog zbog kojeg hodaju? Kako objasniti razlog za Život? Nije li Život upravo to. Hodnja.

Povijest staze koju sam odlučila prehodati kaže da je njezin zametak ideja o dugometražnom hodačkom putu koji se pruža dinaridskim gorjem pod imenom Via Dinarica, a po uzoru na poznate svjetske dugometražne puteve: Apalachi trail, Inka trail, Via Alpina, Camino de Compostela i sl. Nastala je pred desetak godina zahvaljujući Goranu Papcu, zaljubljeniku u Dinaride, Hrvatu koji živi u Španjolskoj. Put koji bi hodaču pružio priliku za upoznavanjem tradicije, kulture, povijesti, života čovjeka, seljaka, pastira, gorštaka s Dinarida. Put koji bi oteo zaboravu život tog kraja tako što će hodač svojim koračajem ostaviti trag, pokrenuti, zaljuljati u oba smjera, hodačevom i onom onoga koji tu obitava, onoga kojim se hoda.

Ideja o koridoru koji prirodno povezuje naišla je na plodno tlo i 2011.godine UNDP prepoznaje njen socio-ekonomski značaj i daje joj vjetar u leđa. Uz entuzijaste iz Hrvatske, BiH i Crne Gore počinje trasiranje Via Dinarice – njenih prvih 1300 kilometara! Već 2014.godine Outdoor Magazin proglašava Via Dinaricu najboljim planinarskim putem na svijetu, a 2016. godine Geo je uvrštava u top deset svjetskih destinacija. National Geographic Traveller proglašava Via Dinaricu 2017.godine jednim od top deset planinarskih puteva u svijetu.

I tako se Priča uobličila. I stigla. Meni ravno u krilo. Tako je nastala moja priča s Via Dinaricom. Plan je bio krenuti u proljeće, a ove godine, eto, proljeće mi i nije bilo naklonjeno. Snijeg u svibnju! Kiše kojima se ne nazire umor. Odgađam početak hodnje za tjedan dana uz odluku: Hodat ću s kišom ako tako treba biti. Jednom se i ona mora umoriti.

***

Petak 17. svibnja 2019., 16 sati. Ujutro krećem za Sloveniju, Postojna. Prema svom prvom kilometru.

***

Tatjana i Valentina – kroz slovenski dio Via Dinarice

Subota. 18. svibnja. Šibensko jutro. Strpljiva Valentina čeka nas na Vratima Jadrana. Ona će prva tri dana slovenske dionice hodati sa mnom. Popodne planiramo turistički obilazak Postojnske jame i Predjamskog grada. Kiša pada ujednačenim ritmom čitav dan, a Norvežani ne namjeravaju odustati od kišnih naljepnica ni sljedećih nekoliko dana. Ni Hribi ne odustaju od njih. To nas ne obeshrabruje. Optimizam je zarazan.

Nedjelja, 19. svibnja, jutro. Short coffiee break s obitelji: Ana, Ema i Dino nastavljaju put Ljubljane, a Val i ja krećemo prvom dionicom Via Dinarice prema Snežniku (1796 metara nadmorske visine), prvom vrhu u nizu od čak 200 vrhova na meniju ove 1300 kilometra duge Hodnje. Mješavina radosti, uzbuđenja i suočenja: Quo vadis Tatjana?!

Srećemo lokalce u šetnji, tik pred “ulazak u brdo” nad Postojnom. Zgroženi su idejom o broju kilometara koji su preda mnom. Zgroženi su brojem kilometara do Snežnika! U očima im prepoznajem negiranje ovog što su upravo čuli.

Predjamski grad kod Postojne

Planinska pot se vrlo brzo pretvara u planinski makadam. Beskrajan, kišom okupan makadam… Kiša usporava korak, a natopljena oprema postaje sve teža. Iz glave vrišti pitanje koje metem odgovorom: Danas je prvi dan,naravno da je najteže. Na trenutke se čini da je život sazdan od makadama. Noge otkazuju. Ruksak je pretežak za moju konstrukciju, to shvaćam užasnuta. Koljena se održavaju mentalno. Val me zabrinuto gleda.

Kratka pauza nad usputnim ostacima nekakve nastambice. Sklanjamo se dok kiša malo ne uspori ritam. Kikiriki maslac i rižini krekeri. A onda… makadamskim kišnim kilometrima… do sljedeće nadstrešnice…

Odjednom živopisno odjeveni lokalac izvire iz šume, lugar iz slikovnice braće Grimm. Zeleno odijelce s hlačama do koljena, šešir sa zataknutim perom i dokoljenke ututkane u planinarske visoke cipele. Gleda nas sumnjičavo i pita: “Se ne bojite vojaka?” (Kakvih vojaka? Zašto bi se trebale bojati vojaka?) Lovac je to koji baš danas sadi stablo ispred svoje šumske vikendice. Namjesto onog koje je veliko nevrijeme odnijelo prije par godina.

Zaklon od kiše u ostacima neke nastambice

Nastavljamo neprekinuti makadamski niz. Nakon par kilometara pored nas se zaustavlja vozilo. Mladi par izviruje nudeći prijevoz. “Ne hvala. Hodamo”, odgovaram pitajući se istodobno ima li kraja ovom makadamu i zamišljajući pri tom kako guram preteški ruksak u njihov prtljažnik.

“A vi? Do kuda?”, pitam ih. “Tu gore, par kilometara. U šumu. Sadimo stabla. Obnavljamo šumu koju je oštetilo veliko nevrijeme prije nekoliko godina”, kažu i pokazuju na mlade sadnice bukve i graba u prtljažniku spremne na svoj novi šumski život. Oduševljena ljudima koji samoinicijativno sade drveće u šumama na mjestima gdje je njihove pretke odnijelo nevrijeme, starost, bolest, zaboravljam na umor. Nepregledni kilometri makadama prerušeni su u ogrtač od Šume…

Čarobne vizure gordih drevnih šuma zamjenjuje noć. Nakon dvanaest sati hoda ruksak me potpuno sagiba i vuče k zemlji. Neke religiozne slike mi iskaču u Svijesti. Ispiranje. Kiša. Čistoća. Rađanje. Hvatam se zelenih Gajinih skuta kako bih izbjegla srednjovjekovne chiaro-scuro prizore. Zadnja četiri kilometra radimo zamjenu ruksaka. Hvala Val. U Gostišće Mašun, k Mitji stižemo tek iza 22 sata. Nakon 13 sati hodnje pod kišom, s više od 40 prijeđenih kilometara već prvi dan! Toliko o mom planu postupnog povećavanja kilometraže kako bi se tijelo bezbolno naviklo na cjelodnevno hodanje. Zalijevajući se prevrućom vodom iz tuša, odustajem od svih projiciranih on desk planova. Uranjam u vreću za spavanje. Godi napokon ispružiti tijelo. Dok se prepuštam Maloj Smrti vrtim sliku od nekih kilometar, dva pred Mašunom: svjetlost ručne lampe koja naglo nestaje, utišane glasove, Valino pitanje: Osjetiš miris dima? I Mitji koji nas je dočekao sjedeći u mraku na stepenicama pred vratima svoje hiže uz Gostišče. Kao da je znao da dolazimo…

Mašun lovačka hiža piše povijest šume i prirode na slovenskom dijelu Via Dinarice

Ponedjeljak, 20. svibnja. Plan je krenuti prema Snežniku. Optimizam ne jenjava unatoč kiši koja je dosljedna u svojoj raskoši. U nekoliko navrata “krećemo”, no ona u mah vragolasto promijeni ritam u pljusak. Njen gusti zastor ne jenjava ni nakon dva sata poslije podne. Ispred nas je gotovo osam sati nama nepoznatog terena i 1600 metara visinske razlike. Kiša odlučuje: danas ostajemo kod Mitje. Via Snežnik jutrom. Oko tri popodne stiže gazda vidno iznenađen što smo još uvijek tu. Pa kuda, druže Mitja?

Mašun piše lovsku i šumarsku povijest. Smješten deset kilometara od Pivke i jednako toliko od Ilirske Bistrice ugnijezdio se u zelenom zagrljaju javora, bukve i zimzelena pod skutima Snežnika. Danas ovdje žive dvije obitelji iste lovačko šumarske loze brojeći ukupno jedanaest žitelja. Mašun čine dvije obiteljske kuće, konačište, povijesni objekt lovačke kuće sagrađene 1875. godine, u to vrijeme bio je to posjed njemačke obitelji Schonburg-Waldenburg, te Informacijsko edukacijsko središte pod Snežnikom.

Na kraju dana…

Optimizam.
Odluke.
Radost.
Postojanje.
Trenutak.
Prepuštanje.
Zastati. S kišom.

Svaka Priča treba početak.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here