Mladenka Šarić

Svaki međunarodni uspjeh nekoga iz Hrvatske trebao bi nas veseliti. Jer do toga se ne dolazi kumovskim i sličnim vezama, presuđuju neke druge stvari, koje su u nas nažalost prečesto bačene u blato. Presuđuje, recimo, iskustvo, profesionalnost, znanje, spremnost za preuzimanje odgovornosti…, a to čija je netko kćer ili sin potpuno je nevažno. Ne bi nas, naravno, uspjeh nekoga iz Hrvatske trebao veseliti  zbog površnog lokalpatriotizma bez sadržaja, još manje zbog toga što bi takav uspjeh pojedinca bio dobrodošla terapija za kolektivni kompleks manje vrijednosti koji se često skriva pod krinkom kompleksa više vrijednosti, pa se onima pod takvom terapijom čini kako su kroz tog jednog “našeg” ili “našu” i oni pokazali svijetu i okolici tko su Hrvati. Daleko od toga, trebao bi nas takav uspjeh veseliti jer dokazuje da postoji svijet u kojemu je znanje stvarni kapital, i da čak ni mi u svojoj zatrovanoj žabokrečini nismo daleko od tog svijeta. I da se trud, rad, ali i umijeće prepoznavanja prilika i prihvaćanje izazova cijene i isplate. I da se može ući u veliku igru i pobijediti. Štoviše, može se ući na tradicionalno muški teren i pobijediti…

Sve ovo pišem jer me veseli uspjeh Marije Pejčinović Burić, novoizabrane glavne tajnice Vijeća Europe, prve Hrvatice na tako visokoj međunarodnoj diplomatskoj poziciji i tek druge žene na dužnosti glavne tajnice otkako postoji Vijeće Europe, a to je od 5. svibnja 1949. godine. Veseli me uspjeh hrvatske ministrice vanjskih i europskih poslova jer pokazuje da to što netko dolazi iz male, pa još k tome i ne baš uspješne zemlje, koja stoji na začelju svih razvojnih ljestvica u EU, pa je još k tome i žena, ne mora biti ograničenje. Veseli me jer  simbolizira bezgranične mogućnosti koje čekaju da ih oni koji su za to spremni zgrabe.

Veseli me što je na to mjesto izabrana baš žena, i to žena koja ima 56 godina, pripadnica generacije koja ostaje nevidljiva i u puno razvijenijim društvima od hrvatskog ako pristane na to da se od nje ništa više od nevidljivosti ni ne očekuje. Veseli me izbor Marije Pejčinović Burići zato što je to poruka djevojčicama, mladim djevojkama i ženama da ih svijet čeka, da se isplati obrazovati, usavršavati, da je u životu moguće izbalansirati sve one ženske uloge za koje se često misli, barem u Hrvatskoj, da jedna drugu isključuju, pa ako je žena ambiciozna, onda je sebična karijeristica, ako želi biti dobra majka, mora sve ostalo podrediti tome, ako želi biti primjerna supruga, mora stati u stranu i stvoriti prostor za muža… Priča Marije Pejčinović Burić poučava da žena može biti sve što hoće, naravno ako hoće, ako se za to spremna boriti, ako gleda dalje od svog plota i ne razmišlja o tome što će drugi reći, ako cijeni sebe, vrednuje svoje iskustvo i obrazovanje, ako se ne boji preuzimanja odgovornosti…

Veseli me izbor Marije Pejčinović Burić i zato što je to poruka djevojčicama, mladim djevojkama i ženama da ih svijet čeka, da se isplati obrazovati, usavršavati, i da je moguće izbalansirati sve one ženske uloge za koje se često misli, barem u Hrvatskoj, da jedna drugu isključuju…

I koliko god joj neki osporavali pobjedu i kompetencije za posao glavne tajnice, jer je, eto, zamislite, Hercegovka, rodom iz Ljubuškog, jer je, zamislite, hadezeovka, jer joj je muž, zamislite, poduzetnik, pa će mu ona s pozicije glavne tajnice Vijeća Europe namještati poslove i što se sve još može pročitati u internetskim komentarima, to neće umanjiti njezin uspjeh, a bogme ni uspjeh hrvatske diplomacije, jer bez snažne lobističke potpore iz matične države ovog rezultata ne bi bilo. Ne samo što je Hrvatska svojim angažmanom pokazala koliko drži do Vijeća Europe, već i da u našem malom kadrovskom bazenu postoje ljudi sposobni preuzeti najodgovornije dužnosti na međunarodnoj sceni.

Komentari anonimnih autora koji ciljaju na korijensku identifikaciju nove glavne tajnice Vijeća Europe, ističući njezino hercegovačko podrijetlo kao objašnjenje da se “mala znala snaći”, a zanemarujući obrazovanje, diplomatsko, poduzetničko i političko iskustvo, razotkrivaju time tek sami sebe kao uobičajene kokošare iz balkanske krčme. Za tim je šankom ionako prihvatljivo i razumljivo samo vulgarno osporavanje svega što se ne razumije…

U Hrvatskoj ima i onih koji njezin uspjeh objašnjavaju hercegovačkim korijenima?!

Marija Pejčinović Burić rođena je 1963. godine u Mostaru,  diplomirala je 1985. godine na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a osam godina poslije magistrirala je europske znanosti nakon postdiplomskih studija na fakultetima u Brugesu i Varšavi. Od 1995. do 1997. godine bila je direktorica Europskog doma Zagreb. U hrvatsku diplomaciju ulazi 2000. imenovanjem za pomoćnicu ministra u Ministarstvu europskih integracija koje su tada vodili prvo Ivan Jakovčić pa Neven Mimica. Godine 2005. postaje i državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija, koje tada vodi Kolinda Grabar-Kitarović, gdje se zadržava do 2008. godine.

Istodobno je bila članica pregovaračke skupine za pregovore s EU u poglavljima 30-Vanjski odnosi, 31-Vanjska, sigurnosna i obrambena politika, 34-Institucije i 35-Ostalo.
Na izborima 2008. godine kao članica HDZ-a izborila je mandat u Saboru i vodila je izaslanstva u Zajedničkom parlamentarnom odboru Hrvatska-EU, zatim saborsko izaslanstvo u Parlamentarnoj skupštini NATO-a, te bila članica Odbora za europske integracije, Vanjskopolitičkog odbora, te Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU.
Od 2013. bila je savjetnicom za europske politike na projektima koje su financirali EU, bilateralni donatori i UNDP u Hrvatskoj u državama kandidatima i potencijalnim kandidatima za članstvo u EU. Za državnu tajnicu u MVEP-u imenovana je u studenome 2016., a za šeficu hrvatske diplomacije u ljeto 2017.

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here