Sandra Pocrnić Mlakar

Na najveći festival stripa u regiji – Crtani romani šou – koji se od 11. do 13. svibnja održava u Hrvatskom domu likovnih umjetnika u Zagrebu, iz Pariza stiže Helena Klakočar, najnagrađivanija hrvatska crtačica stripova koja živi između Zagreba, Pariza i Amsterdama. Glavna umjetnička preokupacija Helene Klakočar je izbjeglištvo, jedna od najaktualnijih tema kojima se danas bave mnogi europski umjetnici. Svojim stripom “Nemirno more”, u kojem je prikazala vlastito izbjegličko iskustvo iz 1991. godine, osvojila je 2000. godine u Francuskoj nagradu za najboljeg stranog autora. Zbog svog energičnog, čvrstog poteza, s mnogo smisla za dramatiku i kadar te izraženog stava, danas je u svijetu stripa vrlo cijenjena kao emotivna i društveno angažirana crtačica i autorica.

U Zagrebu na festivalu Crtani romani šou Helena Klakočar predstavit će svoju novu knjigu “Zid Mediteran”, i to u subotu u 12 sati, a potpisivanje je organizirano u dva termina – nakon promocije u 13 sati i u večernjem terminu od 18 do 19.45 satit. Strip knjiga “Zid Mediteran” bit će u prodaji na festivalu, a može se kupiti i u striparnici Stripovi na kvadrat u Preradovićevoj 34. S Helenom Klakočar razgovaramo o njezinoj izbjegličkoj životnoj priči koju je opisivala u stripovima, o izdavačima, umjetničkim nagradama i afirmaciji mladih crtača.

Svojim ste stripom “Nemirno more” osvojili 2000. godine u Francuskoj “Alph Art”, nagradu za najboljeg stranog autora što je najveće priznanje koje je hrvatski strip dobio nakon 1971. godine, kada je u Monteralu nagrađen Tupko Nedjeljka Dragića. Strip “Nemirno more” objavio je u Hrvatskoj 2015. godine ugledni Vedis, nakladnik specijaliziran za strip. Zašto tek 2015.?

Svi to pitaju mene, a trebalo bi pitati tri izdavača koji su me odbili od 2003. do 2015. godine, a samo jedan je dao razuman odgovor. U međuvremenu, knjiga je bila tiskana u Beogradu i to na hrvatskom jeziku, u Italiji i Sloveniji. No, opće je poznato da izdavač ne bira samo je li nešto kvalitetno ili ne, nego je razlog odbijanja da nešto treba gurati, promovirati, stajati iza toga itd., dakle uložiti napor, financije… Svima je lakše nasloniti se na sigurnu veličinu, s pitkim i politički korektnim stavovima. Uostalom, izdavači ni ne računaju na prodaju po dućanima pa niti ne ulažu u reklamu. Ponekad je urednik u strahu da će knjiga nekoga uvrijediti. Poznato je da je strip o Holokaustu Arta Spiegelmana bio mnogo puta odbijen baš zbog toga.

U međuvremenu objavili ste “Nemirno more 2” , svoje rane radove u knjizi “Vlaga, Mraz i Sol… i drugi stripovi” i nastavljate umjetnički obrađivati temu izbjeglištva. Koliko vam je visoka internacionalna nagrada Alph Art otvorila vrata izdavača i galerija? Kako je nagrada odjeknula u Hrvatskoj?

Pri povratku u Zagreb nazvala sam tadašnji Nacional, koji je napravio intervju sa mnom. Nazvala sam Zarez gdje su mi rekli neka nađem nekoga “stručnog” da piše o tome. Sjetila sam se da je i Darko Macan bio u Angoulemeu jer smo se tamo družili. Zamolila sam ga da nešto napiše. Nakon mjesec dana izašao je njegov tekst, vrlo kritičan i ciničan naspram festivala i nagrada… sasvim suprotno od mog oduševljenja jer su meni, potpunom outsideru, uručili ne jednu nego čak dvije nagrade. Moj primjer je upravo dokazivao da nagrade nisu “rezervirane i dogovorene”.

Do danas se pokazalo da ste bili jedna od prvih europskih umjetnica koja se bavila problemom izbjeglica koji je u međuvremenu eskalirao i u Europi je sve više umjetnika koji obrađuju tu temu. Primjećujete li kako se stavovi o izbjeglištvu u Hrvatskoj mijenjaju? Od 2000. do danas, jesmo li se počeli približavati načinima rješavanja problema koji vrijede u Nizozemskoj?

Osim što se bave problemom izbjeglica u umjetnosti, Nizozemci taj problem vrlo praktično rješavaju i u stvarnosti – jedno vrijeme tamo sam radila s izbjeglicama kreativne radionice. U Nizozemsku sam došla u vrijeme kad je bilo jako puno izbjeglica iz Bosne. Bilo je iznenađujuće kako su svi oni znali da uopće postoji “stanje traženja azila” i, iako je to s jedne strane neodređeno dug dobrovoljni zatvor, mnogima je bio jedini “ulaz”’ u bolju i sigurniju budućnost. Mi nismo pristajali na tu “ponudu”. Imala sam izložbu u Marsellileu s grupom Zzot. Djeca su još bila mala i željeli smo biti pokretni. Putovali smo često i puno: tri mjeseca ”dolje”, tri mjeseca ”gore”. No, i zanimalo me je kako “azilantski sistem” funkcionira. U najnovijoj knjizi “Zid Mediteran” nekoliko je poglavlja i o tome. Nizozemci imaju 500-godišnje iskustvo u prihvaćanju i integraciji izbjeglica, a Hrvatska je u tome potpuno nova, tako da je logično da se u Hrvatskoj moraju s vremenom posložiti neki pojmovi. Nizozemci imaju razrađene protokole za sve prilike i sve situacije. Pri potpisivanju ugovora za rad sa strancima iznenadila sam se nekim stavkama koje su bile vrlo znakovite i ukazivale su na strukturu koja pravno štiti i mene od njih i njih od mene. Na primjer:  “Nikada nemojte pitati izbjeglicu odakle je”. Svaki prolaznik ga smije pitati, ali ja, kao službena osoba ga ne smijem to pitati. Postoje istražitelji koji su ovlašteni za takva pitanja. Izbjeglica ne smije dobiti dojam da sam ja istražitelj u civilu.

S obitelji ste nakon godinu dana života na katamaranu u Grčkoj, 1992. godine, privremeno preselili u Nizozemsku. Kako iz današnje perspektive gledate na svoj razvoj i afirmaciju na europskom tržištu? Odakle samopouzdanje za dokazivanje u europskoj konkurenciji? Jeste li tada mogli pretpostaviti da Europi možete ponuditi kvalitetu koja će biti zamijećena i nagrađena?

To su bile vrlo dramatične godine. Krenuli smo na malo duže putovanje, bila sam pomalo ljuta jer sam izgubila posao u Galeriji Studentskog centra, ali tek nakon toga je krenula prava ratna drama, smak svijeta. Poginuli su neki moji prijatelji, vijest o tome strašno me potresla. Bili smo na katamaranu, ali nismo se mogli maknuti iz luke gradića koji je jedini imao program CNN- a radi obližnje američke baze. Odluka da crtam dnevnik došla je iz osjećaja da sam u nekom posebnom natprirodnom stanju, katapultirana iz normalne životne putanje, da mi se događa nešto što je toliko iznimno da treba biti zabilježeno. Te zime na brodu, kad sam crtala dnevnik, nisam shvaćala da radim nešto posebno. Tek kad sam vidjela na CNN-u da je Art Spiegelman za svoj strip knjigu o Holokaustu dobio Pulitzerovu novinarsku nagradu, shvatila sam da radim novinarski rad. To je bio jedini put da je strip priča dobila toliko uvažavanu novinarsku nagradu. Pokušala sam strip dati tiskati u jedini grčki strip časopis, ali oni nisu tako dobro pratili trendove i odgovorili su mi da je strip preozbiljan i preosoban. Pri dolasku u Nizozemsku krenuli smo u potragu za izdavačem i nadobudno sam pohitala tiskati jedno poglavlje u strip časopisu koji se besplatno dijelio na pultovima striparnica… No, ni jedan izdavač nije se sam javio. Bila je tek ‘92, osluškivanje ratnih vijesti zaustavilo me u mojoj samosvijesti. Glavna dilema je bila – Je li etično koristiti zanimanje vezano uz naš rat? Dok drugi pate po skloništima, ja stvaram i prodajem… I tako sam propustila važnih devet godina, u kojima nisam nudila knjigu niti jednom izdavaču ni u Hrvatskoj niti u Nizozemskoj. U to vrijeme imala sam stipendiju za studij animiranog filma i slikarstva te sam bila zauzeta i time. S jednom filmskom ekipom iz Belgije radila sam ’87. na filmu “Što se dogodilo s mojim prijateljima” te sam upoznala Ivanu Momčilović koja se oduševila dnevnikom i odlučila naći izdavača. Dnevnik je bio tiskan 1999. godine, premijerno na francuskom jeziku. Izdavač je bio, kako sam ih od prve krivo procijenila, jedan mali umjetnički kolektiv i nisam imala pojma da idu na velike festivale gdje i najmanji štand košta malo bogatstvo. To sam saznala tek kad su me nazvali i rekli da sam nominirana. Nisam ništa očekivala, nominacija je već sama po sebi bila ogroman uspjeh. Natjecanje je, nažalost, jako važno: između pet odličnih, nagrada jednog izdiže iznad ostalih. Umjetnici se moraju natjecati jer nagrade donose bodove za potpore i fondacije. Tko ne radi komercijalne radove, mora tražiti potporu od institucija. To je dio posla. Nagrade i slava nisu naš cilj nego “alat”. Tko radi, a ne natječe se kopa sam sebi jamu. Sportaši se također stalno natječu.

Bavite se stripom i u nekim životnim fazama crtali ste portrete na ulici, a na Interliberu imali ste štand na kojem ste demonstrirali svoje umijeće crtajući portrete. Je li vaša svestranost i odvažnost poruka mladim hrvatskim crtačima da izraze svoj talent jer jedino na tj način mogu biti priznati i primijećeni? Kakav put za afirmaciju preporučujete današnjim mladim crtačima koji tek otkrivaju svoj talent?

Ovo je moja preporuka: Ako su vam roditelji “utjecajna viša klasa”, možete raditi bilo kakvu vrstu slobodne umjetnosti, a ako to nije slučaj bavite se dizajnom, ilustracijom, zidnim slikama, stripom… I, ako baš morate, animacijom. Unutar stripa bolje je baviti se komercijalnim stripom, takozvani autorski strip je rizičan posao… U mom slučaju ispalo je povoljno, igrom nekih neobičnih slučajnosti. Mislim da sam najviše zaradila “nematerijalne vrijednosti”, npr. ukupno šest mjeseci rezidencije u Parizu, putovanje u Beirut, četiri radne stipendije, poznanstva i druženja s velikim strip autorima i slično. Za mene je crtanje portreta i karikatura neka vrsta grafičkog dizajna. Volim to raditi, često crtam dok slušam neke okrugle stolove i događanja na festivalima.

Prošle godine postavili ste u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika dokumentarnu vizualnu reportažu “Moha u Tritonu’’ zbog koje ste intervjuirali posadu broda “Andrija Mohorovičić”, koja je u okviru akcije Triton spašavala izbjeglice na Sredozemlju. Kakav je u Hrvatskoj bio medijski odjek izložbe?

“Moha u Tritonu” je bila izložba “work in progress”, to jest izloženi su bili crteži koje sam kasnije koristila u knjizi Zid Mediteran. Novinarka Martina Domladovac napisala je odličan tekst za Kulturpunkt kojeg smo tiskali i u knjizi.

Gdje je danas vaša kći koja je u vrijeme vašeg putovanja na katamaranu 1991. godine bila dvogodišnjakinja? Gdje živi, kakvu je školu završila u Amsterdamu i bavi li se likovnim umjetnostima kao i vi?

Iskra ima već 30 godina i diplomirala je povijest umjetnosti, ima mastere iz Studija europskih urbanih kultura i dizajn demokracije. Radi kao asistentica na Rietveld Akademiji u Amsterdamu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here