Mladenka Šarić

Godina u kojoj jesmo, dakle 2019., jedna je od onih neformalnih obljetničkih godina u kojima se prigodno zbrajaju plusevi i minusi i podvlače crte pod razdoblje koje se promatra. Do ove godine, naime, prošla su tri desetljeća od raznih događaja i procesa koji su te 1989. godine šokirali, a neki od njih i mijenjali svijet.

Te 1989., dakle, pao je Berlinski zid, pojam podijeljene Europe i mjesto na kojemu je pod rafalima istočnonjemačkih strojnica skončalo stotinjak ljudi, dok je oko 500.000 uhvaćenih u bijegu iz istočnonjemačke diktature bilo osuđeno na dugi zatvor. Bila je to godina u kojoj su, dan poslije Božića, nakon presude prijekog suda smaknuti rumunjski diktator Nicolae Caucescu i njegova supruga Elena. Bili su jedini istočnoeuropski komunistički vlastodršci osuđeni na smrt, a državni je radio njihovo smaknuće popratio riječima: „Ovo je sretan dan. Antikrist se susreo sa svojom sudbinom na sam Božić“. Bila je to i godina kad su kineski vojnici u krvi ugušili veliki prosvjed studenata na pekinškom trgu Tien Anmenu…

mladi hrvati vide oko sebe nepokretno društvo koje se gubi u unutarnjem rastrojstvu ranijih generacija koje su izgubile nadu. Vide naš nedovršeni projekt. I prepoznaju u toj rasklimanoj konstrukciji mitove kojima robuju društvene skupine obilježene svojim (pre)zrelim godinama i nerealiziranim očekivanjima…

Bila je to godina u kojoj je na dugogodišnju zabranu nastupanja osuđeni hrvatski pjevač i politički disident Vice Vukov prvi put javno zapjevao. Pjevao je u jesen 1989., četiri mjeseca nakon što je, unatoč zakonima koji su zabranjivali političko organiziranje izvan Saveza komunista, u svibnju osnovan HSLS, prva demokratska politička stranka u Hrvatskoj. Bila je to godina u kojoj je, dakle, započelo hrvatsko buđenje, zaključena Račanovim političkim „DA“ višestranačju. U CK SKH, kojemu je Ivica Račan bio na čelu, u to je vrijeme bjesnio rat između Račanove mekše struje i tvrde struje Stanka Stojčevića koja se protivila demokratskim procesima. Pobjeda Račanove frakcije, istina za samo jedan glas, zbila se sredinom prosinca te 1989. godine kad je donesena politička odluka prema kojoj je dopušteno slobodno osnivanje političkih stranaka, čime su otvorena vrata uvođenju demokratskog poretka…

Godine Domovinskog rata bile su ispunjene nadom da ćemo u miru stvoriti otvoreno i prosperitetno društvo

Puno je vode proteklo ispod hrvatskih mostova od tada. Velikosrpska agresija, progonstvo kao sudbina stotina tisuća ljudi, okupacija dijela teritorija, međunarodno priznanje Hrvatske, pobjeda u Domovinskom ratu, povratak svih dijelova Hrvatske u državne granice, pretvorba i privatizacija koja je devastirala gospodarstvo i ljude, sukobi s Haaškim sudom, ulazak u NATO, članstvo u EU… Bilo je to 30 godina ispunjenih strahovima i snagom, prkosom i tragedijama, hrabrošću i patnjama, a tijekom Domovinskog rata i nadom da ćemo kad jednom prođe rat izgraditi u svojoj državi otvoreno, zdravo i prosperitetno društvo.

Naravno, razvojno smo se odmaknuli od onoga demokratskog zametka s kojim smo krenuli prije 30 godina, no daleko smo od ideala kojeg smo zamišljali. Danas je prevladavajući dojam da su ljudi u Hrvatskoj potonuli u beznađe. Bombardirano sa svih strana crnim vijestima društvo je iznutra raskoljeno toliko da se čini kako to rastrgano tkivo ni najbolji kirurg za šivanje društvenih rezova ne bi mogao spojiti… Najnovije svjetsko izvješće UN-a o sreći pokazuje da je osjećaj kolektivne depresije u Hrvatskoj dubok, obilježen percepcijom korupcije kao nerješivim problemom, osjećajem da su mogućnosti izbora u životu u Hrvatskoj vrlo sužene te da je vrlo teško ostvariti vlastiti potencijal.

Točka na kojoj smo se danas, 30 godina nakon demokratskog buđenja, mladim ljudima rođenim prije dvadesetak i manje godina, kad je većina dramatičnih procesa koji su obilježili živote njihovih roditelja završila, ne govori ništa o toj pozitivnoj energiji promjena koje su njihovim roditeljima oblikovale ideju ispunjenijeg života s obiljem mogućnosti i prilika. Oni vide nepokretno društvo koje se gubi u unutarnjem rastrojstvu generacija koje su izgubile nadu. Vide naš nedovršeni projekt. I prepoznaju u toj, od nedovršenosti rasklimanoj konstrukciji, mitove kojima robuju društvene skupine obilježene svojim (pre)zrelim godinama, nerealiziranim očekivanjima i političkim razočaranjima, a od kojih se oni žele odmaknuti. I mnogi pripadnici tih mlađih generacija to i čine mijenjajući svoje hrvatske za irske, njemačke i druge strane adrese. Upravo ti mitovi, odnosno nerazumijevanje pojmova i krivo tumačenje njihova značenja, često se nalaze u podlozi procesa i pojava koje zaustavljaju razvoj hrvatskog društva. Mitova imamo puno, mi vam nudimo deset, a svatko može nastaviti niz…

1. DEMOKRACIJA I SLOBODA

Prije 30 godina Hrvatska nije imala iskustva s demokracijom, pa su očekivanja bila nerealna. Zavoljeli smo ideju, ali nismo još sasvim shvatili (ili prihvatili) da se ona svodi na razrađenu i funkcionalnu proceduru. Bili smo opijeni shvaćanjem demokracije kao vrhunske vizije ostvarenja slobode svih vrsta –govora, mišljenja, kretanja, izbora… Danas su mnogi demokracijom razočarani, jer stvarnost je daleko od ideje koju su imali u glavi. A i mit o neograničenim slobodama udario je u zid. Političarima, njihovim vjernima biračima i interesnim skupinama koje su se s njima umrežile demokracija služi kao smokvin list. Njome tumače zašto je u redu, recimo, da na svim razinama zapošljavaju „svoje“, da dok su na vlasti pogoduju „svojima“ svih vrsta – od pojedinaca, preko jedinica lokalne samouprave do tvrtki, da „njihovi“ dobivaju koncesije raznih vrsta… „To je demokracija. Kad u demokraciji pobijediš na izborima, dobiješ mandat za svoju politiku…“, tumače vladajući akteri kad god ih konkurenti pritisnu nekim prozivkama. Zbog prakse u kojoj se demokracija koristi za opravdavanje anomalija, ljudi koji prije 30 godina nisu imali iskustva s demokracijom, i koji su se zaljubili u mit o boljem životu koji dolazi samim prelaskom iz autoritarnog režima u demokraciju, s tranzicijskim su iskustvom izgubili povjerenje u sve. Uveli smo demokraciju, ali nismo izgradili stabilan demokratski sustav…

Razmontirati mit da su država i domovina isto moguće je samo obrazovanjem (Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL)

2. DRŽAVA I DOMOVINA

Mit da su država i domovina isto tek treba razmontirati. Dok je ovako čvrsta ideja da je to jedno društvo će i dalje biti opterećeno prepucavanjima i optužbama da oni koji kritiziraju državu zapravo ne vole svoju domovinu i takve će se i dalje upućivati da jednostavno – odsele. No, razmontirati taj mit moguće je jedino obrazovanjem koje širi vidike i razvija kritičko mišljenje. Najjednostavnije, domovina je u srcu, a država mora biti dobro ustrojeni skup pravila i institucija koji omogućava građanima da efikasno i brzo rješavaju probleme. Domovinu možemo voljeti ili ne voljeti, možemo prema njoj biti nekritični, to je subjektivni odnos svakog člana zajednice prema zemlji u kojoj je rođen. No okvir nam daje država i nju imamo pravo, čak i obvezu kritizirati, imamo pravo od nje zahtijevati da bude učinkovita, transparentna, što jednostavnija, a to pravo imamo jer smo svojim odabirima tu državu stvorili, a svojim je novcem održavamo kako bi nam bila na raspolaganju..

3. DOMOLJUBLJE

Tko je domoljub, a tko izdajica? I kako se mjeri tko Hrvatsku voli previše, dovoljno, a tko premalo? To je pitanje svih pitanja. I danas, 30 godina nakon odabira demokratskog puta, u mnogim hrvatskim glavama žive totalitaristički obrasci. Domoljublje je postalo izlizana fraza kojom se zamagljuju razni marifetluci. Novinar koji „pitbulovski“ zaskoči premijera, predsjednicu, nekog ministra…, pa ne pušta dok ne dobije neki odgovor ili barem nekakvu iskrenu reakciju odmah dobije prišivak da nije domoljub. Intelektualcu koji problematizira pojave povijesnog revizionizma glasniji od njega reći će da nije domoljub. Nevladin sektor koji ne pleše kako vlada svira, također će biti okarakteriziran kao nedomoljuban… Prijedlog da se školska lektira osuvremeni ubacivanjem ili izbacivanjem nekih naslova promatra se s pozicije domoljublja… Mit o domoljublju često služi kao platforma za prokazivanje tzv. izdajnika ili barem loših Hrvata. I, naravno, zaustavlja promjene…

4. (NE)PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI

Priča o Uljaniku i 3. maju pokazuje kako u hrvatskoj verziji izgleda preuzimanje odgovornosti. Preuzmi da ne preuzmeš. Po mogućnosti proračunskim novcem. Preuzimanje odgovornosti bez odgovornosti, to je ono što vidimo svuda oko nas. Dakle, jedna od značajki demokracije je i preuzimanje odgovornosti za odluke, politike, poteze… Na primjeru Uljanika vidimo da se „odgovornost“ za spas hrvatske brodogradnje – a to je samo aktualni primjer koji dočarava svakodnevnu praksu – preuzimala tako da su političari dijelili državna jamstva šakom i kapom, bez ikakvog sustava kontrole nad potrošnjom novca.

Samo jedan primjer preuzimanja odgovornosti na hrvatski način

Danas kad novca nema, kad su brodogradilišta pred slomom, a radnici očajni i bez posla, svi peru ruke. Oni na vlasti prozivaju one koji su bili na vlasti. I obrnuto. A zapravo se radi o tome da se pričama o spremnosti za preuzimanje odgovornosti zapravo uvijek prikrivala obična trgovina, odnosno kupovanje socijalnog mira i potpore birača proračunskim novcem. Mit o tome da su političari spremni preuzeti odgovornost pridonio je urušavanju hrvatskog gospodarstva, jer njihove odluke nikad nisu bile ozbiljno i kontinuirano preispitivane…

5. BORBA PROTIV KORUPCIJE I SVAKE VRSTE NASILJA

To što se korupcija i danas percipira kao gorući problem dovoljno govori da je borba protiv nje mit. Isto je i kad govorimo o nasilju bilo koje vrste, a poglavito o onome u obitelji. Sva „velika“ uhićenja bila su predstava. Još nema pravomoćnih presuda za tzv. velike ribe, postupci se vraćaju na početak, i u konačnici – nikome se nije dogodilo ništa. Niti je tko u zatvoru, niti je tko vratio što je ukrao. Kad je riječ o nasilju, pak, pravosuđe je češće sklono nasilnicima nego žrtvama, a procedure su takve da se žrtve „siluju“ i kroz državne strukture. Dakle, borba se vodi da bi se vodila, ali ne i da se pobijedi. Barem je dosad bilo tako.

6. REFORME

To je tek prvorazredni mit! Neki, na rubu živaca, cinično kažu: „Kad čujem riječ reforma odmah bih se mašio za pištolj…“ Godinama se najavljuju kao glavni preduvjet rješavanja problema zbog kojih investitori zaobilaze Hrvatsku, radna mjesta se ne otvaraju, ljudi odlaze trbuhom za kruhom… No, od najava malo je koristi. I opet možemo pogledati Uljanik i 3. maj. Da su se dogodilo najavljivane strukturne reforme, danas ne bismo imali to što imamo. Jer, ili bi brodogradnja bila dimenzionirana realno ili je ne bi bilo jer je neperspektivna. Sigurno se ne bi ulupale milijarde kuna poreznog novca u održavanje vizure Potemkinova sela na pulskoj i riječkoj obali. Dakle, o reformama političari govore, ali ih zapravo ne žele i čine sve što mogu da se stvar otegne. Tako je u svakom segmentu, od gospodarstva, preko zdravstva do obrazovnog sustava. Više je za reformu obrazovnog sustava učinio pojedinac, poduzetnik Nenad Bakić pokretanjem platforme Croatian Makers, kao i ljudi koji su financijskim uplatama podržali projekt koji je više od 100.000 djece u osnovnim školama spojio s robotima i programiranjem, nego većina ministara u tom resoru. Jednako kao što je kupovinom Varteksa koji je bio gotovo pred bankrotom napravio za tekstilnu industriju više od mnogih ministara gospodarstva…

7. ČLANSTVO U EU

Politika je članstvo u EU pretvorila u mit predstavljajući to kao model rješavanja hrvatskih strukturnih problema. Oni koji na hrvatsku državu gledaju kao na štaku bez koje ne mogu hodati, takav su stav zauzeli i prema EU. No, nema gotovih rješenja koja bi vrijedila za sve. Članstvo u EU uistinu može katapultirati one koji žele iskoristiti razvojne prilike, kao što su učinile Poljska, Irska, baltičke članice… No, onoga tko se sam ne trudi nitko izvana neće pogurati. Osim toga, razvoj na račun zajedničkog proračuna podrazumijeva odgovornost i nadzor, a u Hrvatskoj na svim razinama postoji problem s nadzorom. Nitko ga, naime, ne želi. Pogledajmo samo Zagreb, glavni grad Hrvatske, koji sa svojim potencijalom povlači simbolične iznose iz EU fondova. Ako se pitate zbog čega, sjetite se da se novac povučen iz europskih fondova mora pravdati te da ako se ne troši namjenski mora se i – vratiti…

8. PARTIZANI I USTAŠE

Vječni mit! Hrvatsko je društvo zarobljeno u toj povijesnoj mitologiji, u kojoj Drugi svjetski rat još nije završen, samo se vodi drugim sredstvima. Kad god je potrebno skrenuti pozornost s relevantnih tema pronaći će se netko tko će uskrsnuti raspravu o ustašama i partizanima. Ali, ta priča je, nažalost, prerasla okvire politički korisnog instrumenta za skretanje rasprave s pravih pitanja i danas se uistinu pretvorila u ideološki rat za bolju prošlost. U tom kontekstu dolazimo do mitova o odgovornosti (političara) i o reformama (obrazovanja).

9. DIGNITET DOMOVINSKOG RATA

Rat smo imali iako ga nismo tražili. Rat je završio, ali teme koje je isproducirao nisu nestale. Dignitet, odnosno dostojanstvo Domovinskog rata, jedan je od mitova koji pulsiraju hrvatskim društvom i odličan je materijal za manipulaciju emocijama. Neki kažu izgorio je na plinskim bocama u Savskoj ulici u Zagreb…Tu temu bez ustezanja koristi politička desnica kad želi oslabiti političku ljevicu, što smo vidjeli za vrijeme šatorskog prosvjeda branitelja dok je SDP bio na vlasti. Fraza o dignitetu Domovinskog rata vrlo često podrazumijeva isključivanje kritičnosti, kao i to da se na status hrvatskog branitelja gleda kao na nešto nedodirljivo. Ono što dosad nije do kraja shvaćeno da istina, ma kakva bila, ne može narušiti dostojanstvo Domovinskog rata. Može tek demontirati pojedince i njihove postupke, a to je za društvo – dobro.

10. POIMANJE VLASTITE VELIČINE

Gledamo li protekla desetljeća, može se zaključiti da mi Hrvati imamo problem s objektivnom percepcijom sebe. Ili sami sebe ponižavamo, svodeći se uistinu na razinu europskih konjušara i konobara ili se, pak, uzdižemo u nebesa doživljavajući sebe kao najbolji, najpametniji, najzabavniji narod na zemaljskoj kugli. Dakle, nismo ni jedno ni drugo, ali možemo nastojati smanjiti udio prvog koncepta, a povećati udio ovoga drugoga. Odnosno pesimizam zamijeniti umjerenim optimizmom. Da bi to bilo moguće moramo promijeniti paradigmu, očekivanja, pojačati obrazovanje, napustiti socijalistički način razmišljanja, prestati padati na demagogiju, naučiti se oslanjati na sebe, zahtijevati od države svoja prava… Jednostavno, nakon 30 godina vrijeme je da odrastemo, zar ne?

  • Poveznica na originalni članak objavljen u Večernjem list nalazi se OVDJE 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here