Andrea Štalcar Furač

Žene 50+ „najslabija“ su društvena karika, tako je to htjela politika. Država. Godine i godine uspješnog marketinga kojim se pozicija žena srednjih godina opisuje kao „beznadežan kadar“ u koje se ne isplati ulagati jer su nepoticajne, krajnje je degutantna. No, to se sustavno radi na razne načine. Sasvim suprotno europskom principu pozicioniranja žena srednjih godina koje su itekako tražene. Jer žena srednjih godina ima iskustvo, znanje, stabilnost i zrelost. Spremnija je na posvećivanje poslovnim izazovima, fokusirana i odgovorna.

Niz faktora utječe na te prednosti. Kao prvo, djeca su već na svom životnom putu, radno i životno iskustvo nas je naučilo da znamo pažljivo procijeniti situaciju i reakciju. Znanja koja posjeduješ temeljena su na širokom spektru raznih edukacija i pozitivnih praksi pa smo sklonije analizi uspješnosti. Jasnije definiramo cilj i put. Lakše dolazimo do cilja jer posjedujemo ravnotežu koja dolazi s godinama i iskustvom. Sasvim je netočno da su žene koje su prešle pedesetu godinu u silaznoj liniji. Možda nam koža nije zategnuta kao dvadeset godina ranije, no mozak je u punoj snazi. Svjesne smo potencijala, ali i prednosti. Svjesnost nam daje snagu za rješavanje najtežih zadataka. I što je najvažnije, a poslovno je itekako traženo – imamo spremnost na paralelno obavljanje više radnih zadataka.

ZAŠTO I KAKO ODLAZIMO

Godinama radim na individualnim programima koje sam osmislila još davnih devedesetih s ciljem da spojim strane jezike, kulturu i kreativnost te ih pretočim u dobre komunikacijske i poslovne vještine. Učimo slušati sebe i izgrađivati vlastiti jezični potencijal. Kroz projektnu aktivnost prošla je masa ljudi različitih profesija i potreba, razvili smo divne odnose i zajedno pratimo napredak. Osnažujemo se na raznim područjima, a komunikacija je jedan od najvažnijih elemenata pozicioniranja osobe na tržištu. Bilo da strani jezik, u mom slučaju njemački i engleski, moramo održavati aktivnim ili da nam je cilj poslovno napredovanje ili usavršavanje, a u zadnje vrijeme usavršavanje jezika motivira potreba ljudi za odlaskom u strane zemlje. I tu dolazimo do sasvim nove situacije. Izazov, ali i poticaj.

U razgovoru sa ženama koje odlaze u europske zemlje, a uvijek puno razgovaramo, zapazila sam točno ono što je definirano na početku ovog teksta. Nemoć, potrošenost, strah od neimaštine u mirovini i osjećaj da, ne zbrineš li sebe bilo kakvim radom u stranim zemljama, postoji mogućnost da ćeš pasti na teret vlastitoj djeci. Odjednom su ti sva znanja teret. Nisu to hirovite odluke, naročito ne kad se radi o ženama 50+. Dugo su one trpjele omalovažavanje države na razne načine. Pa i omalovažavanje poslodavaca. Kako su žene sposobne za “multitasking”, tako se to obilato koristi, pa ako želiš opstati, preuzimaš sve više i više poslova koji ti nisu u opisu radnog mjesta, niti si za njih adekvatno plaćena, no prisiljena si održati se potrebnom. Taj trenutak koji ženu u punoj snazi “stavi na led” kako bi se perfidno i besplatno dobilo više, doveo je do toga da jedna osoba opslužuje nekoliko radnih mjesta odjednom. I sve to šutke prolazi. Jer žene to mogu. Koliko muškaraca je sposobno za ovakve izazove? Nisam baš sigurna. Rijetko uopće dolaze u takvu situaciju. Žene redovito. Jer smo po prirodi stvari odgovorne, angažirane, stremimo boljem i svjesne smo svoje snage. Ta naša potreba postaje naša slabost.

pojavila se masa “spasonosnih” agencija koje žene srednjih godina uspješno transportiraju na poslove čistačica, spremačica, njegovateljica, pomoćnih kuharica, radnica na traci itd. Prvo te kod kuće oslabe, uvjere da si nekonkurentna i suvišna, onda te proslijede u poslove koje u razvijenom svijetu nitko drugi ne želi raditi…

Traje to neko vrijeme, koliko osoba može fizički i psihički izdržati. Onda se odluče na rez. Odlazak u inozemstvo “trbuhom za kruhom”. Jer kad žena odreže, ona više ne kalkulira, spremna je na sve da izvuče sebe i svoju egzistenciju. Jako često za sobom vuče i teret egzistencije već odrasle djece i njihovih obitelji. No, odlučila je. Ima cilj i dodatnu snagu potpomognutu godinama izrabljivanja i omalovažavanja na svim razinama. Ta snaga ženu dovodi do trenutka kad ne bira već uzima ono što se nudi. Pošto-poto. I to je najopasniji trenutak koji pratim već dvije godine otkako su odlasci iz Hrvatske postali svakodnevica.

LAKO ZAMJENJIVA ROBA

Činjenica da smo bez obzira na sve prednosti svojih godina i iskustva postale lako zamjenjive jeftinijom radnom snagom iz istočnih zemalja, kojima je naše tržište ionako samo odskočna daska za atraktivnije europske zemlje, dovela je do toga da se na tržištu pojavila masa “spasonosnih” agencija koja žene srednjih godina uspješno transportira na raspoloživa radna mjesta čistačica, spremačica, njegovateljica, pomoćnih kuharica, tvorničkih radnica na traci itd. Prvo te oslabe, uvjere te da si nekonkurentan i suvišan, onda te proslijede u poslove koje nitko drugi ne želi raditi. Ne želi zato jer su ih njihove zemlje naučile da čovjek ima pravo na dostojanstvo i vrijednost u društvu.

Pa nakon godina i godina rada, školovanja, iskustava i svega onoga što je na europskom tržištu prepoznato kao prednost, odlaziš popuniti rupe svjesnijeg društva i spremna si raditi bilo što, bez obzira na puno viša znanja od traženih, a sve kako bi preživjela. Pokrpala rupe i osigurala preživljavanje u starosti. Jer, te vlastita zemlja ispljunula. Bez milosti. Pritom naglašavam da navedena radna mjesta nisu omalovažavanje, već samo slikoviti prikaz trenutka u kojem sa svih razina žena postaje lovina, koristi se njena potreba za preživljavanjem i na tome se dodatno lukavo zarađuje.

Najprije te vlastita zemlja ispljune, a onda postaješ lovina za agencije koje na tebi profitiraju…

Tko profitira? Svi oni koji su, da ne bi trebali podignuti cijenu radnog sata i poboljšati uvjete rada, država i poslodavci, osmislili kampanju tihe egzekucije računajući na spremnost žena na promjenu. Istovremeno kako se vršio pritisak upravo na generaciju srednjih godina, ne samo na žene već i na muškarce, da oslobode prostor koji im je ionako nedostupan u vlastitoj zemlji i pobrinu se za sebe na nekoj drugoj adresi, očekivalo se da isti osiguraju svoju starost radom u inozemstvu, ali da se vrate kad steknu godine, ne bi li taj dodatni novac trošili u miloj nam domovini. Kalkuliralo se, i to javno, i sa benefitom odlazaka, jer jedan radi, a dio obitelji ostaje u Hrvatskoj. Pa ti radiš i novac šalješ svojima koji ga pak troše u Hrvatskoj. Vuk sit a ovce na broju. Zamislite samo tu podlost države koja se niti ne srami pristupati temi na takav način? Krenula je i masa udruga za “pomoć” ženama u nevolji. To je posebna priča. Kad se namiriše novac koji Europa usmjeri ka određenim skupinama s razlogom, odmah krenu i lovci na temu. Spasitelji s figom u džepu. Pratila sam tu naglu poplavu projekata i pojedinaca s temom pomoći ženama poduzetnicama, majkama, izgubljenim ženama, ženama koje su uspjele pa su postale “idoli” ovima na vagi, dalje da ne nabrajam…

nitko ne govori o činjenici da je ponižena žena srednjih godina, stavljena u poziciju viška u vlastitoj zemlji, najgore što ti se može dogoditi…

Žensko pitanje i pozicija na tržištu rada postalo je omiljeni zalogaj sa sigurnim prihodom. Skupljali su se politički bodovi, društvena vidljivost, pozicionirale su se pojedinke u lovu na prevlast u temi. Društvena aktivnost je opravdana i potrebna, no što je od svega stvarni učinak? Budimo realni, svoje snove nakon poslovnog ili osobnog kraha u pedesetim godinama ostvarile su većinom one koje su imale financijsku podlogu i društvene veze, žene potpomognute lokalnom politikom, žene koje su iza sebe imale startnu poziciju ili neke druge pokretače koji su im omogućili period prilagodbe i novog početka. O njima se govori kao idealima, što bi trebalo predstavljati poticaj drugima, no nitko ne govori o činjenici da je ponižena žena srednjih godina, stavljena u poziciju viška u vlastitoj zemlji, najgore što ti se može dogoditi i da je razina gađenja i nezadovoljstva dovoljan okidač za drastičnu promjenu. Životne sredine prije svega. Sasvim je neodgovorno predstavljati uspješnost kroz okvir nerealnih omjera snaga. Puna usta su nam preventive, no preventiva u Hrvatskoj ne postoji. Jer mi isključivo krpamo posljedice, i to lažnim prikazivanjem stvarnog stanja u društvu.

DOSTOJANSTVO PRIJE SVEGA

Da je ikome stvarno stalo do žena u hrvatskom društvu, da je itko pretočio europske smjernice na hrvatsko tržište, što također predstavlja preventivu, onda mi danas ne bismo imali ovakav odljev ženske radne snage u naponu mentalne zrelosti. Ne bismo prikazivali navodnu brigu za žene na tržištu rada projektnim aktivnostima bez stvarnih rezultata kad činjenice govore da sve više i više žena odlazi jer im je dosta. Često razlog nije ni financijske prirode. Sve češće se radi o situaciji u kojoj ljudi odlučuju da ne žele trošiti jedini život u zemlji praznih priča i svjesni su da samo njihova odluka mijenja budućnost njihove djece. Koja, ostanu li u Hrvatskoj navučeni na prazne priče, također postaju slučaj. Da ovdje itko razmišlja o preventivi na europski način, onda ne bismo istovremeno poguravali agencije koje su lovci na jeftine i oslabljene glave, lažno potencirali ženske teme kroz kvazi-društveni aktivizam, a istovremeno otvarali kvote za jeftiniju radnu snagu koja nas preko noći učini nevidljivima. Jer, država ima samo jedan kontinuitet, kad postaneš dovoljno zreo da se ne daš izrabljivati pošto-poto, oslabi te i prisili na odlazak. Već sutra je na tvom mjestu neko mlađe i naivnije lice s brdovitog Balkana, naizgled jeftinije no jasnog cilja. Ni ti “naivci” na dah, za koje naša država misli kako nas je vješto zamijenila kao duplikate sličica u albumima za djecu, nisu ovdje da bi ostali. Ovdje su da bi odskočili. Tako i treba biti. Kad uzimaš da bi se okoristio, onda najčešće bivaš iskorišten. Tako će se dogoditi Hrvatskoj. Kako čujem od poslodavaca s kojima radim, već se događa.

Lanac sreće je jako tanak. Svjestan si da su ovi koji dolaze u proputovanju. Dugoročne koristi nema. Pa kad govorimo o temi koja je danas presudna, da smo imalo odgovorno i empatično društvo, onda bismo govorili o hitnom osvješćivanju naših ljudi u okviru njihovih vrijednosti na domaćem i stranom tržištu. Da nauče vrednovati svoje potencijale i prednosti, da ne odlaze ranjeni i poniženi. Jer Europa to vidi, na svim razinama, od najnižih pozicija do najviših, te naše nametnute slabosti koje novom prilikom pretvaramo u prednosti čime njihova država dobiva dodanu vrijednost. Hrvatska to ne želi vidjeti, mi nikada nismo usvojili sustav kvalitete i učinkovitosti, nama je prioritet nešto za ništa. Dok ide.

O metodama važnosti osnaživanja žena 50+ ću u sljedećem nastavku. One su jednostavne, nužne i svatko ih može postaviti sam. Godine rada omogućile su mi da ih iskristaliziram i uspješno provodim. Ako ljudi već moraju napustiti svoju zemlju, neka to učine dostojanstveno. Znajući koliko vrijede, financijski i ljudski, ako ih je njihova zemlja već učinila viškom. Ostat će samo politički podobni i preplaćeni. Već danas osjetimo posljedice te hrvatske strategije razvoja društva. Društvo na dah.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here