Sanja Srdić Jungić

Nedjelja je, gotovo su 22 sata. Upravo sam završila s odgovaranjem na pitanja za intervju za jedan portal, čeka me još jedan tekst, a nekoliko ih je već odrađeno ovaj tjedan. Iako mi je knjiga tek stigla na police, uz vrlo dinamičan posao, dva kućna ljubimca i supruga s kojim sam u braku nepunih godinu dana teško je balansirati svim obavezama, pa su ove „izvanškolske“ aktivnosti jednako zamorne koliko i ispunjavajuće. A ovo je tek početak. Nadam se… Ipak, da mi je netko prije dvije godine rekao da ću u kratkom roku perspektivan posao u agenciji zamijeniti onime u vrlo uzdrmanoj knjiškoj branši te uz sve privatne promjene (svadba, selidba) uspjeti napisati i izdati knjigu rekla bih mu da je lud. A baš se to na kraju i dogodilo. No hajmo redom.

Dakle, 2017. godine radila sam u poznatoj zagrebačkoj PR agenciji. Bio je to posao u kojem sam se pronašla. Vodila sam društvene mreže, a povremeno i same odnose s javnošću, za renomirane klijente i kandidate tijekom izbora za gradonačelnika. Konačno sam na svome, mislila sam si, imajući na umu sve one godine svojevrsnog životarenja koje me dočekalo odmah po završetku fakulteta. Generacija 2006.-2011. jako je svjesna o čemu pričam. Sada kada se iz Hrvatske odselilo puno mladih ljudi, kako bi bila radna snaga negdje drugdje, pronaći posao možda nije tolika drama, ali tada je itekako bila. Bilo kako bilo, konačno zadovoljna na radnom mjestu, u vrlo sam rijetkim slobodnim trenucima organizirala kvizove Harry Potter tematike tolike popularnosti koja je i mene, ogromnog Harry Potter fana, začudila. Bio je to moj svojevrsni danak i zahvala samom Harryju Potteru koji je u moje ruke došao u vrlo mračnom trenutku, stoga i danas svim silama nastojim ljubav prema mladom čarobnjaku širiti i dalje.

ŽUDNJA ZA POSLOM S KNJIGAMA

Knjige su, naime, oduvijek bile moj bijeg od stvarnosti, a što sam se duže kretala u knjiškim krugovima to sam više žudjela za nekim poslom u svijetu knjiga. Realnost je bila takva da je veliki knjižarski lanac netom propao, stoga sam o takvom poslu mogla samo i dalje sanjati. Pa ipak, koncem ljeta igrom slučaja upoznala sam vlasnike novonastalog knjižarskog lanca Hoću knjigu koji su imali posao kao skrojen za mene. Marketing. PR. Organiziranje događanja. Apsolutno slobodne ruke. Harry Potter kvizovi i više no dobrodošli. Jedna se kava pretvorila u razgovor od tri sata i ja sam otišla na more inspirirana, ali i s velikim upitnikom iznad glave u vezi toga što mi je sljedeće činiti. Naravno, kao i svako ljeto dotad nakrcala sam se s raznim knjigama, jer tko je vidio donositi važne životne odluke svakog trena godišnjeg odmora. Među njima se našao jedan veliki ljubavni hit na temelju kojeg je nastao i poznati film. Već na samom početku godišnjeg odmora upravo sam tu knjigu primila u ruke i ostala neugodno iznenađena. Dijalozi mlaki, opisi dosadni, prijevod nelogičan… Što ja to čitam? Od te knjige je nastao film!?

Sanja je nova zvijezda na domaćem spisateljskom nebu…

Pokušala sam racionalno razmišljati da napisati knjigu i nije baš mačji kašalj. I sama sam bila bolno svjesna toga s obzirom na to da je iza mene bio već jedan pokušaj pisanja, koji je godinama prije tog ljeta završio na 17. stranici nikad napisanog romana. Kada sam se sjetila toga, pokušala sam iskopati to što sam napisala nekoliko godina prije. Kao kostur je poslužila priča koju sam pisala još u srednjoj školi jednoj prijateljici koja ju je jedina čitala u nastavcima. Tada sam bila zaluđena australskim plivačem Ianom Thorpeom i priča je pratila mladu Hrvaticu koja je hostesa na velikom plivačkom natjecanju na kojem upoznaje svog plivačkog idola. Vrlo prozirno, no bila sam u srednjoj školi. Godinama kasnije ta je priča zadržala izvorni oblik, no junakinja se preobrazila u mladu Hrvaticu koja upoznaje slavnog glumca. Pročitala sam tih 17 stranica i ostala zbunjena. Pa… Ovo uopće nije toliko loše, mislila sam. A što sad s tim? Toga sam dana počela bjesomučno pisati. More ionako ne ljubim previše pa mi nije smetalo provoditi podneva zatvorena u vikendici uz pristup laptopu, a budući muž je gotovo umro od oduševljenja kad sam mu rekla da slobodno može ići trčati satima (bavi se trčanjem na 40 i više kilometara) pa sam srećom imala i puno vremena za pisanje. Svaki sam slobodni trenutak provela pišući ili razmišljajući o radnji romana. Živo se sjećam kad mi je tijekom romantične večere sinula fantastična ideja zbog koje sam jedva dočekala završetak večere da stignem sve natipkati. Pritom sam zbunjenom zaručniku objašnjavala to što mi je bilo na umu, no vjerojatno sam zvučala poput kompletnog luđaka. Do kraja godišnjeg odmora imala sam gotovo 70 posto romana, ali i konačnu odluku u vezi posla – želim se baviti knjigama. Na ovaj ili onaj način.

U Zagrebu me dočekala ludnica. Ponajprije, bila je tu standardna gužva u agenciji u kojoj sam sada odrađivala otkazni rok, potom me čekala selidba u novi stan, dolazak na novi posao te organizacija vlastite svadbe. Pritom nisam namjeravala odustati od ove priče koja mi se činila sve boljom i boljom, ali nisam imala pojma otkud uopće početi. Je li to što pišem imalo dobro? Kako naći izdavača? Koji su sve izdavači u Hrvatskoj? Kakav je proces tiska i izdavanja knjige? Kada knjiga ide u prodaju? Dolaskom na novi posao sve sam to pomalo spoznavala, ali se i moje pisanje usporilo. Usput su došle i one standardne autorske tegobe tijekom kojih sam mislila da to što sam napisala baš ništa ne vrijedi. Ipak, ohrabrila sam se pa sam roman poslala nekolicini prijateljica koje su mi u odgovorima vratile pregršt komentara, i pozitivnih i negativnih. Oni su bili moja hrana te mi davali energiju i smjernice za daljnje pisanje. Malo pomalo upoznavala sam se i s knjiškom branšom i otkrila puno činjenica koje će biti bitne za sam proces izdavanja knjige.

KAKO SE RODILA GOSPOĐICA S.

Na primjer, Hrvati čitaju puno manje od mnogih drugih naroda. Publicistika im je zanimljivija od beletristike. Hrvatski se autori, osim iznimaka, slabo čitaju stoga im ni izdavači nisu skloni. Promocije se rade relativno rijetko, najveći broj ljudi prisustvuje promocijama stranih ili već renomiranih autora. Mladi su autori sretni dođe li im na promociju nekoliko desetaka ljudi, većinom obitelj. PR u svijetu knjiga je, opet čast iznimkama, relativno nepostojeći jer Hrvati više vole čitati žutilo od preporuke knjige. Kako ću, pobogu, izdati svoju knjigu u ovakvom okruženju? U ljeto 2018. konačno sam završila priču o Hrvatici Nori i slavnom glumcu Lucasu koji su se upoznali na setu u Dubrovniku. Bilo mi je prirodno radnju smjestiti tamo jer Dubrovnik obožavam. U Gradu sam se zaručila, no i u dva navrata statirala u Igri prijestolja, a to mi je iskustvo poslužilo kao savršena podloga za prvi dio romana koji je apsolutno neplanirano poprimio oblik pravog chick-lita. Sada sam već dosta mjeseci radila u knjiškoj branši, a opet nisam se susrela s nekim tko je pisao nešto iole slično meni. Da, bilo je tu nekoliko simpatičnih i meni dragih domaćih autorica ljubavnih romana, ali i dalje sam imala dojam da je moja priča nešto svježija, više mladenačka, modernija – sve ono što chick-lit treba biti. Niša je bila savršena… ali ja se nisam odmakla dalje od početka. U međuvremenu sam zaključila da će svo moje istraživanje i pisanje biti uzaludno ako konačno nekome to i ne pošaljem. No, što ako je loše? Što ako me ti isti ljudi kojima pošaljem svoju knjigu budu s podsmijehom gledlii na sljedećem sastanku? Kako onda doći do relevantnog mišljenja ako baš nitko relevantan neće pročitati to što sam napisala?

Na koncu sam anonimno, pod pseudonimom Gospođica S., svoj rukopis dostavila nekolicini izdavača za koje sam procijenila da bi se mogli potruditi oko priče s velikim potencijalom. U glavi sam vidjela hrvatski Notting Hill u najmanju ruku. Kad ono – košarica. Jedna, druga pa pokoji generički odgovor… Novi odlazak na more sa sobom je donio i određenu tjeskobu. Na povratku u Zagreb stvari ovoga puta nisu bile ništa jasnije. A onda svojevrsni dar s neba. Negdje pored uha prošla mi je informacija o youtuberici Niki koja suludo dobro prodaje svoje knjige, naše knjižare zovu mame, tate i djeca te svakodnevno ispituju imamo li je u ponudi, a na Nikinim gostovanjima često su potrebni i zaštitari. Postala sam znatiželjna. Ma tko se to u uobičajenoj knjiškoj atmosferi usudio napraviti odmak i objaviti nešto neuobičajeno? Bio je to dugogodišnji urednik OK!-a te sadašnji urednik Modre laste Neven Kepeski. Osoba koja savršeno poznaje svoju nišu i točno zna što djeca žele čitati. Može li isto procijeniti i za 18+ ako ima potencijalni hit u rukama? Ovoga puta s Nevenom sam se našla direktno. Procijenila sam da ako i pomisli da sam blesava ili da je to što sam napisala glupo riskiram vrlo malo s obzirom na to da je iza njega samo jedna knjiga te nećemo imati puno budućih sastanaka (MB Books u međuvremenu je objavio i bestseler „Ima li života prije smrti“ renomiranog psihijatra Roberta Torrea). Podsvjesno sam se, naravno, nadala da će Neven u mojoj knjizi vidjeti ono što i ja – roman koji dosad nije napisan u Hrvatskoj, žanr koji nema svog predstavnika, niša koju nitko nije ni dotaknuo. Pola godine nakon našeg susreta moja je knjiga s prvim danom proljeća stigla u knjižare diljem Hrvatske…

________________________________________________________________________* Sanja Srdić Jungić autorica je prvog hrvatskog chick-lit romana „Zvijezde među nama“. Njena priča prati mladu djevojku Noru na pragu tridesete u svojevrsnoj životnoj krizi, tijekom koje daje otkaz i odlazi na statiranje u Dubrovnik. Tamo upoznaje mladog i šarmantnog asistenta redatelja Ivora, no i megapopularnog holivudskog glumca Lucasa, koji za nju pokazuje neobičan interes. Knjiške blogerice, među kojima i Alis Marić s pola milijuna sljedbenika, prepune su hvale za roman te Sanjin otkačen i moderan način pisanja. Cijena knjige je 99 kuna, a može se nabaviti u svim većim knjižarama.

 

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here