Sandra Pocrnić Mlakar

Vid Morpurgo, osnivač znamenite, nedavno zatvorene splitske Knjižare Morpurgo, koja je u drugoj polovini 19. stoljeća bila kutić kulturne i liberalne Europe, nije se ženio. Četiri stoljeća staru lozu židovske obitelji Morpurgo u Splitu nastavili su njegovi nećaci, Luciano i Viktor Morpurgo. Luciano se bavio fotografijom, a iako je 1907. godine preselio u Rim, uvijek se smatrao Splićaninom i njegove fotografije danas se čuvaju u Muzeju grada Splita. Viktor Morpurgo sa svojom je obitelji dočekao u Splitu njemačku okupaciju. Dok su se njegova djeca Josip i Silvana priključila partizanskom pokretu, Viktor Morpurgo, njegova supruga Meri i njihova 36-godišnja kći Tina Morpurgo odvedeni su u sabirni logor na Banjici i pogubljeni u lipnju 1944. godine.

Povijest obitelji Morpurgo i još 16 sudbina židovskih obitelji stradalih u Holokaustu prikupila je Jasminka Domaš u svojoj trilogiji koju čine knjige “Obitelj – Mišpaha”, “Glasovi, sjećanja, život” i treća, nedavno objavljena u izdanju nakladničke kuće Litteris i Židovske vjerske zajednice Bet Israel – “Ako tebe zaboravim”, koja u utorak, 26. ožujka ima svoju zagrebačku promociju u Muzeju Mimara. Kako u uvodu knjige navodi Julija Koš, tek će budućnost pokazati koliko dokumentaristički rad Jasminke Domaš obogaćuje povijest židovske zajednice u Hrvatskoj i u Europi, pa i u svijetu.

Jasminka Domaš piše poeziju i prozu, a dosad je objavila dvadesetak knjiga. Članica je PEN-a i Hrvatskog društva pisaca. Scenaristica je i autorica desetak dokumentarnih filmova snimljenih u produkciji HRT-a, većinom s tematikom Holokausta. S Jasminkom Domaš razgovaramo o suosjećanju koje izaziva povijest stradalih obitelji i upoznavanje njihovog načina života, o suosjećanju prema žrtvama u ratovima nekad i danas, o aktualnom oživljavanju ustaških i fašističkih simbola, o odgovornosti prema zajednici u kojoj živimo te o poeziji koju piše i o kojoj u superlativima govore Dražen Katunarić i Sibila Petlevski.

U predgovoru knjige “Ako tebe zaboravim” Julija Koš kaže da ste knjige priredili kao svojevrstan iskaz svoje životne misije. Koliko ste osobno angažirani kad pišete o Holokaustu? Koliko je odgovornosti prema kolektivnom u vašem bavljenju židovstvom, a koliko su razlozi za angažman osobni?

U pravilu, ne pišem reda radi ili neke zapovijedi samoj sebi – svaki dan tri stranice teksta… Mislim da je to besmisleno. U onome što radim moram biti u potpunosti. Knjiga “Ako tebe zaboravim” treća je u trilogiji koju još čine naslovi “Obitelj- Mišpaha” i”„Glasovi, sjećanja, život”. Neki će reći da je to moja životna misija. Ali, u različitim životnim razdobljima bavimo se različitim , ali i često srodnim stvarima. Primjerice od 1995. do 1998. godine  intervjuirala sam stradalnike Holokausta za američku Zakladu vizualna povijest – preživjele žrtve Holokausta. Snimatelj je bio Željko Guberović i sve je zabilježio kamerom. I priče ljudi, njihove dokumente, fotografije, emocije. Ta svjedočenja koje sam napravila s 253 osobe čuvaju se u Los Angelesu pod posebnim uvjetima, zaštićena od požara, vode, potresa. Znam da će me nadživjeti, kao što znam i to da sam time nekim budućim generacijama htjela pokazati što znači zločin i što znači drugoj osobi u ime neke sulude ideologije nanijeti patnju. Pečat te patnje je za stradalnika doživotan.

Neki uporno guraju Hrvatsku na stranu gubitnika u Drugom svjetskom ratu. To je gotovo nevjerojatan apsurd koji proizlazi iz pomanjkanja jasnog stava ljudi na vrhu politike, pa se ta konfuzija prelijeva na ulice, zidove kuća, ulazi u škole…

Također sam se uvjerila kako često umišljamo da o nekoj osobi znamo gotovo sve, a to je najčešće veoma površno znanje. Trilogijom sam htjela sačuvati mnoge podatke koji bi s vremenom nestali. A dragocjeni su iz puno razloga. Ne može se to olako raditi, ta vrsta svjedočenja je teška, treba empatično slušati i suosjećati, ali i dalje razgovarati, ne slomiti se emotivno zajedno sa sugovornikom. Puno mi je pomoglo što sam svojedobno za tu vrstu intervjua bila na edukaciji u Židovskom kulturnom centru u Amsterdamu. Bavljenje židovstvom je uvijek i osobno i kolektivno, dio napora da razumijem ili barem pokušam shvatiti kako je lako preći crtu na kojoj prestaje humanost, a počinje nasilje.

U knjizi “Ako tebe zaboravim” opisan je način života židovskih obitelji prije rata, njihovi poslovi i školovanje, svakodnevni rituali s kojima se možemo identificirati, pa tim strašnije djeluju opisi odvođenja u logore u vagonima, odvajanje od najbližih, umiranje i preživljavanje u tvornicama smrti. Koliko svjedočanstva o obiteljskim tragedijama mogu potaknuti razumijevanje povijesti i zla koje se dogodilo, ali i suosjećanje prema obiteljima koje danas proživljavaju ratne užase?

Proteklih desetljeća kada bi se podučavalo i govorilo o Holokaustu počinjalo se od odvođenja u logore, a danas je pažnja na tome da se pokaže da su žrtve jednog zločinačkog režima imale svoj život prije te strašne tragedije baš kao i mi danas, svoje obitelji, planove, svoje poslove, radosti, tuge, ljubavi. Riječ je o svakidašnjici u kojoj se odjednom netko sjeti da vam oduzme sva ljudska prava. S te točke moramo i možemo razumjeti sve one koji trpe od ratova i progona. Iza svakog rata, a dobrog nema, nego ponekad samo nužnog, stoje mnogi politički i gospodarski interesi. Ako govorimo o Holokaustu u kojem je ubijeno šest milijuna Židova ne smijemo zaboraviti da se radilo i o najvećoj pljački imovine u povijesti.

Kako se osjećate zbog grafita, natpisa i medijskih napisa u kojima se veliča simbolika ustaštva i fašizma? Bojite li se oživljavanja ustaške i fašističke ideologije? Po vašem mišljenju, zašto se u Hrvatskoj ističu simboli ustaštva i fašizma – čine li to oni koji ne znaju kakvo se zlo dogodilo pod tim simbolima ili je u korijenu želja za osvetom antifašizmu i izazivanje novog Holokausta?

Pogled na ustaške i nacističke simbole, poruke i nemušte natpise više me rastužuje nego zastrašuje. Živimo u zemlji u kojoj se povijest i danas prilagođava svjetonazorima pojedinaca, a tu istina nije u prvom planu pa se onda koketira s ustaštvom pa onda ispričava, pa zatim ovisno o političkom trenutku ili posjetu nekog stranog državnika ističe vrijednost antifašizma, a drugi dan mnogi tzv. ugledni građani i dostojanstvenici bi voljeli da se antifašizam izbaci iz Ustava i tako se krivuda, a rezultat je poznat. Mnogi mladi ljudi misle da su junaci ako stave na glavu kapu s ustaškim znakom ili majicu s ustaškim grbom. Pa onda se stavi natpis Za dom spremni u Jasenovcu pa komisija zasjeda godinu dana da bi se ploča maknula nekoliko metara dalje. Neki uporno guraju Hrvatsku na stranu gubitnika u Drugom svjetskom ratu. To je gotovo nevjerojatan apsurd koji proizlazi iz pomanjkanja jasnog stava ljudi na vrhu politike o bitnim pitanjima suvremenog svijeta, civilizacijskim i humanim dosezima, pa se ta konfuzija prelijeva na ulice, zidove kuća, u ulazi u škole… Internet je prepun govora mržnje i to nije dobro i neće dobro završiti. Činjenica je da je antisemitizam u porastu, čitajte portale, anonimne “majstore” koji zdušno pišu o onome o čemu zapravo nemaju pojma. Kao što mnogi ne vide da se njihove pjevačke ikone bogate manipulirajući sa svojim obožavateljima. Nije to samo specifičnost Hrvatske, skandinavske zemlje i mnoge druge poput Mađarske i Slovačke, imaju problema s neonacizmom, ali u marševima neonacista nikada nećete vidjeti one koji iz sjene vuku konce i financiraju ekstremizam. Izgleda da je lakše biti čovjek mase i promašenih ideologija nego odgovoran pojedinac.

Hrvatskoj želim da se pojavi barem jedna karizmatična ličnost, kakav je primjerice bio Vlado Gotovac, i da krenemo napokon naprijed bez te silne agresije u društvu, korupcije, klijentelizma, manipulacije, nepravde i nepoštivanja vlastitog naroda kojeg se tako često obmanjuje i primjerice uvjerava kako su najniže plaće povećane pa će tako s 3000 kuna sada oni s najnižim primanjima moći dostojanstveno živjeti ili da će se u društvu silno pojačati potrošnja, jer je masa njih dobila dohodak ili mirovinu veću za deset ili pedeset kuna. To je porazno, ta mjera bahatosti, cinizma i laži koja dolazi s vrha vlasti i u zemlji u kojoj je pravni sustav doživio kolaps i u kojoj je stranačka pripadnost važnija od znanja i sposobnosti.

Na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti, donedavnom Filozofskom fakultetu Družbe Isusove predajete židovstvo. Kakvo je zanimanje studenata za židovstvo? Koliko svojim pedagoškim radom možete djelovati na svijest mladih o potrebi međureligijskog dijaloga i pronalaženju zajedničkih tema na sve veće zahtjeve razvoja i budućnosti?

Na početku semestra uvijek studentima istaknem da sam na Fakultetu sa željom da ih naučim što više, a ne što manje. Mladi ljudi prepoznaju kad ste iskreni i kad se trudite, kada vam nije svejedno ili jedva čekate da odradite svoju satnicu čitajući godinama iz uvijek istih papira. Doživjela sam da su jednom prilikom studenti u znak podrške i poštovanja ustali. Nikada neću zaboraviti tih nekoliko trenutaka dok su stajali. Taj predivan osjećaj međusobnog uvažavanja i prepoznavanja vrijednosti znanja.

Učenje nije proizvoljnost nego trajna zadaća. u nevolji ne možete ponijeti na glavi ni kuću, ni limuzinu, važno je što imate u glavi, U srcu, u duši u kojoj mora biti ljubavi i hrabrosti da nastavite put, ma kako se zvao…

Nakon što završi semestar i bez iznimke nakon ispita, znaju mi reći kako su tek nakon predavanja postali svjesni kako gotovo ništa nisu znali o judaizmu ili otvoreno kažu da su ranije imali predrasude prema Židovima i kojekakve stereotipe. U gradu susrećem svoje bivše studente, kao i sadašnje i uvijek je to radostan osjećaj. Beskrajno vrijedan osjećaj da sam u pozitivnom smislu utjecala barem na nekoliko mladih ljudi i potaknula ih da kad o nečemu govore ili pišu sami krenu prema izvornim dokumentima, odnosno da osvijeste činjenicu da čovjek koji je siguran u svoju vjeru nema strah od drugog i drugačijeg. I da u životu, kakav već jest, sami budu blagoslov za one s kojima se susreću ili koji će im doći u susret.

Možete li usporediti osobni razvoj pojedinca u kršćanstvu i židovstvu? Postoje li razlike između te dvije religije s obzirom na to kako se u život pojedinca ugrađuju vrijednosti zajednice? Je li za prijenos vrijednosti mladim generacijama važniji odgoj u obitelji ili edukacija? Mogu li mladi na temelju vrijednosti židovstva i danas ostvarivati svoje želje i ambicije?

Svaka religija ima svoje specifičnosti, ali i ona univerzalna mjesta. Kako ćete krenuti u svijet najviše ovisi o odgoju u obitelji, o onome što kao dijete promatrate i slušate u vlastitom domu, a tek onda dolazi na red vjerska zajednica, obrazovni sustav. Temeljne vrijednosti judaizma nisu nestale u Holokaustu, znanje i tradicija ipak su preživjeli. Mukotrpan je bio oporavak nakon pokušaja uništenja židovskog naroda, neke Općine zauvijek su nestale u Hrvatskoj i drugim europskim zemljama. Ali duh je preživio, kako bi rekao rabin Nahman iz Braslava: “Židovi, nikada se nemojte predati”. Činjenica je da je najvećim dijelom duh srednje Europe nestao, ubijen u logorima smrti. Ali učenje se nastavilo, vrijednost znanja i obrazovanje nije upitna. Podsjetimo se da u Zagrebu imamo osnovnu židovsku školu Hugo Kon, jedinu takvu školu u regiji. Učenje nije proizvoljnost nego trajna zadaća. Jer u nevolji kuću ne možete ponijeti na glavi, ni limuzinu, važno je ono što imate u glavi. U srcu, u duši u kojoj mora biti ljubavi i hrabrosti da nastavite put, ma kako se zvao.

Za vašu poeziju Dražen Katunarić kaže da je duhovna i da, u vremenu rastakanja pojma duše, obnavlja beskonačnost koju nosimo u sebi. Koje hrvatske i svjetske književnike doživljavate kao sebi bliske?

Posebno mi je bliska poezija Vesne Krmpotić uvijek je mogu čitati ponovno i s novim doživljajem ali volim i poeziju suvremenih izraelskih pjesnika pa ću nabrojat neka imena: Nil Dagan, Aron Šabataj, Ašer David, a tu je i pjesnikinja Gal Mizrahi i mnogi rugih. No,  mojoj duši osobito su dragi sufijski pjesnici. Mnogi ne znaju da je u Indiji bilo Židova sufijskih pjesnika, jednako tako i u Bosni, i koji nisu pisali stihove na arapskom jeziku ili farsiju nego na bošnjačkom jeziku. Atarov “Govor ptica” mogla bih čitati svakoga dana, s Rumijem često “dijalogiziram”, pa i jedna moja poetska zbirka nosi naziv Žena sufi. Proučavala sam i relaciju hasidizam i sufizam, a o tome je pisala i Sibila Petlevski. Ideal mi je da u Hrvatskoj ljudi vole svoje pjesnike kao što ih vole u Rusiji i dolaze na stadion da ih čuju i vide, a ima i ruskih oligarha koji mjesečno i to godinama financijski pomažu pjesnike. Kod nas često možete čuti ili pročitati kako poezija više nikog ne zanima, posebice duhovna, ali to nije istina. Ono što je pisano dušom nalazi put do druge duše i liječi je. Na kraju, nekako u kontekstu ovog o čemu sam progovorila, neka bude moja pjesma POST SRCA:

Sufiji znaju što je post srca
kao i hasidi koji kažu:
„Što je od Jednog
zabranjeno, zabranjeno je.“
Ali što će takvo srce u svijetu,
ako ljubavlju nije ispunjeno. 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here