Mladenka Šarić

Ne treba imati iluzija da će subotnji prosvjed na zagrebačkom Tomislavcu, koji je pokrenula Facebook objava glumice i scenaristice Jelene Veljače, koja se pretočila u grupu i pokret #spasime, promijeniti stvari preko noći, da ćemo odjednom živjeti u ugodnom društvu bez nasilja i da će žrtve nasilja biti istinski zaštićene. Previše se zla ukorijenilo među nama da bi to bilo moguće. Previše su ljudi navikli na šutnju. Previše su skloni slijegati ramenima uvjereni kako ništa ne mogu. Previše su naučeni da je najbolje zatvarati oči, jer onda je najmanje problema. Previše je njih naučeno da se “to događa u braku…” Pa, ipak, okupljanje nekoliko tisuća ljudi na tom lijepom zagrebačkom trgu, okupljanje tog pristojnog, mladog i starog, ženskog i muškog svijeta, ujedinjenog u želji da pokažu da im je dosta toleriranja svake vrste nasilja, da im je dosta da zločinci raznih vrsta drže u zatočeništvu cijelo društvo, daje razlog za nadu da se nešto ipak može promijeniti. Pod uvjetom da ljudi osvijeste da je sve u njihovim rukama. U našim rukama.

I kad razmišljamo hoćemo li pozvati policiju kad čujemo da muž mlati ženu. I kad razmišljamo hoćemo li se umiješati kad vidimo da vršnjak maltretira vršnjaka. I kad razmišljamo tiče li nas se kad vidimo da se netko iskaljuje na nekom slabijem, starijem, nemoćnom, nesigurnom… U našim je rukama odluka hoćemo li reagirati ili ćemo šutke proći. Želim vjerovati da tih nekoliko tisuća nas koji smo se okupili na Tomislavcu nećemo okretati glavu. I da će broj ljudi koji neće tako lako okretati glavu na sve vrste sranja koja nas okružuju iz dana u dan rasti…

Sve je u našim rukama i kad odlučujemo koga ćemo birati na izborima, i hoćemo li podupirati one koji toleriraju nasilje, one koji pristaju na korupciju, one koji misle da se sve može kupiti ako imaš novac i silu na svojoj strani… Sve je u našim rukama i kad razmišljamo hoćemo li poduzeti nešto da pokažemo vlasti da se protivimo nekoj odluci, zakonu i praksi koja ne pridonosi razvoju društva ili ćemo šutjeti i trpjeti… Što više pristojnih ljudi shvati da je moć u njihovim rukama i što više pristojnih ljudi bude spremno izaći iz komfora svojih dnevnih soba i ako treba na ulici tražiti promjenu, ta će promjena biti izglednija.

Možda će nekome zasmetati što na prosvjedu nije zatražena smjena Vlade, nitko nije tražio čak ni političku “glavu” nesretne Nade Murganić, koja će u ropotarnicu povijesti jednom otići zapamćena samo po onoj nesretnoj relativizaciji nasilja – tako vam je to u braku… Takvi zahtjevi nemaju smisla zbog najmanje dvije stvari. Prva je što ionako od toga ne bi bilo ništa. Druga je da je sadašnja Vlada samo zadnja u nizu hrvatskih vlada koje nisu ništa napravile da problem riješe… Sve hrvatske vlade odgovorne su što smo postali društvo koje tolerira nasilje, a Plenkovićeva je tek trenutačno na sceni. Važnije od jalovih zahtjeva za ostavkama koje se neće dogoditi jest pokušati nešto pomaknuti, a to je moguće samo u dijalogu s – Vladom.

 

Sve što se čulo na prosvjedu toliko je jednostavno i logično, i tako brzo provedivo ako postoji dobra volja na razinama koje odlučuju. Postoji li, vidjet ćemo brzo. Zasad nam ostaje zapamtiti najavu premijera Plenkovića, koji je pratio prosvjed, da će se vrlo brzo osigurati 24-satna otvorena linija za žrtve nasilja, da će do ljeta biti izmijenjen Kazneni zakon kako bi nasilje uvijek bilo kazneno, a nikad prekršajno djelo, da će se pooštriti kazne… Njegov dolazak na prosvjed sigurno jest njegov osobni i politički PR, jer u njegovim su rukama instrumenti i mogao je i dosad potaknuti promjene u sustavu ili sustavima koji ne funkcioniraju zaštitnički prema žrtvama, ali ako se nešto pomakne s mrtve točke, ako se sustav redizajnira tako da štiti žrtve, umjesto da ih dodatno maltretira i ponižava taj premijerski PR bit će nešto što možemo progutati. Ne bude li tako, međutim, njegov će nam PR s Tomislavca biti najmanji problem, jer će to značiti da ćemo se i dalje utapati u beznađu u kojemu smo svi izloženi nasilničkom gušenju ideje o životu u dobrom društvu… Zasad ipak želim vjerovati da će svakim danom biti sve više ljudi koji neće biti spremni tako lako okrenuti glavu, šutjeti i gledati “svoja posla”, i koji će živjeti prema uvjerenju da je sve u našim rukama i da se isplati boriti za društvo kakvo želimo…

 

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here