Željka Barbarić

Evo već je gotovo godinu dana otkada sam nakon gotovo četvrt stoljeća dala otkaz i otišla iz multinacionalne kompanije, dakle, za hrvatske pojmove, otišla sam s odlične plaće i iz relativno sigurnog okruženja. U današnje vrijeme jednoj ženi napraviti taj korak u pedesetim godinama ravno je ludosti, reći će mnogi. Za moju obitelj i mene bio je to prozor koji se otvorio nakon što su se zatvorila sva vrata, a bilo je tih vrata mnogo. Previše za izdržati… Mogla bih vjerojatno napisati knjigu o razlozima zbog kojih sam otišla i to ne bi bilo dovoljno. Toliko ih je bilo. Ponajprije, boljeli su me loši ljudi, loše odluke, loši poslovi, loše okuženje i lijenost… Evo par crtica…

KAD PROFIT POBIJEDI LJUDE

Vjerojatno većini zaposlenih u Lijepoj našoj nije teško zamisliti situaciju u kojoj cijeli život radite u firmi koju smatrate svojim drugim domom, za koju biste dali sate, vikende i mjesece života samo da sve štima, da sve bude odrađeno kvalitetno i na zadovoljstvo korisnika. U tom drugom domu žive divni ljudi koji s tobom dijele kavu i ručak, dobro i zlo. Svi zajedno smijemo se i plačemo, pomažemo jedni drugima… I onda još jednom zamislite da više od jednog desetljeća gledate kako netko taj vaš drugi dom svjesno i sustavno uništava i to sve pod krinkom „šire slike“ iza koje se ne krije više ljudi, nego samo gomila novca, profita…

Zamislite situaciju da svaka tri mjeseca svjedočite suzama i očaju ljudi koji su dobili otkaz a da to nisu htjeli… Zamislite težinu “gropa” u želucu dok prolazite hodnikom, a žena koja se jučer vratila s rodiljnog dopusta i biojoj je to, dakle, prvi dan zove muža da mu kaže da je upravo telefonski dobila otkaz???? Eto, od tuda sve kreće… Dakle, oni koji to provode najprije uvjere sebe i sve oko sebe da nas je previše u tom našem domu i proglase ljude viškom, a potom godinama, više puta godišnje, rješavaju se tog viška… Naravno kad netko ode ne zapošljavaju novog, nego njegov dio posla prebace na one preostale.

Nakon četvrt stoljeća rada u multinacionalnoj kompaniji, emotivno istrošena, suočena s dijagnozama koje stvara stres od loših ljudi, loših odluka i loših poslovnih politika, dan kad sam nazvala šefa i rekla da dajem otkaz bio je dan u kojem sam samoj sebi otvorila prozor nakon što su se zatvorila mnoga vrata…

Mogu oni to (istina dijelom nešto i mogu, ali ne dovijeka). To što će za godinu, dvije, pet raditi za petoricu ili to što će pola posla zaostajati ili se niti neće odraditi, to što će se narušiti kvaliteta, to što će djelatnici biti pod stresom i podložni nervozi, bolesti, ma koga briga? Tko ne bude mogao izdržati otići će sam, pa ćemo se i tako viška riješiti, parola je u tim glavama… Usput negdje sve nesposobnjakoviće, analne alpiniste, uhljebe i moralne nakaze pokušate progurati uzbrdo prema menadžerskim mjestima, jer trebat će vam takvi! Ako ih ne uspijete progurati vi, uspjet će oni sami jer im sustav to dopušta. I tu nastaje pravi „sex“!

Nakon menadžerskih poslova heklanje tepiha koji će uljepšati nečiji prostor usrećuje Željku

Imate direktore kojima podređeni odgovaraju na mailove, tako da točno znaš tko mu je i kada sastavio odgovor. Imate menadžere koji ne znaju reći dobar dan, ali su jako zabrinuti jer se ljudi u liftu loše osjećaju jer se ne pozdravljaju. Imate onda i one koji se rukuju i prestavljaju kao „direktor Ivica“, a da o poslu pojma nemaju, a i one koji su se prekjučer zaposlili, a jučer postali menadžeri pa te takvi nazovu i urlaju kako se ništa ne valja – oni „iz iskustva“ znaju. Među dražima su mi ipak oni koji su u međuvremenu smijenjeni, pa potom jasno i glasno na sastancima pljuju po ekipi koju su do jučer vodili, ali i oni koji bombardiranjem silnim statistikama traže svoje mjesto u stražnjici svoga šefa. Statistika ne laže! Statistika sve jasno pokazuje, a i namješta se da bude još „jasnija“.

POTUŽI SE NA KOLEGU

Uglavnom ako nemaš sreće takvi i slični broje ti minute, sate i dane koje provodiš na poslu i smišljaju raznorazne procedure na internim portalima od kojih mi je jedan od jačih bio – „Potuži se na svoga kolegu“, u kojem će te ekipica pohvaliti jer si prijavio kolegu da je nešto krivo napravio. Što nije dobra ideja? Budi šupak i mi ćemo te nagraditi!

Imala sam sreću da sam većinu radnog vijeka imala odlične šefove. Oooo da, pokefali smo se mi više puta, ali uvijek je to bilo s međusobnim uvažavanjem. Jasno, bez smicalica i bez ulagivanja komunicirali smo tražeći najbolja i najjednostavnija poslovna rješenja. Nažalost, okolina nas je gurala, tjerala u sulude kuteve i gazila. Teško je u okolini gdje ovisite jedni o drugima, gdje vas radni procesi navode jedne na druge raditi u neredu. Teško je ostati zdrav i čovjek, ali ne i nemoguće, znaju mnogi od njih! I onda dođeš do zida kada to više šutke ne možeš gledati, slušati, trpjeti… U prvoj fazi pokušavaš odraditi sve što možeš ne bi li „krivu Drinu“ držao koliko toliko ispravnom. U drugoj fazi nemaš više obzira prema nikome, i kažeš jasno i glasno svima što ih ide, bezobrazno i neodgojeno kako neki samo i razumiju, bili ti oni prvi nadređeni, direktor ili član uprave. Davno te je prošao strah da ćeš dobiti otkaz, to je palilo samo prvih par godina i onda smo se svi na prijetnje otkazom navikli kao magarac na batine.

Onda počneš nedjeljom navečer (jer već uvelike dugove rješavaš vikendima) pisati što trebaš napraviti „sutra“ i shvatiš da nikada ništa što si napisao ne napraviš jer si u međuvremenu riješio na desetine drugih izazova. Svakim danom si sve mrzovoljniji jer ne vidiš način da kvalitetu uskladiš sa kvantitetom, a nitko te ne sluša ili ne želi čuti… Za kraj počneš se gaditi sam sebi jer ta mrzovoljna osoba, kojoj su sada već počeli i divljati podaci u liječničkim nalazima nisi ti. I tu se upali semafor!

U prvi tren, na semaforu je crveno, kako dati otkaz? Imaš dobru plaću, možeš osigurati djeci,a i sebi sve što im pada na pamet, a i imaš još dvije godine kredita za isplatiti. U drugom trenu, na semaforu je žuto, nalazi su još gori, pere te štitnjača, depresija, zalijepi ti se svaka viroza kao muha na govno, danima ne možeš sam sa sobom, ali još uvijek misliš da ti nećeš moći bez kompanije, bez tih divnih ljudi s kojima radiš, bez sigurne plaće „zasigurno ćemo biti gladni“, a i djeci nećemo moći priuštiti sve što im treba. Vrijeme ide… Godine idu… Navuklo se u međuvremenu par autoimunih bolesti, digneš ruke i od kvalitete posla jer očito se tim tempom ne može… Vježbaš, čitaš, radiš sve što su ti rekli da pomaže kod stresa, ali tebi nije bolje. Zapravo si sam i jadan u svojoj čahuri… I onda odjednom, iz niotkuda se pojavi zeleno… Nazoveš direktora i kažeš mu odmah u tom trenutku: „Za par minuta dobit ćeš moj email o otkazu“. Krene tu lagano nagovaranje, ali oboma nam je jasno da sam odlučila i da je kraj. Da ne postoji ništa što bi me zadržalo… Apsolutno ništa… Koje olakšanje!

Lijepe velike i male košare brenda Why knot decor

Sve brige su nestale, sav teret je pao s mojih leđa i kao da ga nikada, ali baš nikada nije niti bilo. Gdje sam ono provela 25 godina? I što sada?! Dobar dio njih je rekao: “Lako tebi, tebi je muž privatnik. Ti to možeš jer imaš financijsku sigurnost. Ti nisi normalna, dugo ti je do mirovine. Što ćeš sada ovisiti o mužu?” Dobro sam se nasmijala tih dana. Točno je da zasigurno ne bih donijela tu odluku da nisam imala podršku obitelji, ali govoriti o bilo kakvoj financijskoj sigurnosti privatnih poduzetnika u Hrvatskoj je ravno gledanju tragikomedije. Otići da bih bila ovisna o nekome ne dolazi u obzir i jedino što sam u cijeloj toj priči znala je da neću sjediti skrštenih ruku i da ću nešto raditi. U nekim trenucima bi se savršen posao činio čišćenje portuna i stubišta. Krpa, voda, ajax i metla, mozak na pašu i briši… Samo briši… Ima li bolje? Zasjalo je jedan dan sunce, proljetne boje se pojavile, procurili mirisi, a prozor se otvorio…

“Mama, što ne bismo otvorili kućnu radinost i tvoj cjeloživotni hobby – heklanje unovčili? Ja ću ti pomoći!”, rekla sam jednog dana mojoj majci, nagovarajući je da otvori kućnu radinost. Više sam puta tih dana čula: “Ti, Željka, stvarno nisi normalna! Pa, što ćeš heklati?” – Odgovorila sam: “Da. Ljudima je dosta kineskih proizvoda i kvalitete, ljudima je dosta plastike i vinila. Radit ćemo dekorativne proizvode od recikliranih, prirodnih materijala”.

WHY KNOT DECOR – OSAM MJESECI POSLIJE

Godinu dana nakon otkaza sjećam se samo lijepih stvari, sjećam se samo divnih ljudi s kojima se i nađem, sjećam se samo dobrih vremena. Sjećam se samo smijeha, kava, odličnih projekat, ljudi i prezentacija. Sjećam se dobro odrađenih poslova. Osam mjesci nakon registracije, naša mala kućna radinost Why Knot Decor radi u plusu. Osam mjeseci nakon otvaranja naučila sam štošta novoga što me čini živom i zadovoljnom. Naučila sam o društvenim mrežama, webu, marketingu, fotografiranju, trendovima. U međuvremenu stekla sam nove prijatelje, suradnike, upoznala mnoštvo ljudi koji moj mali brend podržavaju. Ne, ne zarađujem kao nekad, ali mi ništa ne nedostaje, kao uostalom niti mojoj djeci. Za razliku od nekad dižem se s osmjehom na licu ujutro i u miru sa suprugom popijem kavu, čaj. Vježbam, pročitam novine ili dragu mi knjigu. Davno nisam bila kod doktora. Radno vrijeme mi je cijeli dan, ali mi se ne gadi kada pomislim na njega niti subotom niti nedjeljom.

WHY KNOT DECOR POSLUJE U PLUSU, A JA SAM UZ NJEGA NAUČILA PUNO NOVOGA ŠTO ME ČINI ŽIVOM I ZADOVOLJNOM, O društvenim mrežama, webu, marketingu, fotografiranju, trendovima. stekla sam nove prijatelje, suradnike, upoznala mnoštvo ljudi koji moj mali brend podržavaju. Ne, ne zarađujem kao nekad, ali mi ništa ne nedostaje …

Uživam u kreiranju, u ručnom radu, veselim bojama, recikliranom pamuku i drvenim dugmima. Uživam u veselim i sretnim ljudima, pomažemo im svojim proizvodima da interijer učine oku ljepšim, zdravijim i sigurnijim. Uživam u obitelji i životu. Uživam u novim znanjima, novim izazovima, uživam u pedesetoj i svima kažem – učinite nešto za sebe dok nije prekasno. Svijet postoji i izvan naših sigurnih zona samo mu treba dati priliku i treba tu priliku hrabro uhvatiti i iskoristiti. Mi žene to možemo!

Paleta proizvoda koji su pronašli put do kupaca sve je veća…

Željkine proizvode možete pogledati na poveznicama koje slijede:

https://www.facebook.com/whyknotdecortrsat/

https://www.instagram.com/whyknot.decor

https://www.whyknotdecor.com

1 komentar

  1. Kako mi zvuči poznato priča o odnosima na radnom mjestu…Željkina je jedna od ohrabrujućih i inspirativnih.♥️

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here