Dubravka Lisak

Već godinama ne živim u Hrvatskoj, ali to ne znači da ne volim pročitati što ima novog u našoj krasnoj domovini, iako se ona ponekad čini sve samo ne krasna. Čitam, portali su prepuni vijesti o strašnom pokušaju ubojstva četvero male dječice od strane oca na Pagu. Komentari su svakakvi, od toga da treba uvesti smrtnu kaznu, da nije bio uračunljiv, da je psihopat, da smo zakazali kao društvo i ljudi. Ministrica pere ruke tražeći smjenu ravnateljice Centra za socijalnu skrb u Zadru i svi se nekako nabacuju lopticama jedni po drugima. Kažu, otac je prevarant i psihopat, on i majka imaju kaznene prijave za zanemarivanje i zlostavljanje djece.

Dopustite mi da postavim malo osobnije pitanje o tom slučaju, ne prozivajući pritom muškarce kao zlostavljače, jer svi se još živo sjećamo Chiare Pašić i njenog ubojstva trogodišnjeg sinčića. Što natjera ljude da ubiju članove svoje obitelji? Ako je to kod muškaraca sram ili osjećaj u vezi njihove muževnosti, što je sa ženama ubojicama? Neki zločini su toliko grozni da ih kao ljudi uopće ne možemo pojmiti. Pa ipak se redovito događaju. Hrvati misle da se oni događaju samo njima, uslijed siromaštva i opće političke situacije, ali činjenica je da zločini poput ovoga na Pagu događaju svugdje u svijetu.

IRSKI SLUČAJ OBITELJI HAWE

Naprimjer, 2016. godine Irsku je potresla vijest o ubojstvu obitelji Hawe. Otac je, prije nego je ubio sam sebe, mačetom i nožem ubio ženu i troje djece. Iz perspektive normalnog prosječnog čovjeka, moraš stvarno biti lud da ubiješ mačetom vlastito maleno dijete. I ne, nije to bio čovjek bez posla, neko “bijelo smeće” ili beskućnik. Bio je to pripadnik srednjeg sloja, koji je prije nego što je izveo taj grozan čin počeo pisati oproštajno pismo, a završio ga riječima: “Eto, sad su svi mrtvi, pa ja odoh ubiti sam sebe”. Taj slučaj podigao je u Irskoj istu prašinu koja se sad diže u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje što je radila socijalna skrb, je li trebala reagirati škola, kako se nekome Normabeli propisuju kao bomboni a zna se da uzrokuju psihoze i agresivnost kad počnu “puštati”… Sve su to pitanja koja postavlja zdravo, a ne bolesno društvo. Čak i oni koji bi ga vješali ili ga osudili na smrtnu kaznu, imaju pravo na svoje mišljenje. Zato jer ovakav zločin ostavlja jezu u kostima, čini nas nepokretnim i nemoćnim da poduzmemo bilo što. Neki od nas krive one koji su plaćeni da nas štite, i to je istina. Odgovornost raste s većom moći da se predvide i spriječe ovakve situacije. Zato je potrebno prozvati policiju i CZSS, jer zaista u većini slučajeva samo okrenu glavu na drugu stranu i izgube se u moru birokracije i pisanja izvještaja. Mala digresija, u Irskoj već godinama postoji grupa mladih i nadobudnih ljudi koja s lažnih dječjih profila hvata pedofile. Nisam za linč, ali Irci imaju svoj sistem. Objave ime i prezime, obavijeste školu koja dalje javi roditeljima, i obično dotični završi dobro pretučen i prisiljen na hitnu selidbu.

Ako nema povjerenja u sustav cijelo društvo ima odgovornost promijeniti ga…

Znam, Irci su divlji, ali imaju moć i snagu promijeniti nešto. To su i dokazali. Nedavno je moja kćer došla iz škole zabrinuta. Njena školska kolegica pojavila se s masnicom na licu i rekla da ju je majka žestoko udarila jer nije znala zgrijati sebi večeru u mikrovalnoj pećnici. Učiteljica je pozvala istog trena policiju i majka je dobila prijetnju da će joj oduzeti djecu. Uz kaznenu prijavu, naravno. Nemojte me krivo shvatiti, ja ne kažem da je Irska cvijeće i med i mlijeko. Ali, ovdje sustav funkcionira. Ako vas susjed ili netko u školi prijavi da ste zanemarivali ili zlostavljali dijete, ono se oduzima istog trenutka. Vi možete biti mater ili otac milijun puta tom djetetu, nakon toga postoji šansa da ga nikad više ne vidite. Ako je u pitanju obiteljsko nasilje, otac je taj kojeg se tjera iz kuće, a ne majka u sigurnu kuću. Sustav je taj koji ili funkcionira ili ne. Ako nema povjerenja u sustav, onda cijelo društvo ima odgovornost promijeniti ga. I to se dogodilo nakon nekoliko ovakvih slučajeva ovdje u Irskoj.

u Irskoj godinama postoji grupa mladih ljudi koja s lažnih dječjih profila hvata pedofile. Objave ime i prezime, obavijeste školu koja javi roditeljima, i obično dotični završi dobro pretučen i prisiljen na hitnu selidbu…

Tusla, ovdašnji CZSS, itekako brine o djeci. Ne na papiru, nego zaista brine. Ali, ono što je bitno u cijeloj hrvatskoj priči, jest da se oca koji je dokazani zlostavljač nije sankcioniralo. Nije ga se natjeralo da ode iz te kuće, nije se ponudio stan toj ženi i pomoć kako bi se od njega maknula. I nije istina da nitko nije znao i mogao naslutiti što će se dogoditi, ako već i vrapci na grani pjevaju kako se zlostavljač nikad ne mijenja. U malenom mjestu u kojem sam odrasla imali smo susjedu koju je žestoko mlatio muž. Bila je to Jugoslavija, ali se od onda ništa bitno nije promijenilo u glavama ljudi. Svi su znali da je tuče, naganjao ju je kolcem po dvorištu, i nikad, nikad nisam doživjela da je tu ženu itko zaštitio. Jer, mi smo takvi ljudi. Zavirujemo u tuđe živote i tuđa dvorišta i ogovaramo bjesomučno, ali kad nešto treba poduzeti, onda više nismo tako hrabri. Onda s zatvaramo u svoja četiri zida i lupetamo floskule kako svatko ima svoj križ.

GDJE JE GRAĐANSKA HRABROST

Volimo iza ugla s velikom dozom zlobe komentirati kako je netko loš i kako je lud. Ali gdje je građanska odgovornost? Gdje je građanska hrabrost? Odgovornost leži na svima nama pojedinačno. Svatko od nas bacio je tu djecu s balkona onog trenutka kad smo okrenuli glavu na drugu stranu, jer naša briga je samo ogovarati, ali ne i nešto poduzeti. I to je smisao svega. Od toga kreće okretanje glava na policiji, na Centru za Socijalnu skrb, na ministarstvima, svugdje. To nije naš problem dok se ne dogodi sr….. A onda ćemo opet komentirati po društvenim mrežama i napraviti – apsolutno ništa. Gdje je u cijelom tom slučaju bila rodbina? Susjedi, njegovi prijatelji? Iz mojeg iskustva, teško da baš nitko nije mogao naslutiti da se nešto događa, da čovjek nije sav svoj…

Ili, je to opet ona stara – ah, dobar je dok si malo ne popije, ah, on nju mlati samo jer ona non-stop prigovara, ah, ubio ju je jer je bila kurva pa je poludio… Nema izgovora za nasilje. Ako je čovjek bio nasilnik, nema izgovora ni za njegovu rodbinu ni za susjede ni za prijatelje. Svatko od njih sad ima krvave ruke. Nisam za linč, ali ponekad ljudi trebaju uzeti malo zakona i u svoje ruke. Trebaju se angažirati, umiješati, pokazati zube. Posebno kad se radi o nasilju prema onima koji su najslabiji. Starcima, ženama, djeci, osobama s invaliditetom. U odnosu prema tim skupinama ogleda se snaga države. Ali Hrvatska je socijalna država samo na komadu papira. Sve ostalo dokazuje suprotno. Jer kad se ovakve stvari dogode, one iz temelja potresaju naše emocije i vrednote. Dom bi trebao biti taj gdje se osjećamo sigurni, naše utočište i naša mirna luka, a ne izvor patnje.

Ako je čovjek bio nasilnik, nema izgovora ni za njegovu rodbinu, susjede, prijatelje… Svatko od onih na pagu koji su znali kakav je otac koji je pokušao ubiti svoju djecu sad ima krvave ruke. ljudi se Trebaju angažirati, umiješati, pokazati zube, prijaviti…

I, gdje smo sad? Dogodio se zločin unutar obitelji. Je li to u sferi javnosti ili treba ostati njihova privatna stvar? Kad bismo otišli u širinu, rekli bismo da je donedavno nasilje u obitelji bilo sasvim privatna stvar koju su znatiželjno gledali susjedi i rođaci. Ali pojavom modernog, socijalno osviještenog i slobodnog doba nasilje se karakterizira kao ono što u biti i jest: kazneno djelo pojedinca protiv nekoga tko to ničime nije zaslužio. I po tome Irska nije ništa bolja od Hrvatske. Statistike pokazuju da će žena i djeca biti napadnuti 35 puta prije nego prijave policiji. Samo 29 posto žena koje su doživjele nasilje će to i prijaviti policiji. Tek između jedan i šest posto nasilnika će samim time završiti u zatvoru. I kao što Irci kažu: “Don’t wash your dirty laundry in public”. Isto je i s Hrvatima. Ali to ne rješava problem. Nasilje ne smije biti samo problem pojedinačne obitelji, ono je problem užeg i šireg društva, obitelji, poznanika i prijatelja. Samo tako se može spriječiti veće zlo.

OKOLINA ZNA TKO SU ZLOSTAVLJAČI

Da bismo uopće shvatili kako su ovakve situacije moguće, možda se moramo okaniti rečenica poput “samo lud čovjek može napraviti takvo što” i “on je psihopat”. Psiholozi upozoravaju da je svaki zlostavljač prepoznatljiv okolini, te da ovakvim činom samo želi dokazati svoju ultimativnu kontrolu nad ženom i djecom, što zlostavljanje u svojoj suštini jest – kontrola. U onome trenutku kad mu se ruši cijeli svijet ili proživljava neki osobni stres, to može biti okidač da svoje zlo okrene protiv onih nad kojima još ima prividnu kontrolu – svojoj obitelji. Međutim, svakom agresivnom čovjeku njegov osjećaj za kontrolu može uzeti bilo policija, bilo nadležna služba, bilo okolina u kojoj živi. Rijetko koji neće odustati ako mu oni pokažu svoje zube.

I zato, da… tužna je ova cijela priča. Dira nas zato jer pokazuje naše slabosti kao društva, ruši naše povjerenje u one koji bi nas trebali štititi. Dirnula je u same temelje nas kao ljudi i naših osobnih dosega i padova. Ali radosna je zato jer je četvero djece ipak preživjelo. Nije ih zaklao nožem kao Alan Hawe u irskom slučaju. Ali nam, čini se, ostaje poruka da se nešto hitno mora mijenjati. Kako u državi, tako i u našim glavama, i to u prvom redu. Nasilje više ne smije biti privatan, tuđi problem. Ono uvijek eskalira, i sve dok budemo okretali glavu na drugu stranu, krv svih tih nedužnih žena i djece bit će na rukama naše policije, političara, ali, bogme, i nas samih.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here