Sandra Pocrnić Mlakar

Oteta ljepota, Prokletstvo bogatstva, Okajani grijesi, Okovano srce, Potrgani veo, Izdana od svih – neki su od naslova knjiga Kate Mitchell, što je pseudonim za domaću spisateljicu Katu Mijić, koja je nedugo napunila 50 godina. Dosad je objavila trinaest romana, uz stotine priča i “ljubića” u časopisima i mjesečnicima. Ime Kate Mitchell dobro je poznato članicama knjižnica širom Hrvatske, jer sve knjižnice imaju gotovo sve njezine naslove i knjige Kate Mitchell već godinama su među najposuđivanijima.

Kata Mijić počela je pisati pod pseudonimom kako bi se približila publici koja je radije birala knjige stranih autora. U početku su njezini likovima imali strana imena i radnja njezinih romana događala se u stranim zemljama, a kad je postigla prepoznatljivost i čitanost, počela je pisati ljubavne romane koji se odvijaju u našim krajevima, s domaćim protagonistima, a u ljubavni zaplet nerijetko dodaje aktualne teme i ljubavne romane na taj način približava suvremenoj drami. S Katom Mijić razgovaramo o njezinom pedesetom rođendanu, kolumnama koje piše za Dalmatinski portal i BlogBuster, o kolegama piscima koji je posjećuju u Žbircu, kafiću na Bačvicama gdje radi, o današnjem doživljaju ljubavi i ljubavnim romanima, te o muškim likovima koji u njezinim romanima skidaju okove sa svojih srca.

Svoj pedeseti rođendan obilježili ste dirljivom porukom na društvenim mrežama u kojoj zahvaljujete svojoj obitelji i djeci, te se nadate da ste im pružili sve što im je potrebno. Jeste li napravili životnu inventuru sa 50 godina? Jeste li zadovoljni onim što ste postigli?

Obitelj je najvrjednije što imamo. A ja sam doista ponosna na svoju. Obitelj je mala država u državi. Ima svoje zakone i pravila. Ne znam koliko sam im pružila, ali znam da sam dala sve od sebe. Baš sve pružiti, nije moguće. Dala sam im ono što sam kao čovjek i roditelj trebala dati, dala sam im temelje na kojima se oni mogu graditi, i to zdrave temelje. A svi roditelji znaju koliko je to danas teško. S ponosom mogu reći da su oni moj najveći uspjeh, i da su jedine osobe od kojih želim biti gora. Ako sam ja gora od svoje djece, to znači da sam uspjela u svakom pogledu.

Ostvarila sam ono što se nisam ni usudila sanjati. Ja sam od onih osoba koje ne znaju odustati. Kad imam cilj, a imam ih mnogo, do tog cilja ću i doći, pronaći ću način, ali ću doći…

Jesam li napravila životnu inventuru sa 50? Naravno da jesam. To je okrugla brojka, i nekakva prekretnica u životu. Ja sam jedna od onih osoba koje se ne zadovoljavaju malim stvarima, a pod tim mislim da uvijek postavljam sve veće i veće ciljeve. Jesam li zadovoljna? Nisam. Realno gledajući, nisam. Uvijek mislim da sam mogla bolje, više, drugačije. Ja sam jednostavno takva. Svaki put kad dostignem svoja očekivanja, ja letvicu podignem više, pa tako u nedogled. A ipak, s druge strane, kad se osvrnem u prošlost, nalazim se na mjestu za kojem sam mislila da nikada neću biti. Ostvarila sam ono što se nisam ni usudila sanjati. Ja sam od onih osoba koje ne znaju odustati. Kad imam cilj, a imam ih mnogo, do tog cilja ću i doći, pronaći ću način, ali ću doći.

Jedan od popularnih naslova Kate Mitchell

Pišete vrlo čitane i aktualne kolumne na Dalmatinskom portalu i na 24sata, odnosno, na BlogBusteru, pod imenom Kata Mijić, a ljubavne romane objavljujete pod pseudonimom Kate Mitchell. Zašto i dalje pseudonim, kad svi već znaju koje ime stoji iza njega?

Da, u pravu ste. Kolumne su mi čitane, i upravo sam dobila dojavu da je jedna od mojih kolumni postigla svojevrstan rekord na BlogBusteru – tisuću dijeljenja i doseg od šest stotina tisuća. Vjerujte mi, ja se oko tih kolumni doista trudim. Nije lako pronaći dobru temu, ali ni napisati je. Ne iziskuje to puno vremena, ne sjedim satima ispred laptopa, ali iza svake te male kolumne stoji mnogo razmišljanja o njoj. Zato mi je lijepo kada dobijem povratne informacije. Uvijek sam se trudila da budem svoja, drugačija, i da budem ono što ja doista jesam. A sve to prenosim na pisanje. Kolumne pišem pod svojim imenom, a knjige pod pseudonimom. Tako će i ostati. Kate Mitchell je postigla prepoznatljivost i ima svoju publiku, i svaka moja knjiga će biti objavljena pod tim pseudonimom, svaka koja je ljubavne tematike. Zašto mijenjati nešto, ako je to dobro? Ja sam ipak 2 u 1, hahaha. Dva imena i prezimena, jedna osoba. Volim taj svoj pseudonim. Nekako sam se s godinama saživjela sa njima. Svi koji me znaju, znaju i da sam ja realna osoba koja čvrsto stoji na zemlji. Kate Mitchell sam samo na promocijama, a u životu sam sasvim obična i jednostavna Kata Mijić.

U najnovijem ljubavnom romanu ”Izdana od svih” bavite se problemom pobačaja, u ”Uvalama boli i ljubavi” tema je bila prodaja starih dalmatinskih kuća, a u ”Okovanom srcu” iseljavanje. Kako ste odlučili ugraditi svakodnevne probleme u ljubavne romane i kako je publika reagirala?

Kako sam odlučila? Vrlo jednostavno – pišem ono što bih i sama voljela čitati. Ljubav sam iskoristila da pišem o problemima sa kojima se svi susrećemo. Ljudi vole čitati o ljudima koji su poput njih, a ne o nekim multibogatašima. Čitatelj mora u knjizi pronaći dio sebe, živjeti kroz likove, a to mogu samo ako su im ti likovi bliski. Dodirujem se tema malog čovjeka, onih koje tište cijelo društvo. Volim pisati o našem materijalnom i nematerijalnom naslijeđu koje pomalo iščezava. Nekako, to je moj mali doprinos svemu onom što su me učili, i što smo naučili od predaka. Smatram da imam dovoljno znanja i iskustva da o tome mogu pisati, a s obzirom na povratne informacije, idem smjerom koji se publici sviđa. Ja toliko obožavam pisanje da ponekad pomislim da mi žilama teku slova, a ne krv. Pisanje je samotnjački i mukotrpan posao, ali… pisanje je ljubav, a nadam se da moji čitatelji osjete koliko dajem sebe u svakoj rečenici.

Pišete romane već 20 godina i jedna ste od naših najpopularnijih autorica ljubavnih romana, a Vaše knjige su u svim knjižnicama. Koliko se danas čitaju ljubavni romani? Je li ljubav danas u krizi? Mogu li ljubavni romani pomoći ljubavi?

Da, ja sam ove godine proslavila dvije obljetnice. Pedeseti rođendan, i dvadeset godina aktivnog pisanja. Ne pišem samo ljubavne romane. Iza mene je jako bogat opus. Imam objavljeno 13 knjiga, više od 220 ljubavnih romana, većina od te brojke je izišla u dnevnim novinama kao prilog, desetke kolumni, više od 600 životnih priča. S obzirom na to koliko mogu pisati, to je jako skromno. S tim brojkama nisam zadovoljna, jer kad se uzme prosjek, ipak je to nekako loše. Meni bi trebao izdavač koji bi me mogao pratiti, a to je nemoguće pronaći. Zato i jesam toliko svestrana. Jesam li popularna? Ne razmišljam o tome. Pisanje je za mene ljubav, a ono što ide uz to pisanje je dio posla. Mene nikakva popularnost ne može ponijeti. Ni u čemu se ja ne razlikujem od ostalih žena, osim što radim više.

ljubav je neprocjenjiva, u kojem god obliku je dobili. Ne smijemo zaboraviti da se ljubav ljubavlju hrani, da je ljubav davanje i primanje, most koja spaja dva ljudska bića. Ne stvaraju romani nerealna očekivanja, stvaraju ih ljudi…

Koliko se ljubavni romani čitaju? Uz krimiće, oni su najčitaniji. Možda nemam velike brojke prodanih primjeraka, ali su moje knjige jako čitane, sudeći po izvješćima iz knjižnica. Danas je sve u krizi, ali ne i ljubav. Ona nam je jedina ostala. Što više nižeš godina, to više shvaćaš da je ljubav jedino mjerilo koje je vjerodostojno. Sve ostalo je nebitno. Mogu li romani pomoći? Mogu. Pisani su s ciljem da se ljudi opuste, da zaplove nekim drugačijim svjetovima, da prožive neke zamišljene ljubavi, a da nema opasnosti da budu povrijeđeni. Ako postignemo to da se čitatelj poistovjeti sa likom i radnjom, to je najveći uspjeh jednog pisca. Svi pisci tome teže.

S Antom Tomićem upoznala se u kafiću na Bačvicama u kojemu radi (Fotografije: privatni album)

Živite u Kaštelima i radite u kafiću Žbirac na Bačvicama. Često Vam u posjet dolaze poznati spisatelji, kao što su Bruno Šimleša ili Ante Tomić. Koliko su razgovori s gostima inspiracija za romane? Prepoznaju li Vas gosti, i znaju li da pišete ljubavne romane?

Da, pisanje ima još jedan blagoslov. Upoznala sam ljude koje vjerojatno nikada ne bih upoznala da ne pišem. Sva ta uspješna i zvučna imena skrivaju jako tople, drage i jednostavne ljude, možda najjednostavnije koje sam upoznala. Oni nemaju nikakvih kompleksa, nemaju potrebu da se dokazuju, jer su dokazani. Oni su ono što jesu, doslovno tako. Naravno, moj posao podrazumijeva i razgovor sa gostima. Ima tu puno materijala za pisanja. Ponekad je dovoljna samo jedna riječ da se rodi ideja. Svaku tu ideju uredno zapišem, tako da mi u mobitelu ima barem stotinjak naslova koji čekaju da se napišu.
Da, prepoznaju me, hahaha… Uvijek se iznova iznenadim kada mi se obrate. Ja samo radim svoj posao, a pisanje nema nikakvih dodirnih točaka s njim. Zato i koristim pseudonim… Haha… Šalim se.Prepoznaju me. Važno je da me prepoznaju po nečem dobrom, a to je ipak nešto na što se mogu ponositi, ali ne i umisliti, svakako.

U svojim ljubavnim romanima s posebnom pažnjom opisujete osjećaje muških likova u patrijarhalnoj sredini. Što biste rekli onima koji tvrde da romantični osjećaji prikazani u ljubavnim romanima ne postoje i da ljubavni romani stvaraju nerealna očekivanja?

Rekla bih im puno toga. Ako netko želi biti voljen, to nije nerealno očekivanje. Volim opisivati muške osjećaje, pogotovo u trenucima kada dolazi do skidanja okova sa srca. Ljubavi kao što su opisane u romanima, nisu nerealne. Nijedna djevojka neće pasti na cipele, nego na osjećaje. Ako voliš, i pokazat ćeš. Ako ne pokažeš, ne voliš, ili ne znaš pokazati, a onda gubiš ono što voliš. E, to je ona situacija koja razbukta maštu. Kad se krut muškarac dovede pred zid, i kada postaje svjestan da mora odbaciti krutost, rađa se nevjerojatno lijepa ljubav, i odana, svakako. Onaj tko je spreman na sve zbog ljubavi, taj će znati i voljeti do beskraja. Svi smo mi doživjeli svoj ljubavni roman koji se može opisati. Svaka ljubav je posebna, i ljubav je upravo ono čega smo gladni, pogotovo u današnje vrijeme. Ona je od neprocjenjive vrijednosti, u kojem god obliku je dobili. Ne smijemo zaboraviti da se ljubav ljubavlju hrani, da je ljubav davanje i primanje, most koja spaja dva ljudska bića. Ne stvaraju romani nerealna očekivanja, stvaraju ih ljudi. A ako se oko ljubavi ne pletu ta ista nerealna očekivanja, onda to nije ljubav…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here