Mladenka Šarić

Bezuvjetna zatvorska kazna od pet godina koju je nasilnik Darko Kovačević “Daruvarac” dobio za premlaćivanje 18-godišnje djevojke predstavlja pravu revoluciju u načinu na koji hrvatsko pravosuđe inače tretira nasilje nad ženama. Dodijelivši mu bezuvjetnu zatvorsku kaznu od pet godina zadarska sutkinja Mitra Meštrović napravila je iskorak koji suci, nažalost, u pravilu ne rade – poslala ga je iz sudnice izravno u zatvor. Da je dobio, naime, i dan manje od pet godina nasilnik bi izašao na slobodu i žalbeni postupak na koji ima pravo organizirao bi živeći život kao da se ništa posebno nije dogodilo. Nakana presude je da mu se onemogući da ide na kave, druži se s ekipom, bahati se kao i dosad, i da to vrijeme vrlo vjerojatno iskoristi da zastraši žrtve, kako djevojku koju je premlaćivanjem mogao ubiti, tako i njezinu majku bez čije hrabrosti, odlučnosti i snage ozbiljnog postupka ne bi ni bilo. Zadarska sutkinja, i sama mlada žena, pripadnica novije generacije sudaca, pokazala je namjeru da spriječi ponavljanje uobičajene prakse pravosudnog “silovanja” žrtava uvjetnim presudama za nasilnike i, nadam se, postavila presedan koji će donijeti promjene u sudskom tretmanu nasilja prema ženama. Ona pokazuje da suci mogu ako hoće suditi beskompromisno i svojim presudama utjecati na razvoj društva.

PROFILIRANJE DRUŠTVA

Slučaj “Daruvarac” profilira hrvatsko društvo do kosti. Agresivni, nasilni, više puta kazneno gonjeni stariji frajer premlaćuje u kafiću djevojku od 18 godina, udara joj glavom u umivaonik, lomi kosti lica, trga kožu, cipelari je, udara šakama… Njezine krikove, bol, patnju, strah za goli život slušaju ljudi koji u tom trenutku piju u kafići i glume da ništa ne čuju. Nikome ne pada na pamet pomoći djevojci, pozvati policiju, alarmirati bilo koga na ovom svijetu. Ona je za njih mala kurvica, a on je svemogući frajer vrijedan poštovanja.

Policija odvodi nasilnika u zatvor (Foto: Index)

Vlasnici kafića uredno peru krv s poda kako bi nestali tragovi zločina. Policiju, naravno, ne zovu. Ne žele se zamjerati silniku, a mala je ionako tražila to što je i dobila. Valjda je to logika koja je vodila njihove postupke. Primitivna, isključiva, kukavička i podmukla! I nezakonita! I kad premlaćivanje završava, kad djevojka sva u krvi dolazi u bolnicu, uključuje se njezina majka, ali ne i – policija!!!! Policija također glumi kao da se nije dogodilo ništa i kao da je sasvim prihvatljivo da netko uzme nečiji život u ruke i silom ga cijedi iz tijela… Odugovlače, ne istražuju, daju šansu nasilniku da pobjegne na sigurno… I kasnije, kad su procesi pokrenuti otkrivamo nove trule slojeve društva u kojemu živimo. Ljudi koji su čuli i vidjeli što se dogodilo izbjegavali su svjedočiti, štoviše sudjelovali su u pokušajima ocrnjivanja karaktera mlade djevojke kako bi je prikazali kao “radodajku” koja je sama kriva za sve što ju je snašlo! Jad i bijeda, ljudska trulež…

Da je dobio i dan manje od pet godina nasilnik bi izašao na slobodu i žalbeni postupak na koji ima pravo organizirao bi živeći život kao da se ništa posebno nije dogodilo…

No, srećom Hrvatska ipak nisu samo takvi ljudi. Kad je Daruvarac zbog pravosudnih procedura i odvjetničkih manipulacija njima pušten na slobodu prije konačnog ročišta Zadrani su se probudili i izašli na ulicu prosvjedujući protiv pobjede nasilja nad pravom, protiv manipuliranja zakonima koji uvijek završe loše po žrtvu… Mediji su se slučaja dohvatili snagom vučjega ugriza i nisu puštali. Prozivali su i tražili pravdu gotovo svaki dan. Iskopali su sve moguće prljave detalje. Zahtijevali da nasilje nad ženama u Hrvatskoj konačno postane gonjeno kao što je u svakoj civiliziranoj, demokratskoj zemlji – strogo, nepopustljivo, bezuvjetno…

MAJKA HRABROST

Ovoga puta to se i dogodilo. Ali, samo i isključivo zahvaljujući hrabrosti jedne majke koja se nije povlačila, koja nije pristajala na šutnju, koja je bila spremna riskirati vlastiti život da izbori pravdu za svoje dijete. Da je majka mlade Zadranke šutjela, imali bismo samo još jedan slučaj koji brzo nestaje u tami pravosudnih procedura, završava uvjetnom kaznom za nasilnika, kao da je ukrao čokoladu u supermarketu, a ne gotovo ubio drugo ljudsko biće… I zato je sve što se dogodilo u slučaju Daruvarac potrebno dobro sagledati. I to treba učiniti svaki građanin ove zemlje.

Nekoliko se stvari ističe, a među prvima je da hrabrost i beskompromisnost pojedinca mogu natjerati sustav da se pokrene. Da borba pojedinca za pravdu može biti prepoznata u medijima i tada njezin intenzitet višestruko raste. Da borba pojedinca za pravdu može pokrenuti i druge ljude da se javno solidariziraju i pridruže pritisku na sustav da sudi pošteno, prema počinjenom (ne)djelu umjesto da pravorijeke formulira ovisno o tome tko je na optuženičkoj klupi i kakvom je moći okružen.

ovaj je slučaj pokazao da pojedinac, ovdje je to bila djevojčina majka, može prisiliti sustav da reagira… Bez njezine upornosti, naime, od svega ne bi bilo bog zna što…

U Hrvatskoj postoji nevjerojatna tolerancija na nasilje, pogotovo prema ženama. Da je tome tako govore brojni podaci i primjeri. Od one zadarske priče kad je mlada Ana Magaš proglašena krivom i osuđena na zatvorsku kaznu jer je ubila muža, pri čemu je zanemareno da je to učinila u samoobrani, boreći se za vlastiti život dok ju je pokušavao udaviti. No, Ana Magaš bila je nitko i ništa, djevojka koja se udala u bogatu, uglednu i moćnu obitelj i bez muža kojeg je ubila, pa bilo to i u samoobrani, nije imala nikakvu društvenu vrijednost. I tako je sa sudu tretirana – kao biće bez vrijednosti. Pa do priče o supruzi požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića čije su prijave ostale bez ikakvog ozbiljno učinka, a poruka tog slučaja žrtvama mogla bi se sročiti ovako – nasilnicima se bolje ne zamjerati, jer im se ništa neće dogoditi, oni koji su moćni i dalje će to ostati…

ŠAMAR NIJE LJUBAV

U posljednjih pet godina u Hrvatskoj je ubijena 91 žena, što je 47 posto od ukupnog broja ubojstava. Većinu žena ubili su bivši ili sadašnji partneri. Pravosuđe je imalo mnoštvo prilika presudama utjecati na razinu neprihvatljivosti nasilja, ali to nije činilo. Dijelom je to zbog ambijenta koji oblikuje prenošenje tradicije nasilje, pa udariti ženu i nije neko zlo, jer, kao što kaže onaj tzv. vic – ako ti i ne znaš zašto, ona će sigurno znati… Čak je i i ministrica obitelji Nada Murganić svojedobno komentirala da nasilje u obitelji njezina tada stranačkog kolege, požeškog župana Tomaševića nije nešto posebno, jer to se u braku, kazala je, događa…

I zato je presuda koju je donijela sutkinja Mitra Meštrović snažan udar na dosadašnju toleranciju sustava na nasilje. No, putokaz je to budućim mladim ženama, a sad još jako mladim djevojkama koje su,, kako istraživanja pokazuju, spremne tolerirati nasilje, pa se izjašnjavaju da im ne smeta ako ih mladić ošamari, da je to prihvatljiv dio veze!!! Nije, drage moje! Šamar nije ljubav i gdje padne jedan, past će i drugi, treći, stoti…

Zadarska sutkinja pokazala je smjer kojim pravosuđe treba ići. Hoće li, pokazat će slučajevi kojih će, nažalost, sigurno biti… Jer, u društvu koje tolerira nasilje ne može biti drugačije…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here