Ljubica Uvodić-Vranić, prof. psihologije

Mir, mir, mir – nitko nije kriv! Tako se žele tješiti neki kojima se rasprava o učiteljima i učenicima čini ružna, previše žestoka, neobjektivna, opasna… Neki navijaju za učitelje, svjesni da oni u odgojno-obrazovnom procesu imaju tri važna O: Odrasli, Obrazovani i Odgovorni za odgojno-obrazovni proces u školi. K njima treba pridružiti, naravno kad se može, i psihologe, pedagoge, logopede, liječnike, socijalne radnike, asistente u nastavi… u školi ili zajednici kojoj škola pripada.

Neki navijaju za učenike: oni znaju da “na mladima svit ostaje”. Vide učenike kao opterećene i gotovo kao žrtve odgojno-obrazovnog procesa. Škola vide kao muku, a ne priliku da mladi čovjek stekne znanje, razvije emocionalnu inteligenciju ostvari važne socijalne kontakte koji im u brojnim slučajevima ostaju za cijeli život. Ali, tim dvjema pomalo zaraćenim stranama treba pridružiti i treću važnu stranu – roditelje.

VLADAVINA FILIJARHATA

O toj trećoj strani, vidjelo se to i u nedavnim raspravama, ne mislimo i ne govorimo dovoljno u društvu. Upravo zato potaknuta sam da baš roditelje stavimo u fokus avanture promjene u našem školstvu. Roditelje se slabo spominje ili ih se stavlja u negativni kontekst, u pravilu kad se pokaže da u ovom ratu nisu na strani odraslih, dakle učitelja, nego na strani nezrele (svoje) djece, čime sabotiraju odgojno-obrazovni proces. Roditeljima treba dati pravu ulogu. U suprotnom imaju i imat će krivi pristup. I stoga nije čudo da učitelji kažu „dobra su djeca, ma lako još s djecom, kakvi su im roditelji“. Roditelji često doprinose sukobu, a ne skladu ovih dviju često zaraćenih strana. Zašto je tome tako?

Roditelji neodgovarajućim pristupom često pridonose sukobu u školi

“Danas ne vlada ni matrijarhat, niti patrijarhat nego filijarhat. Na vlasti su djeca kojoj su roditelji dali sve…“ – tako sam pomalo provokativno pisala u svom intervjuu u Večernjem listu. Tu sam tezu zastupala i u Trećoj rundi na HRT 3 kad sam bila u meču s prorektoricom Sveučilišta u Rijeci. Vladaju, dakle, razmažena djeca koju roditelji ne zovu imenima, nego „ljubavi“, „moja ili tatina princeza“ „mamin princ“…

mamina i tatina zlatna djeca, prinčevi i princeze, naučila su od roditelja-podanika da im se ispunjavaju sve želje, pa očekuju isto to i od učitelja i od kolega u razredu. Takva djeca imaju visoka očekivanja od drugih, a premala ulaganja u sebe…

Iza tih nadimaka stoje često njihovi roditelji, bake i djedovi, koji imaju samo jedno dijete, samo jedno unuče, i na razne načine pokazuje kako im je to najvažnija uloga i najdraža zadaća u životu. Odrasli roditelji nezadovoljni na poslu, nezadovoljni u braku i u široj zajednici, nerijetko prebacuju sve svoje pozitivne emocije na svoju djecu. Bake i djedovi im u tome zdušno pomažu. Na jedno dijete dolazi često šestero, pa i više ljudi kojima je to, jedno jedino dijete, sve u životu. Popuštaju mu, ugađaju, brane ga. Time ga brane od prepreka koje treba naučiti savlađivati. Brane ga od lektire tako što mu je pišu, pa naravno da se potom dođu svađati u školu kad za tu lektiru ,za koju su se roditelji danima mučili da je napišu svojoj djeci, dobiju slabiju ocjenu. Slabiju od ČISTE PETICE kojoj su se, ne nadali, nego bili sigurni da će je njihovo dijete, tj. oni, dobiti.

PRINČEVI I PRINCEZE IZVAN KONTROLE

Ta mamina i tatina zlatna djeca, prinčevi i princeze, naučila su od svojih roditelja-podanika da im se ispunjavaju sve želje pa očekuju sve isto tako i od učitelja i od kolega u razredu. Takva djeca imaju visoka očekivanja od drugih, a premala ulaganja u sebe. Oni ne doživljavaju školu kao priliku da radom postignu uspjeh i zadovoljstvo, nego kao još jedno mjesto gdje će se lakše provući. Takva djeca teško surađuju i s malobrojnim stručnjacima koji rade u nekim školama. U razredu ima veći broj učenika koji imaju jednaka takva nerealna očekivanja pa je teško formirati zdravi razred koji je spreman na timski rad i suradnju prije nego na natjecanje. Za funkcioniranje zajednice koja se zove škola potrebno je uključiti i treću stranu, a to su roditelji učenika.

Kao što roditelji moraju platiti prozor kojeg je dijete razbilo, tako se moraju jasno prepoznati kao treća važna karika u školstvu…

Roditelje treba podsjetiti da su oni odgovorni za svoju maloljetnu djecu. Ako dijete napravi štetu – roditelj je mora nadoknaditi. Ako dijete pogriješi u svom ponašanju – roditelj ima odgovornost za to. Roditelj može tražiti pomoć, ali ne smije napadati druge odrasle ili školske kolege svog djeteta jer ne ugađaju njeg ovudjetetu onoliko koliko je to dijete naviklo da mu se kod kuće ugađa.

Mnogi ne razumiju da za roditeljski odnos nije dovoljna samo ljubav, treba znati organizirati život, biti tolerantan prema drugima u društvu, učiti i surađivati s drugima i onda kad se s njima ne slažemo jer vidimo svoje dijete kroz roditeljske ružičaste naočale.
Nije uvijek razmaženost djece glavni problem!

PREZAPOSLENI DA BI SE BAVILI DJECOM

Nekad se radi o roditelju i obitelji, užoj pa i široj, koja je disfunkcionalna. Alkoholizam, droga, nerad, neodgovornost, teška narav roditelja koji ne daje adekvatnu podršku djetetu pa se ono frustrirano i nesretno iskaljuje u školi na vršnjacima i na učiteljima. Ponekad su roditelji previše zaposleni da bi se bavili s djecom pa kupuju ljubav djece umjesto da ih odgajaju. A za koga toliko puno rade? Za tu djecu za koju onda nemaju vremena?! Kakva paradoks!

Bez obzira na to jesu li roditelji pretjerano popustljivi ili disfunkcionalni, prezaposleni ili na neke druge načine neadekvatni, oni moraju biti prepoznati kao odgovorni kad se njihovo dijete u školi tuče ili ne poštuje autoritet učitelja, nego ga gađa kredom. Kao što roditelji moraju platiti prozor kojeg je dijete razbilo, tako se moraju jasno prepoznati kao treća važna karika u školstvu. Važnija i od najbolje dvorane za tjelesni i od tableta i od težine školske torbe.

Ovdje ne govorimo o djeci koja osvajaju prva mjesta na natjecanjima kod nas i u svijetu. Na njih, njihove roditelje i učitelje – svi smo ponosni!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here