Mladenka Šarić

Kao i u svemu, tako i kad je riječ o priznanjima pojave se dvije Hrvatske. Jedna koja čestita, veseli se, podupire pozitivnu energiju i promjene koja daju naslutiti kako bismo jednom ipak i usprkos svemu mogli imati zemlju iz koje ljudi neće odlaziti zato što ovdje ne vide perspektivu. I druga, koja se grči od muke, koja zazire od čestitanja kad priznanja dobiju oni koji nisu na “njihovoj” strani ulice, koja ni blaziranim osmijesima ne uspijeva sakriti jal i sklonost podcjenjivanju i opovrgavanju nečijih rezultata.

SJAJNA VIJEST NIJE SVIMA – SJAJNA

Ni priznanje koje su prije nekoliko dana dobili hrvatski poduzetnici Mate Rimac (odnosno njegova tvrtka Rimac Automobili) i Nenad Bakić, kad ih je ugledni Financial Times uvrstio na popis 100 osoba i kompanija koje su digitalni šampioni i Europu čine boljom, koji guraju stvari naprijed, pomiču granice i čine razliku. Naravno, uslijedile su brojne čestitke, na društvenim su mrežama sa svih strana sijevali palci upereni prema gore, pod člancima na portalima koji su prenijeli tu sjajnu vijest mnogi je čitatelj imao potrebu zamisliti kako bi bilo divno da je više takvih ljudi i da su nam političari barem malo nalik spomenutom dvojcu. No, bilo je i onih koji su s visoka ubacivali u svoje komentare neke od fraza tipa: “Ma, da, da, sve je to super, ali nisu njih dvojica baš tako uspješni… Taj bi Bakić izbacio iz škole sve osim robota, a onda bi nam prodao robote na kojima će on zarađivati… A taj Mate Rimac, što bi on bio da mu ćaća nije stekao novce na sumnjiv način, lako je tako… I gdje mu je uopće taj auto, i što on misli da se u Hrvatskoj mogu proizvoditi automobili… Ma, baš, hahahaha…”

ugledni Financial Times uvrstio je hrvatske poduzetnike i inovatore nenada bakića i matu rimca na popis 100 osoba koje Europu čine boljom, guraju stvari naprijed, pomiču granice i čine razliku…

Netko će reći to je demokracija i svatko ima pravo i slobodu misliti što želi i izreći što misli. Naravno da je to demokracija, ali nije li tužno da 2018. godine, u kojoj na dnevnoj bazi brojimo autobuse koji su odvezli još i još i još mladih ljudi prema Njemačkoj, Irskoj, Švedskoj…, postoje ljudi koji smatraju da nam ljudi poput Nenada Bakića i Mate Rimca zapravo i nisu potrebni? Da možemo i bez njih dvojice i bez svih njima sličnih? Da možemo izaći iz blata nerazvijenosti u koje tonemo jer imamo loše političare, koji su uspješni samo u uhljebljivanju, bez ljudi koji unatoč okviru u kojemu djeluju ne odustaju? Da možemo skočiti na ljestvicama koje bilježe konkurentnost i razvijenost, a pasti na onima koje registriraju pesimizam nacije i razinu korupcije bez ljudi koji imaju znanje, volju i potencijal da pokrenu bilo kakvu pozitivnu promjenu?

U Rimac automobilima radi oko 450 ljudi i da nije te tvrtke većina njih danas ne bi bila u Hrvatskoj

Da, tužno je što postoje ljudi koji misle da bi se to moglo dogoditi samo od sebe ili već time što će se promijeniti stranka na vlasti ili što će birači prepoznati neku potpuno novu političku opciju koja će nam potom u kratkom razdoblju donijeti potpuni zaokret. Tužno je vjerovati u takvu tlapnju zato što nema nijednog pokazatelja koji bi naznačio da se Hrvatska može promijeniti nabolje zahvaljujući političarima. Stranke su se mijenjale i danas su rijetke one koje u nekoj kombinaciji nisu sudjelovale u državnoj vlasti, pa vidimo kakav je rezultat. Isto tako, povjerenje građana dobivale su i  nove tzv. treće opcije, i rezultat je ponovno isti – nula. Politika jednostavno nema taj kapacitet. Nema volju. Nema viziju. Ne zna stvoriti onakvu Hrvatsku kakva je ljudima potrebna. Jednostavnu i učinkovitu državu.

STRATEŠKO USMJERAVANJE DRUŠTVA

Upravo zato što imamo na tisuće argumenata koji ukazuju da će politika još dugo bauljati između neke virtualne ideje o reformama koje će stvoriti bolje uvjete za život i potrebe da potkupi i zadrži razne interesne skupine koje je podržavaju na izborima, i da ćemo čitavo to vrijeme stajati na mjestu, ako ne i tonuti, pravi je čas (ili možda zadnji?) za suočavanje sa stvarnošću. A ona nam govori da Hrvatsku mogu pokrenuti samo ljudi koji imaju energiju okupljanja i motiviranja drugih, koji neće otići ni kad ih tjeraju, koji imaju ideju i cilj… Mate Rimac i Nenad Bakić mogu nekome biti manje ili više simpatični, može im netko na temelju informacija objavljenih u medijima preko kojih su letimično preletjeli pogledom zamjeriti da su bili ili jesu ovakvi ili onakvi… No, nemoguće je osporiti da su uspješni u onome čega se prihvate, da okupljaju i motiviraju druge ljude, da gledaju naprijed… Priznanje Financial Timesa pokazuje da se iz daljine to ponekad i bolje vidi nego izbliza.

nije li tužno da 2018. godine, u kojoj na dnevnoj bazi brojimo autobuse koji su odvezli još i još i još mladih ljudi prema Njemačkoj, Irskoj, Švedskoj…, postoje ljudi koji smatraju da nam ljudi poput Bakića i Rimca zapravo i nisu potrebni?

Nenad Bakić pokrenuo je digitalnu revoluciju u školama iz čiste želje da hrvatska djeca budu jednako kompetentna kao i djeca iz ekonomski razvijenih država, da dobiju priliku za stjecanje znanja i vještina važnih u današnjem vremenu, da razviju vlastitu kreativnost, da shvate kako mogu sve ako sami sebi ne postave granice i ako ne pristanu na granice koje im postavljaju drugi, sustav… U projekt pretvaranja knjižnica u digitalne centre namijenjene djeci i odraslima, što je samo jedan kamenčić u mozaiku digitalnih aktivnosti koje je pokrenuo Bakić, uključio se i Google donacijom od 250.000 dolara. Mate Rimac, pak, razvija najbrži sportski električni automobil na svijetu i trenutno zapošljava oko 450 ljudi, koji bi sigurno mogli raditi gdje god hoće na svijetu, vjerojatno i za više novca. No, ostaju u Svetoj Nedelji pokraj Samobora jer ih čvršće od broja nula i valute na isplatnom čeku, od rada u Americi ili Njemačkoj, za Rimca vezuje to što sudjeluju u nečemu što nitko drugi na svijetu ne radi. Biti dio toga plaća je koja se ne vidi na računu, ali se računa u životu.

Croatian Makers – Bakićeva platforma za razvijanje digitalnih kompetencija hrvatske djece…

Ima još ljudi u Hrvatskoj koji poput Rimca i Bakića guraju Hrvatsku naprijed, koji žive sa svojim projektima i ne odustaju. Ima ih svuda oko nas, ali, nažalost, u javnosti nisu prepoznati jer u društvu skandala, afera, politikantsva, uhljebljivanja… oni ostaju ispod radara. Nema negativnosti pa nema ni priče… No, otvaranje prostora takvim ljudima postalo je pitanje strateškog usmjerenja hrvatskog društva. Možemo se i dalje daviti u crnilu i komentirati kako se ništa ne može promijeniti ili možemo to crnilo koje uistinu postoji, jer je korupcija, na primjer, hrvatska svakodnevica, kombinirati s pričama o ljudima koji su u stanju napraviti razliku.

Ugledna hrvatska sociologinja prof. dr. Vlasta Ilišin u svojim je istraživanjima utvrdila da mladi ljudi u Hrvatskoj većinom smatraju kako je za napredovanje u životu važnija dobra politička i obiteljska umreženost od obrazovanja. Svatko sam sebe, bez svjedoka koji bi utjecali na njega, treba upitati želi li i dalje Hrvatsku u kojoj će politička umreženost biti najsigurnija odskočna daska. Ili želi Hrvatsku u kojoj će glavni preduvjeti za uspjeh biti znanje, trud i inovativnost? Tko želi prvu, zapravo postojeću verziju Hrvatske odmahnut će rukom na priznanje koje su Bakić i Rimac dobili od Financial Timesa, jer to njima ni ne može biti važno. Oni imaju Hrvatsku kakva im treba. I iskaznicu koja im otvara vrata. Onima koji žele otvoreno društvo i naprednu Hrvatsku ne samo da će Bakićevo i Rimčevo priznanje biti važno, nego će poželjeti da se što prije pojavi što više “bakića” i “rimaca” jer samo ljudi takvoga kalibra mogu “minirati” i pokrenuti ovu gotovo nepokretnu žabokrečinu… 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here