Vesna Cigoj

Kad me traže da “lajkovima” podržim bolesnu osobu u meni se automatski stvori neki otpor, a osim toga i nerazumijevanje za takvu potrebu. Naravno, ja sam dijete prošlog XX vijeka, pa mi to šeranje, lajkanje itd. zvuče neobično otuđeno i gotovo nehumano u takvim zlosretnim situacijama. Kaj netko teško bolestan ima od tog mog lajka ?! Ama baš ništa, jedno veliko NIŠTA.

Stoga ja sad šeram na FB (uh, kak’ sam duhovita, zafrkavam se malo…) ovo sjećanje na jedan Krunin i moj let iz New Yorka put našeg Zagreba.

Kao što se vidi iz priloženog to nije bila ni dobra niti bezazlena faza u Kruninu liječenju. Nakon energičnih kemoterapija bio je bez kose, prorijeđene brade, obrva, pa čak i rijetkih trepavica, pun kortikosteroida koji izazivaju stanje kao da si sav otečen,”napuhan”… Nisi baš ni rumenog tena, a ispod košulje u veni cavi Hickmann jer sve su vene “trokirale”… Danima i tjednima ne možeš u sebe staviti zalogajčić hrane jer ti se sve jednostavno gadi. Veš i posteljina ne smiju mirisati po deterdžentu, a nedajbog po omekšivaču, bili su to dani u kojima nisam smjela staviti kap parfema ili dezodoransa s mirisom jer od toga mu je bilo zlo, povraćao je itd. itd. I još k tome živiš sa spoznajom da te uskoro čeka novi ciklus kemoterapije. A pitam ja vas vidi li se to na njemu? Jer, slika govori više od riječi.

Ma, naravno da se vidi da to nije baš uobičajeni izgled. Ali, izraz lica, pogled, govor tijela…?! Ma, to je dobro raspoložen čovjek, iz njega ide radost, želja za životom…
A koliko puta je do nas doprla “sumnja” bešćutnih promatrača, upravo radi tog izraza smirenosti i zadovoljstva kako možda on i nema rak, nego to malo glumi da svrati pozornost. Jel’ to možete vjerovati ?! A jel’ možete vjerovati da ga je to silno veselilo? Ja mogu, jer ja znam.To znači da je on dobro, da ne odaje nekakvog bolesnog čovjeka. Tako je razmišljao. Ne pripisujem si za to stopostotne zasluge, ali 30 do 40 posto – da, njih si pripisujem, kao i našeg sinka Marka. Mog tada malog junaka.

Dok sam plakala misleći da on spava, Kruno mi je odjednom rekao: “Čuj me, molim te, ja svaku noć slušam tvoje plakanje i neću više, ne mogu. ne mogu i tvoju bol nositi ako želim uspjeti. To mi je previše. sad se smij. Molim te. Živimo bez te bolesti među nama…”

Jednom sam ispričala kako sam noćima nakon postavljene dijagnoze, kad bi Kruno zaspao, plakala gledajući tog mladog, snažnog čovjeka koji je htio i mogao svojim glasom stati mirno uz bok trojice, e da bi jednu noć on meni “dao jedini potreban lajk”, a ja ga svom dušom preporučuje svima koji imaju sličan slučaj. Dok sam tako plakala, misleći da on spava, Kruno mi je odjednom rekao: “Čuj me, molim te, ja svaku noć slušam tvoje plakanje i neću više, ne mogu. Ja ne mogu i tvoju bol nositi na sebi ako želim uspjeti. To mi je previše. Oprosti, ali imat ćeš vremena za plakanje ako umrem i ako je to uopće potrebno. A sad se smij. Molim te. Živimo bez te bolesti među nama…”

Kruno je pjevao i medicinskim sestrama i pacijentima koji su s njime bili na kemoterapiji

Shvatila sam. I sretna sam do dana današnjeg da sam shvatila. Na vrijeme. Zahvaljujući njemu. Bojazan sam izražavala prijateljima. Za njega je bio rezerviran optimizam, smijeh, zafrkancija…. I tako je on s rakom poživio 31 godinu od momenta smrtne presude. Jer, nije možda sve u glavi, ali od tuda kreće puno toga.

Prema tome, nema lajkanja. Ima blagotvornog ponašanja prema ljudima koji od nas malo “ukradu” snagu i optimizam kako bi to svatko na svoj način preradio u zdravlje. Mi možemo pružiti puno, puno više nego što predstavlja jedan lajk! To nam je i ljudska dužnost. I radost. I naše bogatstvo…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here