Dubravka Lisak

U današnjoj poplavi društvenih mreža pitam se ponekad kako smo uopće ranije živjeli. Imam prijateljicu koja koristi valjda sve moguće mreže. Aktivna je na Facebooku, Instagramu, Snapchatu, Pinterestu, uredno koristi i Tinder i ostale aplikacije… I iako je poznajem kao realnu ženu s vlastitim problemima i dvoje djece, život koji živi na društvenim mrežama vrlo često odudara od slike koju sam stekla o njoj.

Da se razumijemo, ništa nemam protiv društvenih mreža, i sama sam na Facebooku i Instagramu. Također smatram da su one sjajno oruđe u poslu i networkingu, odnosno umrežavanju. Na Facebooku se zaista možeš dobro povezati s ljudima koje ne srećeš često, koji žive daleko, s kojima dijeliš neke interese ili si s njima jednostavno poznanik, možda prijatelj. Preko Facebooka možeš dobro prodati svoj proizvod ili saznati iskustva drugih u interesnim grupama. Pa ipak, moja prijateljica nema posao koji bi promovirala, ne saznaje stvari u grupama, nego joj društvene mreže služe samo kao paravan života kojeg bi ustvari željela voditi.

UPRAVLJANJEM IMIDŽEM

To me nagnalo da malo više istražujem tzv. selfije i kako oni mogu utjecati na brendiranje samog sebe, te koje opasnosti nosi jedna naizgled tako bezazlena stvar. Jer, slika samoga sebe trebala bi biti potpuno bezazlena, no najnovija istraživanja govore da to itekako ima svoju težinu. Upravljanje imidžem nije nova stvar. Obilno to koriste političari, umjetnici, javne osobe. Imidž je bitan u svakom poslu. Bili menadžer ili pjesnik, morate iskoristiti sliku o sebi da biste se promovirali i uspjeli. Ljudi vrlo često čak i u biznisu vežu vaš posao uz vaš imidž. Facebook je za to odlična stvar. Da biste stvorili imidž osobe koja je vjerna i odgovorna, uvijek je dobro staviti sliku s obitelji ili psom. Tako dijeljenjem malog djelića intime dopuštate partnerima i kupcima da vas i osobno upoznaju, te da vam u konačnici  više vjeruju. Ali, kao poslovan čovjek zasigurno nećete staviti sliku gdje mrtvi pijani zovete taksi nakon večere koja je krenula u pomalo neplaniranom smjeru.

Retuširanjem se mogu umanjiti godine i skinuti kilogrami, ali se ne može promijeniti vlastiti život…

Dakle, imidž je danas sve. Svi smo mi u potpunosti javne osobe, htjeli to priznati ili ne. Oduvijek smo bili, iako sad toliko ne tračamo po kavama koliko po Facebooku. Objavom bezazlene slike sa psom ili djetetom otvorili smo vrata u svoju intimu onima koji su nam prijatelji, ali i onima koji to nisu. Potonji će vjerojatno zlobno prokomentirati našu novu boju kose, ali otkad nam je ustvari postalo toliko bitno što drugi o nama misle… Otkad vlastitu vrijednost mjerimo brojem lajkova ispod profilne slike?

Već godinama imam manje od 400 prijatelja na Facebooku. Taj broj se ne povećava strelovitom brzinom. Ponekad ljudi uđu u moj život i tako uđu i na moj Facebook. Ali biznismen iz Katara ili vojnik iz Alabame nikad neće postati moji prijatelji. Ali zato je u toj listi svaka osoba iz škole i fakulteta, ili poslova koje radim i radila sam. Volim biti povezana.

Kako ljudi ulaze u moj život, tako polako raste moj broj prijatelja, u stvarnom i virtualnom životu. I zato ponekad gledam sve te photoshop naslovne fotografije, i pitam se čemu?
No da se vratim na taj famozni imidž menadžment i kako on ustvari može postati loš i poguban ako izgubimo mjeru u socijalnim mrežama.

Svi smo mi javne osobe, htjeli to priznati ili ne. Objavom bezazlene slike sa psom ili djetetom na nekoj društvenoj mreži otvorili smo vrata u svoju intimu onima koji su nam prijatelji, ali i onima koji to nisu…

Prije nekoliko dana, istražujući kako su i zašto selfiji ušli u naš život, pročitala sam interesantno istraživanje provedeno u Kanadi. Ono je obuhvatilo dobnu skupinu djevojaka i mlađih žena, ali mislim da se taj model može primijeniti na sve nas. Kad su ih intervjuirali, većina njih je kao glavni razlog selfiranja navela upravo imidž menadžment, ili pojednostavljeno, žele jednostavno stvoriti određenu sliku o sebi. Zabrinjavajuće je to što su priznale da redovito koriste filtere i photoshop prije objave svojih fotografija, i provedu nekoliko sati tjedno obrađujući te iste fotografije.

UZDRMANO SAMOPOUZDANJE

Istraživači su nadalje naredili da ispune upitnik o općenitom mentalnom zdravlju, kakvo mišljenje imaju o sebi i koliko pate od promjena raspoloženja i sl. Svaku ženu su slučajnim odabirom smjestili u jednu od tri skupine. Prva skupina dobila JE zadatak da se fotografira u prirodnom izdanju, bez ikakvih filtera, i objavi fotografiju na društvenim mrežama. Druga skupina dobila je na korištenje filtere i alate za retuširanje, u kojima su mogle izmijeniti fotografiju same sebe prije objave. Treća skupina dobila je tablete na kojima su se nalazili tekstovi o putovanjima, putničkim agencijama i turističkim destinacijama, te nisu radile nikakve fotografije samih sebe i objavljivale ih.

Rezultati su pokazali da nije bilo bitno jesu li objavljivale prirodne ili retuširane fotografije, žene iz prve dvije skupine osjetile su se anksiozno i uzdrmanog samopouzdanja. Također nakon objavljivanja svojih slika, osjećale su se manje privlačno. Nadalje, sva ostala testiranja pokazala su da iako nije nužno vezano za osjećaj depresije, nije bilo niti jednog pozitivnog osjećaja vezanog uz snimanje selfija i njihovo objavljivanje. Žene iz treće skupine nisu pokazale nikakvu promjenu u raspoloženju ili samopouzdanju.

Što je konačan rezultat istraživanja? Nekako nam autori daju slobodu da svatko izvuče svoj zaključak. Mislim da ne možemo osuditi sve mlade žene u globalu, kao ni one starije. Svatko ima svoj razlog za objavu vlastitih slika. Neki jednostavno samo skupljaju virtualne prijatelje i broje lajkove ispod slika. Neki od nas shvatili su da je to moćan alat u povezivanju i brendiranju samoga sebe. Ali, neki su otišli korak dalje i mjere svoju vrijednost uspješnošću retuširanja vlastitih fotografija. Moja prijateljica s početka priče ima profilnu fotografiju na kojoj uopće ne nalikuje na sebe. I napravi barem sto fotografija prije nego izabere jednu koju će retuširati i objaviti. Nakon čega broji koliko je lajkova skupila i prema tome mjeri koliko je lijepa.

Tako da, čini mi se, kao i u ostalim segmentima života, sve je otrov ili lijek. Ovisi u kojoj mjeri dozvolimo da nešto nama ovlada. Svatko od nas izgleda onako kako izgleda. Svatko od nas na fotografiji želi ispasti najbolje i to je normalno. Nenormalno je kad skidamo kilograme, mijenjamo boju kose ili brišemo 20 godina. To je nepotrebno za ženu koja je sigurna u sebe i zna svoju vrijednost. Zato za promjenu, počnimo brendirati sebe kroz objave svojih uspjeha, a ne svojih filter selfija. Ako je vjerovati istraživanjima, bit ćemo puno mentalno zdraviji.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here