Željka Barbarić

Dok sjedam u kabinu trajekta za Split pogled mi pada na moje ruke. Nokti su još uvijek na nekim mjestima crni od radova u zemlji, a koža suha kao šmirgl papir. Ne daj Bože da mi je prijateljica Patricija pokraj mene, dobila bih jezikovu juhu: “Imaš li ti kremu za ruke doma?! Imaš, imaš! Sigurno neku kojoj je istekao rok!” Onda bi se počela smijati znajući da nema pomoći. Od krema i pomada sam cijepljena… Ruke… Puno puta su mi ovih dana pale na pamet ruke, ruke jedne žene, žuljave i grbave, hrapave kao šmirgl papir, a opet tako nježne, brižne i moje… Ruke moje babe… Nije ona bila baka, ni nona, ni majka ili mamica, bila je moja baba Zorka.

TAMO GDJE JE NONA – BABA…

Kako to “baba” pitali su me mnogi? Što nije to grub naziv za ženu-baku? U dalmatinskoj zagori, točnije na Miljevačkom platou, u selu Kaočine, živjeli su do prije onog odvratnog rata moji baba i dida. I baš tamo su sve none, majke, mamice – babe. Za mene, najljepša imenica, najsvetija osoba moga djetinjstva, moja baba kod koje sam provela najljepša ljeta moga djetinjstva.

dok Gledam svoje ruke vidim jedne druge… Puno puta su mi ovih dana pale na pamet ruke, ruke jedne žene, žuljave i grbave, hrapave kao šmirgl papir, a opet tako nježne, brižne i moje… Ruke moje babe zorke…

Kroz život mojoj Zorki nisu cvjetale ruže. Udala se mlada i rodila osmero djece. Imala je sreću i svi su preživjeli, što u to vrijeme i nije bilo često. Dida je u ono vrijeme bio službenik, pa recimo da im je bilo bolje nego drugima, jer ipak su imali sigurna primanja svaki mjesec. Naravno to “bolje” treba uzeti s rezervom. Dok je on radio u Drnišu, moja je baba uz pomoć svog svekra odgajala svoj osmerac, brinula o kući i životinjama. Ne mogu niti zamisliti kako joj je dan počinjao i završavao, samo u jedno sam sigurna – sjedila nije…

Doček Nove 1971. Prva s desna moja baba Zorka, u sredini moj dida…

Težak život ostavio je traga na njezinim rukama. Iako je kad su joj djeca poodrasla, završila škole i počela raditi, vjerojatno imala ne samo jednu kremu, ruke su joj uvijek bile hrapave i grbave, posebno hrapave. Sjećam se dana kako sam joj vikala kad mi je kao maloj djevojčici, najstarijoj unuci, navlačila hulahopke: “Nemoj me tim grebavim rukama oblačiti!” A ona se smijala, i nastavila me oblačiti, brižno mi gurajući potkošulju u trenerku i navlačeći mi cipele. Nije bilo šanse da mi s neke strane puše i/ili bude zima!

KRUH MOJE BABE

Svaki je dan pekla kruh ispod peke. Uh, i sad mi njen kruh miriše i sline mi cure kada ga se sjetim kako zamotan u krpu stoji na prozoru “kužine” i hladi se. Nitko danas ne radi kruh kao moja baba. Dobar je mojoj mami, odlična je i prisnica moje tetke, ali nitko ne radi kruh kao moja baba. Tako mekan, a opet tvrd, žilav, a topi se u ustima, i ono najvažnije – mirisan i topao!

Bilo je dana kad se nama klincima nije svidio ručak ili po njenom mišljenju nismo dovoljno pojeli. Ostavio je život traga na njoj i nakon svega najvažnije joj je bilo – da dica nisu gladna! Zgrabila bi ona taj svoj kruh, tutnula u pregaču, koja se ondje zove traverša, paštetu ili neku marmeladu i krenula za nama u selo. Dok smo mi unuci skakali, divljali, plesali, brali trave i “kuhali” čajeve gurala bi nam brižno u usta komade namazanog kruha. Nismo ni znali koliko smo pojeli, ali gladni zasigurno više nismo bili.

Svaki je dan pekla kruh ispod peke. Uh, i sad mi njen kruh miriše i sline mi cure kad ga se sjetim kako zamotan u krpu stoji na prozoru “kužine” i hladi se. Nitko danas ne radi kruh kao moja baba…

Gledam moju kćer dok brzinom munje plete prstima po mobitelu i sjetim se nas klinaca kojima je glavna zabava na selu bila kako osmisliti vozilo koje bi mogla vući krava. Naime, zadatak svakoga od nas bio je odvesti kravu na pašu ili dovesti je natrag. Obično smo to radili na biciklima, na koje bi improvizirali pomoćna sjedala za mlađu braću i sestre. Ali što da se mučimo i okrećemo pedale?! Što ne bismo mogli vezati bicikl za kravu i neka nas ona vuče – jedna je od genijalnih ideja koja nam je tada pala na pamet! Još se dan danas smijemo kad se sjetimo krave koja vuče naš bicikl za sobom i babinog pogleda kad je tu umotvorinu vidjela.

Bila su to ljeta za pamćenje… Zorkini unuci na okupu…

Noći na selu kod dida i babe bile su posebno zabavne. Nas četvero ili petero unučadi spavali bismo u sobi do njihove. Ruku na srce, nismo spavali. Smijali smo se po čitave noći, pjevali i zezali. Bile su to cjelonoćne zabave. Dolazila bi moja jadna baba dva, tri…pet puta u sobu ne bi li nas umirila i još važnije pokrila da se ne prehladimo. Ne bi niti izašla i zatvorila vrata, a mi bismo opet bili napola otkriveni i umirali bismo od smijeha. Sjećam se jedne noći kad nam je ugasila svjetlo ne bismo li napokon zaspali. Ali, bili smo spremni za sve prilike! Imali smo baterijsku lampu, pokrili se preko glave njenim sukancem, kako se zvala ručno tkana deka od ovčje vune, da se ne vidi svjetlo i nastavili igrati karte. Na žalost sukanac nije bio i zvučna izolacija… 

Ne sjećam se da je ikad na nas vikala zbog izgubljenih noći, ali ako nismo rekli dobro jutro ili se nismo počešljali i umili bilo je opsadno stanje! Nije baš bilo: Evo idem! Ili Za pet minuta ću…, kao danas. Nisi još pravo niti otvorila oči, a baba te potjerala u kupaonicu da u onoj ledenoj vodi opereš zube, umiješ lice i počešljaš kosu. Uhhhh, koja je to bila tlaka u rano jutro.

A njena kosa? Duga, prosijeda kosa upletena u dvije pletenice koje je vješto omatala oko glave i uredno prekrivala šudarom, odnosno maramom. Fasciniralo me je kako joj je uvijek svaka vlas bila na mjestu. Pored svog posla u i oko kuće uvijek je bila uredna i prekrasna.

SVA SREĆA SVIJETA

Moja baba, moja baba Zorka. Nikad je nisam čula da je o nekome rekla nešto ružno, nikada nisam čula niti vidjela da je nekome učinila nešto nažao. O da, zeznuta je bila, tvrdoglava do boli, ali i pravedna i poštena. Moja baba… Imala sam svu sreću svijeta da sam imala ta ljeta. Imala sam svu sreću svijeta da me je čuvala, pazila i mazila ta divna žena. Što bih danas dala da ju čujem da viče: “Idi počešljaj tu grivu!” ili da me još jednom zagrle te grebave ruke…

Izuzetno sam sretna što i moja djeca imaju sreću da osjete tu bezgraničnu ljubav babe i none. Nema cijene koja može platiti osmijeh kad se vrate od njih. Naravno, nema niti Boga koji bi mogao izvući iz njih što se tamo događalo. Što se dogodi u stanu babe/none tamo i ostaje! Da mi je samo jednom biti muha na zidu 

Dok ovo pišem, smijem se tu na trajektu sama sa sobom i ljudi me gledaju. Evo, što ti naravi jedan pogled na ruke…

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here