Sandra Pocrnić Mlakar

Ljubići, znanstvena fantastika, fantasy, vještice, Drakula, pa feminizam, vlastiti romani među kojima su hvaljeni “Zmajska zora” i “Svećenica mjeseca”, sve to građeno na čvrstoj podlozi velikih stranih literarnih uzora pa ponuđeno mladima na radionicama kreativnog pisanja u obliku znanja, ukusa i iskustva – to su elementi koji čine kreativnu zrelost, ali i  održavaju svježinu duha Milene Benini, nagrađivane spisateljice, prevoditeljice i urednice, teoretičarke književnih žanrova i članice žirija brojnih književnih natječaja.

Milena Benini diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na sveučilištu u Oxfordu te u zagrebačkom Centru za ženske studije završila program feminističkog pristupa popularnoj kulturi. Živog zanimanja za novo, neiskušano i kreativno koje donosi nova rješenja i nov način razmišljanja, strastvena obožavateljica spekulativne fikcije, fascinira širokim znanjem i životnim izborom da ostane što bliže izvoru svježih ideja, stoga ih prepoznaje u radu s mladima ili, pak, predstavlja hrvatskoj publici u svojim prijevodima. Istodobno, u svojim romanima žanrovski obrađuje odnose i pojmove iz lokalne narodne predaje, demonstrirajući povezivanje naslijeđa i suvremenice u etičke izbore koji će nam trebati u budućnosti.

Popularni naslov Milene Benini

S Milenom Benini razgovaramo o njezinoj inspiraciji u radu s mladima, o konvencijama znanstvene fantastike na kojima je članica žirija za dodjelu literarnih nagrada, o prevođenju te o predstavljanju domaćih pisaca u inozemstvu, njezinom novom romanu i perspektivama mladih talentiranih pisaca kao što je njezina kći Ema koja je ove godine debitirala na Festivalu fantastične književnosti u Pazinu.

Radionica kreativnog pisanja u Centru za kulturu Trešnjevka startala je u novoj sezoni s novim polaznicima. Pratite li razvoj dosadašnjih polaznika? Ostajete li u kontaktu i nakon što završe školu kreativnog pisanja? Kako se mladi pisci nastavljaju samostalno razvijati nakon što završe radionicu?

Evo, prošli tjedan bila je promocija knjige jedne od “starih” polaznica, dok je druga nedavno dovršila roman, tako da mogu mirno reći da je razvoj iznimno dobar! Mislim, inače, da je jedna od vrlo važnih stvari koje pisci dobiju s radionicom i sama skupina, međusobna potpora. Pisanje je inače usamljenički posao, i jako je važno da ljudi imaju neki krug koji ih razumije, u kojem mogu postaviti pitanje “kako ću mu najbolje slomiti ruku?” za neki od svojih likova a da ih nitko čudno ne gleda. Eto, takva skupina se stvorila za prvu sezonu, a nadam se da će se isto dogoditi i s ostalima.

Redovito sudjelujete na konvencijama ljubitelja znanstvene fantastike, horora i srodnih žanrova SFeraKon u Zagrebu, RIkon u Rijeci i FantaSTikon u Splitu. Povećava li se broj ljubitelja znanstvene fantastike u Hrvatskoj? Može li se govoriti o trendu i koliko smo po njegovanju znanstvene fantastike u skladu sa svjetskim književnim strujanjima?

U Hrvatskoj imamo vrlo neobičnu situaciju, jer imamo veliki broj konvencija – osim ove tri, postoji još i Istrakon u Pazinu, Liburnikon u Opatiji, Marsonikon u Slavonskom Brodu i još puno drugih. To je puno više konvencija nego što ih, po broju stanovnika, ima u drugim europskim zemljama. S jedne strane, to je posljedica toga što ljudi dođu na konvenciju, bude im lijepo, pa onda odluče napraviti nešto slično i kod sebe. Važno je i to što je atmosfera u hrvatskom fandomu vrlo prijateljska, ljudi rado pomažu jedni drugima. Tako da smo, u tom smislu, napredniji od mnogih drugih zemalja. Uostalom, to se vidi i na međunarodnom planu: 2012. godine, Zagreb je bio domaćin Eurocona, glavne europske konvencije, a Rijeka će ga ugostiti 2020. godine. Takvi veliki događaji ne mogu se privući bez jako čvrste podloge. Nažalost, što se tiče književnosti, spekulativna fikcija je kod nas još uvijek poprilično zanemarena, pa ima vrlo malo kritičkih prikaza, a ni publika, zapravo, ne zna koliko puno izvrsnih autora imamo na tom polju.

Objavili ste deset knjiga i bavite se teorijski i spisateljski žanrovima, feminizmom, spekulativnom fantastikom i vampirima. Koliko je na popularizaciju fantastike kod nas djelovao izbor vašeg romana “Svećenica mjeseca” u uži krug književne nagrade T-portala 2015. godine? Što se za vas promijenilo nakon “Svećenice mjeseca”?

Iskreno, vrlo malo. Zapravo mi je zanimljivo kako je baš te godine nagradu dobio roman Roki Raketa, koji isto tako spada u fantastiku, ali se moj roman izdvajalo kao žanrovski. Tu je na djelu, čini mi se, još uvijek onaj princip koji djela poput Malkočevog – koji je jako dobar roman, da se ne shvatimo pogrešno – prihvaća kao izvanžanrovska, dok ona koja se odluče potpuno odvojiti od današnjice doživljava kao nešto drugo.

Koautorica ste knjiga The Complete Guide to Writing Fantasy i The Complete Guide to Writing Science Fiction koja je dobila nagradu kao najbolja e-knjiga godine, a surađivali ste i na antologiji Dracula: Rise of the Beast urednika Davida Thomasa Moorea. Kakva su vaša iskustva sa svjetskim tržištem? Što hrvatski pisac može ponuditi svjetskom tržištu i kako može biti zapažen?

Surađivala sam na nekoliko antologija na svjetskom tržištu, iako moram priznati da mi je ova o Drakuli najdraža, jer sam u svoju priču mogla ubaciti i Mariju Tereziju, i Varaždinske Toplice, i razne druge lokalne stvari. Upravo je to bila i zamisao iza antologije – da o Drakuli pišu ljudi kojima to nije nešto egzotično i daleko, nego iz krajeva iz kojih je vampirska legenda zapravo i potekla. I upravo je to ono što hrvatski pisci mogu ponuditi svijetu – naše, autohtono, domaće iskustvo i vizuru. Nažalost, često se to svodi na priče o domovinskom ratu, jer je to najpoznatiji trenutak naše povijesti, ali nadam se da će se i to s vremenom promijeniti. U svakom slučaju – bar po mome iskustvu – najvažnije je da se pojavite, ponudite, da ne odustanete unaprijed sami od sebe.


Od 2014. svake godine objavljujete po jedan roman. Nakon “Svećenice mjeseca”, objavili ste romane “Prodavač snova” i “Zmajska zora”, a najavljujete i nastavak “Zmajske zore”. Kako uspijevate održati tako visoku produkciju? S obzirom da puno prevodite, kako usklađujete pisanje i prevođenje?

Da, ove godine će također izaći jedan roman, “Mletački sokol”, a spremam jedan i za sljedeću godinu. Stvar je naprosto u tome što ja ne mogu ne pisati, pa se onda uvijek nađe vremena i za to.

Prevodili ste Terryja Prachetta, jednog od najpopularnijih svjetskih pisaca fantastičnih romana. Kako ste zadovoljni prijemom Prachettovih romana kod hrvatske publike? Raste li broj njegovih poklonika? Koliko su Prachettove knjige aktualne, danas, nekoliko godina nakon njegove smrti?

Pratchett je jedan od onih autora koji će uvijek biti aktualni, jer govori o općeljudskim pitanjima: što nas određuje, kako doživljavamo svijet, što zapravo znači ljudskost. To su pitanja koja nikad neće izgubiti na aktualnosti. Nažalost, Pratchett je kod nas prvo bio prezentiran u prilično lošem prijevodu – njega je vrlo teško prevoditi, jer se koristi igrama riječi, simbolikom, brojnim kulturnim referencama koje sve treba prenijeti na odgovarajući način – tako da mnogi nisu ni čuli za njega. Ali nadam se da će se to s vremenom promijeniti, osobito ako bude volje i načina da se naprave novi prijevodi.

Vaša mlađa kći Ema Fančović ove je godine zapažena na Festivalu fantastične književnosti. Možete li procijeniti koliko je ozbiljno njezino bavljenje pisanjem, s obzirom da je još u tinejdžerskim godinama? Možete li usporediti svoj početak, kada ste u 14. godini objavili priču u Siriusu, i Emin početak danas – imaju li danas mladi pisci više mogućnosti za razvoj?

Da, Ema me pretekla za jednu godinu, njoj je tek 13. S jedne strane, danas je mladim piscima lakše jer imaju razne prostore za rad – Wattpad i druge platforme na kojima se može objavljivati – no istovremeno im je i teže, jer se za pozornost čitatelja bori toliko mnogo različitih medija i sadržaja. Kad je meni izašla ta prva priča, Sirius je imao nakladu od oko 20 tisuća primjeraka. Danas više nema književnog časopisa s takvom nakladom. No sigurna sam da će i te nove generacije pronaći neki način da uspostave komunikaciju. A koliko će se moja kći ozbiljno baviti pisanjem dalje u životu – e, to je pitanje koje treba postaviti njoj. Ja joj samo uvijek nastojim pružiti maksimalnu podršku u svemu čime se bavi, pa ću tako učiniti i ako se odluči za bavljenje pisanjem.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here