Alis Marić, vlasnica bloga Čitaj knjigu

Samo tako bez pozdrava, bez bilo kakvog znaka, iz pune brzine samo se srušila. Bila je puna energije, snova, strasti i planova. Kaže mi njezina kćer da je još par sati prije smrti, puna elana sadila drvo u vrtu svoje kuće uz more. Slučajnost ili jasna poruka? Kao da je željela ostaviti još jedan trag i komadić ostavštine. Kada sam joj neki dan odnijela cijelu hrpu knjiga koje smo zajedno komentirale i veselile se čitanju na njezinom licu nije bilo ni traga bolesti, umora ili nekog znaka da nešto nije u redu. Možda mi se malo požalila na brojne obaveze i zamor, ali tko to od nas ne čini gotovo svakodnevno. Svi se žalimo na isto.

Pričala mi je o planovima na poslu, o svojim unučicama i koliko se dala u uređenje stana koji je sada konačno onakav kakvog si je zamišljala, rekla mi je. “Doći ćete k nama jednu večer da ti sve pokažem”,  veselo je najavila. I, eto, bili smo u njenom novouređenom stanu, ali bez nje. Došli smo izraziti sućut njenoj obitelji.

Alis i Nena srele su se u četrdesetim godinama i postale prijateljice zauvijek

Nena i ja nismo bile prijateljice iz djetinjstva, niti smo išle zajedno u srednju školu, nismo zajedno ni studirale, već smo se upoznale u četrdesetim godinama života, radeći zajedno u državnoj upravi. Rijetki su ljudi koje upoznaš na poslu i koji ti ostanu prijatelji za cijeli život. Nena je bila tajnica ministarstva u kojemu smo radile, a ja sam nekih godinu dana obnašala funkciju šefice kabineta ministra. Bile smo srodne duše. Od prve smo kliknule. S njom mi je bilo tako lako komunicirati. Jednostavno smo se slagale od prve. U svakom razgovoru pronašle smo prave riječi, osjećaj blizine je bio ugodan i sve je uvijek teklo glatko!

Dijelile smo iste životne vrijednosti, uočavale iste stvari kao važne, smijale se istim forama. I Nena je pronalazila strast u fotografiranju kao i ja, i zajedno smo uživale u dobrim fotkama. Voljela je čitati pa smo često razmjenjivale dojmove o pročitanom, pratila je zdušno moj portal Čitaj knjigu i jedna drugoj smo uvijek bile velika podrška, kako privatno tako i poslovno. Bila je nevjerojatno sposobna u svemu. Čega god se primila u najkraćem mogućem roku to je privela kraju. Stvorila je divnu obitelj o kojoj smo često razgovarale. Naše su nam obitelji bile silno važne.

Jednostavno ne želim vjerovati da je nema i još se uvijek nadam da se Nena samo gadno našalila i da sve ovo nije istinito. Nepodnošljiva mi je pomisao da nikada više nećemo ispijati kavicu, ručati u restoranu u poslovnom centru u kojem je radila, pričati o knjigama, o unucima i obostranim problemima, ali i dijeliti brojne radosti i veselja. Nena je otišla u petoj brzini, sa samo 58 godina, koje su najkritičnije doba za ženu koja ne zna usporiti.  Jednostavno kao da se katapultirala.

Preranim odlaskom kao da je poslala poruku živite svaki dan kao da je zadnji

I kao da nam je svojim preranim odlaskom svima željela poručiti:

– da ne čekamo mirovinu kako bismo počeli mirnije i staloženije živjeti
– da slavimo život i da svaki dan živimo kao da nam je zadnji
– da ne cijenimo stvari po tome koliko vrijede nego koliko nam znače
– da ne ignoriramo umor
– da ne trebamo stalno stremiti prema vrhu jer istinska sreća se nalazi na putu i u načinu kojim se penjemo prema toliko željenim vrhovima
– da ne dopustimo da žalimo za propuštenim prilikama
– da nađemo dovoljno vremena da svojoj obitelji i svojim najmilijima govorimo koliko ih volimo i koliko su nam važni
– da naučimo uživati u dragocjenim trenucima
– da se što češće nalazimo s dragim nam ljudima, a ne da čekamo mjesecima priliku za druženje
– da njegujemo zahvalnost
– da budemo što više u dodiru s prirodom
– da su naši voljeni najbitnija stvar koju imamo
– da je nepravedno i tragično da oni koje najviše volimo postaju ispušni ventili za naše agresije, ljutnju i frustracije dok ljudi koje jedva poznajemo vide našu lijepu i pozitivnu stranu
– da budemo prisutni u trenutku i pogledamo oko sebe jer najvažnije stvari u životu su besplatne
– da upamtimo koliko je neprocjenjivo blago potpuno običan dan
– da ono što želimo učinimo sad. Za naše dobro.

Zbogom draga prijateljice! I nadam se da sada svjedočiš da je smrt, koja nam se s ove strane čini kao uranjanje u tamu, zapravo sjajan ulazak u vječnu svjetlost.

2 Komentari

  1. Nakon gubitka oboje djece, smogla sam snage i nastavila dalje. Radim, sada trenutno u Ukrajini više od godinu dana ali paralelno i u Zagrebu, Sarajevu i drugdje, gdje god, samo da preživim, da se ne utopim u očaju i tuzi koji me prate već više od 2 godine. Vrijeme ne liječi rane, samo osvješćuje veličinu gubitka.
    Sve do Neninog odlaska mislila sam da me više ništa ne može „pogoditi“, da sam očvrsnula i da me moja vlastita tragedija učinila neosjetljivom na sve što se događa oko mene. No, grdno sam pogriješila. Nenin me odlazak pogodio tako strašno da to ne mogu ni izreći. Već dva dana sam o njoj mislim, o prijateljici koja je u jednom živjela sto života, koja je u isto vrijeme bila najbolja prijateljicama mnogima, o ženi koja je bila u stanju pokrenuti sve oko sebe, udahnuti život, nadu i optimizam svima, pa čak i meni. Nekoliko mjeseci nakon što smo izgubili Hanu i Filipa, zajedno smo krenuli na put u Portugal, Španjolsku, Francusku i Italiju. Tko je osim Nene i Marka, uopće mogao pomisliti da s dvoje polumrtvih, od boli ludih ljudi, krene na takav put?! Tko je osim Nene, mogao imati volje Božić i Novu godinu provesti s dvoje ljudi koji je tuga razorila i uništila im svaku vjeru u život?! Tko je osim Nene mogao, kada sam grcala u plaču na prelasku iz 2016. u 2017. godinu na sred glavnog trga u Barceloni, jednim čvrstim zagrljajem, snažnim stiskom ruke, a bez i jedne izgovorene riječi, iskazati potporu, dati snagu da krenem dalje! I tako nastaviti sve do prošle subote popodne!
    Zbog svega toga, zbog toga što je Nena bila i predstavljala svima nama, hvala ti Alis za predivan tekst i sjajan oproštaj s našom prijateljicom. No, nije to zbogom, jer kao što mi je Una napisala: odlazi tamo gdje će je moja Hana (koja je obožavala peći kolače) dočekati s kolačima, odlazi među zvijezde i od tamo će nas vječno obasjavati i podsjećati što je pravo prijateljstvo i kako je život krhak i nepredvidiv.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here