Dubravka Lisak

Ponukana nedavnim naslovima iz hrvatskih novina o osudi neke bakice koja je tračala rodbinu, otišla sam korak dalje istraživati što je to trač i zašto je toliko ukorijenjen u našim životima. Mogu zamisliti naše pretke koji su konačno ulovili mamuta i onda zlobno ogovarali jednoga koji nije dobro bacio koplje. Tisućama godina kasnije, što se promijenilo? Ništa. Trač je uvijek i oduvijek bio dio naše socijalne interakcije. Mogu zamisliti tamo neku seosku babu kako stoji iza ograde i komentira sve što je se ustvari uopće ne tiče, ali je uzela sebi za pravo da izmišlja priče o drugima i tako razbije dosadu. Mogu lako zamisliti i društvo koje jedva čeka da nekog nema pa da prokomentira njegov život i odabire. A isto tako mogu zamisliti koliko je karijera uništeno jer se u kuloarima svašta pričalo. Ljudi su, ne svi, ali većina, oduvijek bili slabi i zlobni.

Čak nam i Biblija kaže da “himben čovjek zameće svađu i klevetnik razdor među prijatelje”. (Izreke 16:28) Mnoga prijateljstva uništena su zbog nerazumijevanja koje je započelo ogovaranjem. Oni koji se tako ponašaju time samo zakuhavaju nevolje i uzrokuju ljutnju, ogorčenost i bol među prijateljima. Nažalost, neki ljudi žive od takvih priča i traže prilike da unište druge. No, kada ih se suoči s time tvrde da to nije istina i odgovaraju izgovorima i racionalizacijama. Umjesto da priznaju što su krivo učinili, oni krive nekoga drugoga ili pokušavaju umanjiti ozbiljnost toga grijeha. “Bezumnom su propast vlastita usta, i usne su mu zamka životu. Klevetnikove su riječi kao poslastice: spuštaju se u dno utrobe”. (Izreke 18:7-8)

ZAŠTO TRAČAMO?

Nisam pobornik tračanja. Uopće me ne zanimaju problemi i životi drugih ljudi. Smatram da svatko ima pravo na svoje odluke, životne izbore i svatko je sam za sebe najpametniji u danom trenutku. Isto tako, nemam potrebu komentirati nešto ,osim ako se tiče direktno mene. Jednostavno sam takva, živim svoj život i ne bavim se tuđim životima, niti želim da se itko bavi mojim. Nikad neću razumjeti ljude kojima je trač hrana.

Tu i tamo znam, iza nekog seoskog plota, da se bave komentarima. Što sam učinila, zašto sam učinila, kako sam mogla nešto učiniti, i zašto nisam nešto učinila. Nadalje, kakva sam, pa ne valjam, pa nikad nisam valjala… Kakav auto vozim i u kakvom stanu živim. Sve su to problemi koji su uvijek problemi nekome tko trača. Kao da ih taj isti nema. No, zašto tračamo? Neki psiholozi kažu da je trač zdrav. Kažu da je trač ustvari naša primarna socijalna potreba. On nam daje osjećaj da smo dio nečega. Pa ipak, teško mi je vjerovati da jedna takva primarna potreba može uzrokovati toliko zla.

Mislim da u startu moramo razdijeliti komentiranje nekoga i nečega, što je dio normalne ljudske komunikacije ili diskusije, od zlobnog trača. Trač je uvijek loš. On počiva na nepoznavanju činjenica koje su potrebne da bismo nekoga razumjeli i uopće mogli komentirati. Oni koji tračaju stvorili su sliku u svojoj glavi, ali ta slika nikad nije istinita. Oni sami, međutim, u njezinu su istinitost duboko uvjereni. I zato je trač opasan. Opasan je i kao dio društva. Čitav žuti tisak počiva na neprovjerenim činjenicama i na iskrivljavanju slika, zadiranju u nečiji privatni život. Ponekad mi je žao neke javne osobe koja je postala njihova žrtva. Pa ipak, svi čitamo novine i bavimo se seciranjem života javnih osoba. Otkud nam samo to pravo?

uspješni i zadovoljni ljudi ne komentiraju tuđe živote. Oni nemaju tu potrebu. Trebali bismo živjeti svoje živote iskreno i istinito, i tretirati druge onako kako želimo da nas tretiraju…

U svojem malenom istraživanju otišla sam korak dalje. Danas svatko svakoga može tužiti zbog nanesene klevete ili uvrede, iako smatram da smo još daleko od pravednog društva. Uvijek sam za tužbu. Postoje tračevi koji zaista mogu naškoditi nečijem ugledu u društvu ili poslu, posebno onima koji su u javnosti ili medijima. Zanimljivo je pogledati kako se nekad rješavao problem “trač-baba”? Naišla sam na dva interesantna članka, koji su me u isto vrijeme zgrozili i nasmijali. Daleko smo od srednjovjekovnih metoda, ali ipak mi to pokazuje da je tračera uvijek bilo, i da je postojala borba protiv njih.

KAŽNJAVANJE TRAČA KROZ POVIJEST

Od 1500. godine nadalje postojala je stvar koja je bila u posjedu Crkve ili javne uprave, a zvala se The scold bridle. Slobodan prijevod bio bi “obuzdavatelj ruganja”. Bila je to metalna “napravica”, napravljena poput maske ili uske kacige, koja je u sredini imala vrlo oštar nazubljen komad metala koji se umetao u usta. Žena koja bi to nosila osjećala bi bol na jeziku i uopće nije mogla govoriti. Na toj maski ponekad bi bilo i zvonce koje bi proizvodilo zvuk kad bi hodala, kako bi time privlačila poglede i svima dala do znanja da je kažnjena zbog tračanja. Ponekad bi ta maska imala i dugačak lanac, kako bi je se moglo voditi po ulicama i trgovima, dok su je ljudi gledali i rugali joj se.

Ogovaranje je kroz povijesti znalo biti okrutno kažnjavano

Druga kazna bila je tzv. Ducking stool, odnosno stolac za gnjurenje. Ženu koja bi tračala svezali bi za taj stolac i uranjali u vodu ili ponekad u kanalizaciju. To bi je “suptilno”  navodilo da ubuduće drži usta zatvorena. Iako se čini da su ove stvari bile rezervirane samo za žene, to nije istina. Ponekad su bile korištene i na muškarcima, ako bi se utvrdilo da su tračem naškodili nekome. Kao što sam navela, danas se te srednjovjekovne metode više ne koriste, na sreću onih koji tračaju, a na nesreću onih koji su otračani. Njima ostaje ili da okrenu glavu na drugu stranu ili tuže za klevetu i opale tračera po džepu ako ništa drugo.

A nama pametnima, koji nemamo zlobe u sebi i držimo se samo konstruktivnih komentara, ostaje za utjehu stari aforizam: Jaki umovi pričaju o idejama, prosječni o događajima, a slabi o ljudima. I to je istina, uspješni i zadovoljni ljudi ne komentiraju tuđe živote. Oni nemaju tu potrebu. Trebali bismo živjeti svoje živote iskreno i istinito, i tretirati druge onako kako želimo i da nas tretiraju. A što se tiče bakice s početka priče, po meni je dobila i premalenu kaznu. Kad se glupost, zloba i izmišljanje koje uništava nekome život budu kažnjavali propisno, svatko tko o nekome svjesno širi laž i trač dvaput će promisliti hoće li to napraviti. To je bio i ostat će veliki društveni problem. I kako kaže stara kineska poslovica: „Jezik je ženin najjači mač, ali ona nikad ne dozvoli da zahrđa“.

Nažalost, ponekad je to istina.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here