Diana Glavina

Bezbroj je tekstova napisano o tome zbog čega je rekreativno trčanje zdravo za duh u tijelo. I koga zanima može o tom sportu puno toga saznati i naučiti. Zato nemam namjeru prosipati  savjete koliko je dobrobiti u kretanju i preporuke tipa ‘ajde, kreni već jednom’. Ali, bit će mi drago ako ću dijeljenjem svoga iskustva ikoga motivirati, potaknuti da obuje tenisice, krene na neku stazu i otkrije novi svijet. Trčanje je danas trendi, no, ja taj trend živim već dvadesetak godina, i to kontinuirano. I pokušat ću opisati zašto ja volim trčati, zašto ta ljubav prema trčanju kod mene ne gubi privlačnost, ne gubi dah, već je, unatoč i godinama trčanja i mojim godinama, još uvijek izazov.

Diana Glavina – zaljubljena u trčanje…

Kada gledate profesionalne trkačice na televiziji možda ćete pomisliti kako to i nije baš tako teško. Jedna noga sustiže drugu i tako iz minute u minutu, iz kilometra u kilometar. Ali, nije lagano. Barem ne na počecima. Počela sam učiti trčati na pokretnoj traci u zatvorenom prostoru i kad sam na traci savladala svojih prvih petnaest minuta bez stanke odlučila sam iskušati se na otvorenom. Vidjela sam da ja to mogu. Kod svakog izlaska na stazu produžavala sam minutažu i kilometražu, i malo pomalo trčanje je postalo dio mog života, ali i dio moga karaktera. I danas, nakon svih tih godina neprestanog i ponovnog svladavanja dijela Savskog nasipa, svaki put, ali baš svaki put kada stignem na cilj ispunjena sam, osjećaji zadovoljstva nadiru sami od sebe.

Tih 45 minuta čista su terapija. Fizička, jer su mi srce i mišići nahranjeni. Um je zadovoljan jer sam okrenuta sebi. tada Izvire štošta. Lijepe misli, događaji, ljudi koji su mi donijeli radost. dođu i loše misli, a tada gazim i gazim i gazim po njima dok ne postanu gotovo zanemarive…

Zadnje pripreme, pa na stazu…

Jedini razlog koji me kroz sve te godine povremeno sklanjao s moje staze su ljetne vrućine, ali samo one iznad 30 stupnjeva Celzijusa. Trčanje kroz kišu i snijeg? Pokušajte zamisliti gibanje tijela uz kišne kapi ili snježne pahuljice na licu i nježno škripanje tenisica o snježnu podlogu. Jako, jako ugodno. A ovi jesenji topli dani idealni su za trčanje. Nisam maratonka, niti težim tome, iako se iskreno divim svim ženama koje istrče maraton. No, nisam sklona pretjeranom iscrpljivanju – dok jednoga dana možda ne odlučim drugačije – pa se držim svojih šest do osam kilometara koliko istrčim u prosjeku tri puta tjedno. I tako, eto, već dva desetljeća. Ponosna sam na tu ovisnost. A kao svaka druga ljubav, i trčanje vam se s vremenom uvuče pod kožu i jednostavno ne možete zamisliti da to više ne činite.

Trčim sama. Naime, sada već davnih godina kada sam počela otkrivati ljepote i čari u tome da je moje tijelo sposobno trčeći svladati određeni broj kilometara, odlučila sam da neću čekati društvo, odnosno neku prijateljicu da mi se pridruži. U svakodnevnom radnom ritmu često je teško uskladiti slobodno vrijeme. Uvijek sam trčala sama i danas trčim sama. Napominjem to stoga što mi dosta često govore ili pitaju – pa to je tako dosadno ili zar ti nije dosadno? Ne, nije mi dosadno. Tih 45 minuta, sat vremena za mene je na mnogo načina čista terapija. Fizička, jer su moje srce i mišići moga tijela nahranjeni, a i moj um je zadovoljan jer je to vrijeme kada sam okrenuta sebi. Izvire štošta. Lijepe, ugodne misli, događaji, druženja s ljudima koji su donijeli radost u moj život. Šalje mozak i loše misli i poruke, i loša raspoloženja, a tada gazim i gazim i gazim po njima dok ne postanu posve minijaturni, gotovo zanemarivi. Težina života, malodušnost, bezvoljnost – kroz što svi prolazimo s vremena na vrijeme – kao da se istope u majici natopljenoj znojem i nakon trčanja ne čine se tako nesavladivi.

Može zvučati kontradiktorno, no trčanje je za mene istovremeno i izazov i rutina. Opušta me i smiruje. Apsolutno ulaganje u sebe! Da, rekla sam kako neću nuditi nikakve savjete ili preporuke. Ma ipak – pokušajte! Ne košta ništa, samo par kvalitetnih tenisica za trčanje.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here