Alis Marić, vlasnica bloga Čitaj knjigu

Tih sam dana bila potpuno slomljena. Prvi put u životu dobila sam otkaz. OTKAZ je u tom trenutku za mene bio jednako SRAMOTA. Jel’ to moguće? Do tog dana radila sam 22 godine u kontinuitetu u velikim internacionalnim i hrvatskim kompanijama na različitim nižim i višim pozicijama.

Nikada do tada nisam ostala bez posla, nikada do tada nisam trebala razmišljati o nezaposlenosti i uvijek sam sama pronalazila nove poslove, i to bez puno muke (i bez veze). Kada bih bila zasićena ili nezadovoljna na poslu koji sam radila odlučila bih se za promjenu. Rekla bih si: “Alis, ne kukaj, ne žali se. Ako nisi zadovoljna mijenjaj. Ima puno firmi u kojima možeš raditi.” I tako bih krenula u potragu ili bi me “headhunteri” jednostavno zvali i pronalazili mi najbolje pozicije. Doduše, nikad nisam donijela tako važnu odluku kao što je davanje otkaza ako nisam razmotrila barem dvije mogućnosti izbora. Na kraju rad je čovjekova potreba. Naporan rad nikad nije bio upitan.

EGO, STID,STRAH…

Ovoga puta sve je bilo drugačije. Nakon glamuroznog uhićenja vlasnika firme u kojoj sam pod zadnje radila i njegovog ulaska u Remetinec stigao mi je telefonski poziv da se moj ugovor o radu prekida s tim i tim datumom i da sam slobodna. U prvi čas mi je laknulo. U takvo okruženje gdje se bivši predsjednik uprave ubio, a sadašnji je u zatvoru nisam se baš veselila vratiti. Pomislila sam pronaći ću novi posao, ali prvo ću se malo odmoriti. Ionako je bio prosinac. Taman vrijeme pred Božić. Dobro će mi doći, a onda od nove godine u nove radne pobjede. Ali, ništa od toga se nije dogodilo. Na sve poslove na koje sam se prijavila prošla sam skoro sve krugove razgovora došla svaki put do pred kraj i onda bi stigla odbijenica.

Nije to bilo lako prihvatiti. Barem ne meni. Prvo mi je proradio ego, pa me onda obuzeo stid, a na kraju i strah. Od čega ćemo sljedeći mjesec plaćati račune? Kako ću bez kune u džepu. Svakakve misli su mi se tada počele vrtjeti po glavi. Krenula sam razmišljati što bih ja to mogla raditi u budućnosti a da nisam zaposlena u nekoj firmi. Moje misli su se stalno vrtjele oko knjiga. Ali, knjige nitko ne čita. Stalno su nas bombardirali činjenicama da je knjiga OUT, da nitko više ne kupuje knjige i da su svi izdavači na koljenima. Pa, kako ću onda u toj branši uopće pronaći ili stvoriti posao? I tako se tih dana dogodio taj sudbonosni susret. Na ulici. Sasvim slučajno. Ali, danas znam da nikada niti jedan događaj, niti jedan susret u našem životu nije slučajan. Srela sam tada poznanicu Sanju. Dugo se nismo vidjele. Pitala me je kako sam i što radim. Ja sam se potužila kako stvari stoje.

nakon otkaza Prihvatila sam poziv da se aktiviram u radu udruge koja je tek počela s radom, koja mi nije donosila nikakav prihod, niti dobitak ali mi je zato nevjerojatno pomogla da se vratim među ljude, da budem korisna, da radim…

“Ostala sam bez posla”, posramljeno sam šaputala. A ona će na to: “Pa to je sjajno. Ja sam upravo osnovala udrugu Žene i vino (Women on wine) i trebam par žena koje će se aktivno uključiti u rad udruge. Pridruži nam se”, ushićeno me pozvala. “Ali, ja nemam pojma o vinu, ne volim vina i dapače trenutno imam toliko jaki gastritis da ne podnosim vina. Kako ću raditi za udrugu koja educira o vinima a sama ih ne smijem konzumirati”, pitala sam je sva u čudu. “To je baš poželjno. Ne znaš ništa o vinima, dakle to je prilika da naučiš”, slavodobitno je rekla Sanja i tu me je dobila. Sjetila sam se one stare izreke: “Oni koji žele nešto naučiti nikada nisu bez posla”.
Naravno da se za rad udruzi koja je tek osnovana nije moglo računati na neki prihod. Rad je bio dobrovoljan i besplatan. Sada ćete se pitati pa kako je to moglo nadomjestiti posao za kojim sam žudjela, za kojim sam imala potrebu i koji bi u konačnici donosio neki novac kojim bih mogla plaćati račune koji se gomilaju? Tada sam u trenu vidjela nešto što do tada nisam. O čemu sam samo slušala ili čitala. Prihvatila sam poziv da se aktiviram u radu udruge koja je tek počela s radom, koja mi nije donosila nikakav prihod, niti dobitak ali mi je zato nevjerojatno pomogla da se ponovno vratim među ljude, da budem korisna, da radim, da doprinosim i da se umrežim s toliko novih ljudi poglavito žena.

SUDBONOSAN SUSRET SA SANJOM

U  tom trenutku imala sam dovoljno samosvijesti da shvatim da je ovo prava prilika u situaciji u kojoj sam se našla. Zašto je to bila tako važna odluka i tako važan korak u mom životu? Prvi put sam se okrenula nečemu što me zagolicalo i što me čini sretnom i što me ispunjava u poslovnom smislu. Nisam nešto počinjala zato što sam morala, nego zato mi je srce (ili trbuh) javljalo da je to ponuda koju trebam prihvatiti. Prvi put u životu odlučila sam suprotstaviti se onome što društvo očekuje od mene i okrenem se poslovima koji će me činiti zadovoljnom i ispunjenom. Nisu svi razumjeli što to točno radim i zašto to radim za nula kuna.

Ne treba vas biti briga što drugi ljudi misle o vama i vašim aktivnostima. Trebalo je negdje početi, pa makar bez naknade i u branši u kojoj do tada nikad nisam “plivala”. Trebalo je krenuti…

“Ostala bez posla i onda još ide raditi u neku udrugu s vinima koja ne smije piti i za to nije adekvatno nagrađena”, govorili su. Takva razmišljanja i trenuci me nisu mogli obeshrabriti. Ne treba vas biti briga što drugi ljudi misle o vama i vašim aktivnostima. Trebalo je negdje početi, pa makar bez naknade i u branši u kojoj do tada nikad nisam “plivala”. Trebalo je krenuti. Susret sa Sanjom prepoznala sam kao jako važan i znakovit.

I pokazalo se to kao jedna od mojih najboljih odluka. Ta odluka donijela mi je na stotine prilika. Donosi mi ih još i dan danas. U međuvremenu mi je donijela i novčane nagrade. Sve u svoje vrijeme. U nekim situacijama, kad tražite posao ili poslovne prilike, ne treba – a što ja novčano imam od toga. Već krenite, slušajte svoje srce i imajte samopouzdanje. Riskirajte. Samopouzdanje je najjača droga. Kad ga imaš, imaš hrabrosti sanjati velike snove, a kada sanjaš velike snove, male stvari ti prestaju biti važne i anksioznost ti ne može ništa. Nikada nisam posumnjala da ne mogu izaći na kraj s bilo kakvim problemima. Nema uspjeha bez samopoštovanja. Točka!

Tako je u konačnici i bilo. Ubrzo nakon što sam počela aktivno raditi za udrugu Žene i vino, učiti o vinima, organizirati edukacije, događanja, izlete, okupljati članice i voditi brigu o plaćanju članarine, slati obavijesti i voditi društvene mreže udruge sve je krenulo u pravom smjeru. Okružila sam se ljudima koji su u tom trenutku bili uz mene. Ohrabrivali su me i dali mi krila. Ponekad to vrijedi više od nekoliko plaća ili novčanih profita. Danas znam da je sve to povezano. Novac i dobit dolaze kao posljedica uložene energije, vremena, napora i poduzetih akcija.

Jer što je danas sigurno? Što je vječno i što je pouzdano? Gary Vaynerchuk je dobro rekao: „Pravi, istinski uspjeh – financijski, osobni i onaj profesionalni – leži iznad svega u ljubavi koju osjećate prema svojoj obitelji, u mukotrpnom radu i u dopuštanju sebi da živite svoju strast; u pričanju vlastite priče, u vjerodostojnosti, ustrajnosti i strpljivosti; u grozničavoj brizi o svim velikim i malim stvarima; u većem poštivanju vlastite ostavštine negoli zarade koju priželjkujete. Društveni mediji su zasad važan dio svega toga, ali možda tako neće biti baš uvijek. No, spomenuti koncepti jesu vječni i važe zauvijek, bez obzira na to kako će izgledati neka iduća poslovna platforma ili nova društvena pojava koja je pred nama.“


Dvije najnovije knjige koje bih vam preporučila na temu ljudske strane biznisa i “kako nije u šoldima sve”:

1. Najjači si kad si svoj (ljudska strana biznisa) – Kristina Ercegović
2. Reci čega se bojiš i ostvari se – priručnik za ostvarenje vlastite svrhe – Lea Brezar

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here