Ljiljana Pranjić

Tiho se došaptavao sa sestrom. Visok, plećat, lijep muškarac u ranim šezdesetim. Bilo je nešto drugačije u njegovom držanju, jedna neugoda, ramena jako povijena naprijed, jedno držanje kao da želi da ga nema. S njim je u pratnji bila njegova brižna žena. Upali su mi u oči. Baš zbog njene ekstra brižnosti i njegovoga držanja kao da se želi smanjiti, kao da želi da ga nema. Poslije sam saznala da se liječi od raka dojke. Da, od svih oboljelih od raka dojke, jedan posto pripada muškarcima. Nama ženama je teško reći da bolujemo od raka dojke, a kako je jednome muškarcu! Koja stigma! U trenu mi je postalo jasno zašto se držao kao da želi nestati.

OTKRIVANJE SEBE

U lipnju je plesna skupina Udruge žena oboljelih i liječenih od raka “Sve za Nju” imala svoju točku na godišnjem nastupu plesnog centra Alldance. Ove smo godine nastupile treći put. Već? Za nastupe je to – tek! Mi smo tek na početku oslobađanja potisnutih dijelova i daleko smo od toga da se još osjećamo sigurne u svojoj koži i sexy u mrežastim čarapama, perlama i sa šeširima na glavi kada se pojavimo na pozornici pod svjetlima reflektora. Naše plesne radionice nisu pusto razgibavanje zglobova ili lagana kardio-aktivnost. Naše plesne radionice nisu čak ni samo zabava. Kad nas plesu uči naša učiteljica, plesna umjetnica i koreografkinja Petra Seitz, onda je taj ples duboko iskustvo ponovnog otkrivanja sebe, ponovno otkrivanje slobode kroz pokret, ponovno otkrivanje vlastite ženstvenosti, ponovno otkrivanje radosti… Sve ono što smo pod teretom godina i bolesti zakopale i zaboravile. Petra radi s raznim grupama žena i ja je doživljavam kao čarobnicu koja svakoj grupi žena pomaže da se ponovo zaljube u sebe i svoju ljepotu. To je njezina životna misija. Ples je samo medij.

od svih oboljelih od raka dojke, jedan posto pripada muškarcima. Nama ženama je teško reći da bolujemo od raka dojke, a kako je jednome muškarcu! Koja stigma!

Ove godine smo nastupile treći put (tek) i ove sam godine bila blizu tome da budem gotovo opuštena, da se usudim izaći na pozornicu podignute glave. Dosad je to bilo izlaženje iz zone komfora, nešto na što se natjeram zato da pomaknem vlastite ograde, ali, eto, ove godine sam se počela osjećati dobro u svojoj koži. Ne bih rekla sexy, ali definitivno sam na putu da se na jednom od sljedećih nastupa osjetim i donekle ženstveno i privlačno. Kao i svake godine mi nastupamo na kraju godišnjeg nastupa plesnog centra Alldance. Žene koje plešu u Alldance nisu profesionalne plesačice, ali to su žene u najboljim godinama koje već godinama plešu i imaju prekrasne vretenaste mišiće. One i izgledaju i plešu jednostavno savršeno. Prije nastupa smo se sve zagrlile i rekle što svakoj od nas znači ovaj nastup. Na moje veliko iznenađenje i one su izlaskom na scenu pomicale svoje granice i suočavale se sa svojim strahovima. Ali zbog njihovih savršenih tijela i savršene plesne tehnike, to nikome u publici nije palo na pamet!

Kad na sceni zapleše 14 žena koje su preboljele rak, žena od 40 do 70 godina, visokih i niskih, s nama je čista hrabrost

No, kad na scenu stupi 14 žena koje su preboljele rak, 14 žena od 40 do 70 godina, 14 žena i visokih i niskih i širih i užih, s nama nastupa i naša poruka, s nama nastupa čista hrabrost. Zato mi oduševimo publiku i pola publike ima suze u očima. Aplauz je trajao i trajao. Dobrih pola sata nakon nastupa ja sam još plovila na toplini aplauza i bila uvjerena kako smo bile stvarno neodoljive, kako je stvarno moguće da žene svih dobi i svih tjelesnih kalupa budu privlačne i seksipilne, ukratko kako je sve savršeno na ovome našem svijetu.
A onda sam izašla van. Krenula sam se ljubiti sa svim prijateljicama koje su me došle podržati. Svi su uglas rekli kako smo bile super. Ja, presretna, napuhala sam se bila kao žaba od ponosa i sreće. A onda sam čula kako je muž moje prijateljice (52) dobacio: “Mala, buš ti išla plesati s Petrinim curama?!” Pljas. Rasprsnuo se balončić uvjerenja da živimo u svijetu u kojem su žene svake dobi seksipilne. Prostrijelila sam ga pogledom i prosiktala: “Hoćeš reći da mi nismo bile lijepe?” Zauzeo je obrambeni stav: da on nije tako mislio, da ja ne razumijem šalu, da što se pjenim “k’o Ožujska piva”… Ali nije bilo sumnji. On je možda zanijekao sadržaj svojih riječi, ali cijeli paratekstualni dio (kako su mu zasvijetlile okice) govorile su u prilog originalne teze. Seksizam mačizam. Posebno mi je bilo porazno to što on nije neki zadrti tip i inače je prilično normalan…

BOLEST JE LAKMUS PAPIR ZA LOŠ ŽIVOT

Kad muškarac oboli od raka, žena je uz njega. Kada se razboli žena, manji broj muškaraca zna pružiti pravu podršku i pomoć. Znam za ženu koja nije smjela skinuti periku dok njen muž ne zaspe. Da mu ne izaziva stres, da mu ne kvari raspoloženje pogled na njezinu ćelavu glavu. To je možda ekstrem, ali jako mnogo žena se razvelo ili su prekinule svoje veze. Nećemo se zavaravati: nisu ti brakovi propali zbog raka. Njihovi brakovi su bili loši i prije. Bolest je bila samo lakmus papir, zbog bolesti su vidjele koliko im je brak loš i istovremeno su zbog bolesti shvatile koliko je život dragocjen i da nema smisla nastavljati odnos koji siše život iz njih i više od raka. Ne znam što je bilo sa ženom koja nije smjela skinuti periku dok muže ne zaspe. Iskreno se nadam da više nije u tome braku.

sanjam savršeni svijet u kojem žena ne mora biti mlada, mršava i lijepa samo na jedan način, svijet u kojem su lijepe i seksipilne žene svih dobi i svih oblika, svijet u kojem si muškarci mogu dozvoliti slabost…

Imam doktora koji mi rado pokazuje statistike i dijagrame. Ja brojke obožavam. Jer se brojke jako lako prevode u emocije. Zadnji put mi je pokazao jednu američku studiju o lijeku kojeg primam. To je najnovija studija koja već deset godina prati žene koje su imali moj pod-podtip karcinoma dojke. Prema toj studiji 10 godina od pojave bolesti živo je devedeset i osam posto žena! 98 posto!!! Pa naravno da obožavam brojke. Brojku devedeset i osam ja sam prevela u čistu radost.

Jedna od studija koju mi je pokazao prikazala je smrtnost od raka u Hrvatskoj. Od raka umire 42 posto oboljelih žena. I 60 posto muškaraca. Šezdeset posto muškaraca!!! 60 prema 42. Koja razlika u postocima! I onda mi je sinulo. Mi žene ponekad patimo zbog mačizma, ali prave žrtve mačizma su naši muškarci. Zato što moraju biti čvrsti, jaki, zato što si ne smiju dozvoliti slabost, a bolest je slabost, oni kod onkologa dolaze kada je prekasno, kada su manje šanse da se izliječe.

S pametnim lijekom u žilama izlazim u nesavršeni svijet koji možemo učiniti boljim

Kroz “žnjoru” kapa moj pametni lijek, utače se u mene. Dok se toči, ja sanjam savršeni svijet u kojem nitko ne umire od raka. Ako ga već i dobijemo, da ga otkrijemo rano i kod muškaraca i kod žena i tako samo pretvorimo u kroničnu bolest. Ja sanjam savršeni svijet u kojem žena ne mora biti mlada, mršava i lijepa samo na jedan način, svijet u kojem su lijepe i seksipilne žene svih dobi i svih oblika i svijet u kojem si muškarci mogu dozvoliti slabost. Stalak je zapištao za kraj. Izlazim van u nesavršeni svijet. Kojeg možemo učiniti boljim…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here