Mladenka Šarić

Goran Gerovac novinar je i nagrađivani pisac, iza kojeg su zapaženi naslovi poput romana “Sjever je mjesto tame” i “Razbijeni”, kao i čitana “Večernjakova” kolumna “Nikad robom”. Uistinu, Gerovac je čovjek koji ne pristaje na bilo kakvo robovanje političkoj korektnosti, što se vidi i u razgovoru za kampanju BUDIMO RAVNOPRAVNI, koju Udruga “Žene 50+” provodi pod pokroviteljstvom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. U kampanju se uključio spremno jer smatra, kaže, da je pitanje ravnopravnosti važno za razvoj društva, pri čemu su iznimno bitni stavovi koji se dobiju u obitelji. “Dječaci će najprije vidjeti kakva je uloga i pozicija njihovih majki, pa onda i baka, sestara pa će se tako i oni odnositi prema ženama uopće. Sve je previše jednostavno i očito, ali se komplicira da se stvori dojam kako je do rješenja teško doći…. Optimizam će nastupiti jedino ako se otvori jedinstvena fronta pameti i poštenja i u njoj bez kvota i prebrojavanja, bez “otvaranja vrata” i čuđenja, bez nehotičnog getoiziranja i stalnog traženja opravdanja, budu sudjelovali i žene i muškarci i to isključivo kao ono što i jesu – ljudi”, zaključuje.

Ravnopravnost žena i muškaraca u Hrvatskoj na deklarativnoj je razini uzorna. No, u Saboru imamo 19 posto zastupnica, na čelu velikih državnih kompanija nema nijedne, u HAZU je samo 13 akademkinja, ispitivanja pokazuju da čak 46 posto žena ne napreduje zbog obiteljskih obveza, tu je i problem neravnoteže u plaćama… Istraživanja su pokazala da su dob i majčinstvo najveće prepreke ženama na tržištu rada i napredovanju. Ili su premlade, ili su prestare, ili je problem što imaju djecu pa će izbivati s posla, ili što nemaju pa će zatrudnjeti i neće raditi… Imate li osjećaj da naše društvo sve te stvari doživljava kao problem?

Društvo u kojem majčinstvo postaje problem je društvo koje je upravo izvršilo samoubojstvo. “Proizvodnja života” da bi se samo ispunila demografska kvota ili zadovoljila nacionalna potreba za vojnicima, u bilo kom obliku stroja, skladna je ilustracija licemjernosti kapitalizma i hrvatskog društvenog okvira u kojem, s jedne strane, odjekuju stalne žalopojke oko manjka ljudi, a s druge strane čini se sve da se i one potencijalne ljude obezvrijedi prije nego što i dođu na svijet. U tom svjetlu ovo je društvo sve radikalnije opsjednuto lovom vlastitog repa, jer smo važni u nebitnom, a nebitni u važnom. Ako je još prije pola stoljeća u zemlji u kojoj je rođena demokracija, kvalifikacija za običnu vožnju autobusom bila boja kože, onda se ne treba čuditi što ni danas, kada muškarac i žena dođu na razgovor za posao i plaću, ne startaju s istih pozicija. Situacija je apsurdna, a u takvim situacija argumenti ne vrijede. I ne samo da ne vrijede, nego su aktivna kontra i tumače se kao bunt ili bezobrazluk, zbog snage predrasuda koje su odavno naše pravilo. Jedna od opasnijih formulacija jest da se zalažemo za tolerantno društvo. To praktično znači da mi baš i nismo otvoreni za plural, ali ga podnosimo, dakle zatomljujemo našu pravu narav. Nismo baš za to da nam je crnac susjed, da nam je žena šef i da nam je rođak gej, ali, što ćemo, toleriramo. Ne znači da su dobrodošli, ali ih podnosimo. Pa zato na Vaše pitanje imam više osjećaj da društvo misli da je problem što je čak 13 akademkinja, što je u Saboru čak 19 posto zastupnica, što čak 54 posto žena napreduje unatoč obiteljskim obavezama…

emancipacija žena nije početak ženskog pobjeđivanja, nego potvrda koliko su i u čemu sve bile poražavane pa su morale reafirmirati sebe najprije kao ljudsku vrijednost. Pitanje je zašto su muškarci pristali na takav koncept drugorazrednog tretiranja žene…

Možda bi se ženama u Hrvatskoj trebao kolektivno dati status braniteljica, jer ako netko danas, doslovno i figurativno, brani ovu naciju od sebe same onda su to žene. Očito je da se samo statusom branitelj(ic)a kod nas mogu mijenjati okolnosti; bilo da se radi o političkim garniturama, bilo da je riječ o kazališnim predstavama ili nastupima estradnjaka na vašarima. Možda bi žene u statusu braniteljica ostvarile i prava na milijarde subvencija, možda rodiljne naknade i dječji doplatci više ne bi bili u statusu milostinje, nego subvencionirani imperativi koji bi se rješavali kroz ministarstvo branitelja. Možda bi ministar Medved ili neki njegov nasljednik tada izvršili svečano postrojavanje novorođenčadi i rodilja sa spomenicama. Možda je to jedini način da se demografska kriza riješi golom mobilizacijom. Tako da se stvari napokon nazovu pravim imenom. Dok se to ne dogodi, žene ćemo u uzaludnom poslu nepriznatih braniteljica nacije i dalje onemogućavati na sve mile moguće načine. Ali, ponavljam, problem se neće riješiti bez šireg konteksta u kojem ćemo preskočiti tolerantno i odvesti se u društvo oslobođenog pojedinca i stvarnog plurala. U takvom društvu iluzija slobode neće početi i završavati nad glasačkim kutijama, nego će nas kao činjenica dočekivati u rodilištu i trajati s našim dobrim namjerama kroz život.

Društvo jednakih prilika

Mnoge žene koje su izgradile zavidnu karijeru kažu da u mlađim godinama ni same nisu razmišljale o temi ravnopravnosti. Sjećam se razgovora s jednom visokopozicioniranom ženom iz svijeta financijskih tržišta koja je rekla da je uočila da nešto nije kako treba tek kad joj je postalo jasno da je na mnogim konferencijama, sastancima i sl. ona – jedina žena. Često se događa da u političkim emisijama na televiziji gostuju samo muškarci… Primjećujete li vi kao muškarac takve stvari i koliko muškarci mogu utjecati na promjene društvenih stereotipa?

Uglavnom primjećujem razlike između javnih nastupa pametnih i budala. Nisam, iskreno, razmišljao o spolnim omjerima sudionika tih nastupa, ali to su ionako samo vanjske manifestacije onoga što se događa. Žena je ovdje stoljećima bila tretirana kao podanik, ona je to postajala u našim najsvetijim obiteljskim tradicijima, kroz odgoj i kroz kršćansku kletvu koja je kroz bogorodicu uzdigla božjeg sina, ali je kroz Mariju Magdalenu stavila stigmu sumnje na sve ostale žene. Stoljeća presije učinila su svoje pa se i ženska defanziva smatra normalnom. Nije renesansa svjedok veličine ljudskog duha, nego je potvrda da je taj isti duh 1300 godina bio sustavno zatiran. Tako ni famozna emancipacija žena nije početak ženskog pobjeđivanja, nego potvrda koliko su i u čemu sve bile poražavane pa su morale reafirmirati sebe najprije kao ljudsku vrijednost. Pitanje je zašto su muškarci pristali na takav koncept drugorazrednog tretiranja žene, na činjenicu da uz sebe imaju statiste u sporednim ulogama, a ne ravnopravnog člana obitelji, a onda i šire. Jasno, da je s razine ega i s razine niza drugih “praktičnih” razloga neupitna muška logika patentiranja ženske defanzive, ali to nije smjer u kojem može ići zadovoljno društvo. Kad tad pucanje šavova je neminovno i kratkovidnost zakrpavanja i demagoških ustupaka ne stvara novu klimu, nego prikriva stvarne slabosti. To da žena smije nosti hlače ili voziti bicikl i auto danas mogu izgledati kao gluposti o kojima nema smisla razgovarati, ali ne tako davno, u nekim kulturama doslovno do prije koji tjedan, to su bili ozbiljni grijesi oko kojih su se slamali moralni autoriteti i stupovi zajednice. Dok god logika bude “šuti, može biti i gore” budite sigurni da će to ‘gore’ sigurno i doći.

Danas su djevojčice kroz razne komunikacijske kanale, pa i medije, izložene tezama da je ženi mjesto u kući te da je njezina glavna uloga da brine o obitelji, a ne da ganja karijeru. Samim time dječacima se šalju suprotstavljene poruke o njihovim ulogama… Može li ovakav tip konzervativnih poruka proći kod današnjih mladih generacija?

To je samo dio jedinstvenog procesa društvene regresije i već spomenutog apsurdna, pomalo šizofrenog, gdje nas tehnologija uvodi u 22. stoljeće, a poruke iz javnog prostora vraćaju u rani feudalizam. Djeca su konzervativnim porukama i postupcima najizloženiji u svojim obiteljima. Obitelj je nukleus slobode i širenja vidika ili mjesto za izricanje nepravomoćne presude o slanju na izdržavanja doživotne kazne uvjetovane neslobode. U obitelji će se dogoditi sve formativno bitno, a kada se to podupre s dušebrižničkim konceptom, školskim programima i sve agresivnijim diskursom radikalizma u javnosti, postaje jasno da se današnja djeca nalaze pred nepreglednim izazovom za vlastiti intelekt, za vlastitu savjest i za globalnu logiku u određivanju između dobra i zla. Vrijednosti koje im se nude, zamaskirane imperativima nasljeđa, nacije, vjere samo su placebo efekt za bivšu partiju što znači da se boljševizacija, kao sinonim isključivosti, ponovno provodi kroz kolektivizaciju svijesti, odnosno stalno širenje nelagode ako, u slučaju da se odupreš masi, ostaneš u manjini ili čak sam. Zaboravljajući pritom da je “najusamljeniji čovjek ujedno i najjači čovjek” želi se stvoriti atmosfera preziranja činjenice da su isključivo pojedinci narode vodili naprijed. Opet, izazov je ostati izvan grupe, jer “među ljudima smrdi, ali je toplije”, kako je pisao Krleža.

Dok god logika bude “šuti, može biti i gore” budite sigurni da će to ‘gore’ sigurno i doći… (SNIMIO: Boris Šćitar, Večernji list)

Opasno je to što se od nas danas traži da se odrediš u odnosu na ono što već jesi, da bespogovorno poslušnim stavom potvrđuješ naciju ili si, u svakom pa i najmanjem odstupanju, njen izdajnik. Konkretan progres ima konkretna imena, jer zločini su se činili uvijek u ime nečega – boga, nacije, kralja – a krivica skrivala u masi, u narodu i iza njega. Dječaci će najprije vidjeti kakva je uloga i pozicija njihovih majki, pa onda i baka, sestara pa će se tako i oni odnositi prema ženama uopće. Sve je previše jednostavno i očito, ali se komplicira da se stvori dojam kako je do rješenja teško doći.

Muškarci u politici i u biznisu znaju reći da su ženama vrata širom otvorena, ali da se one ne žele kandidirati ni angažirati. Koliko je društvu poput našega, u kojemu su uloge podijeljene tako da se skrb za obitelj, kuću, stare roditelje… prebacuje na ženu, nužna razvijena društvena infrastruktura koja ženu podupire u ostvarenju njezinih ambicija? Može li se povećati angažman žena ako ne postoji odgovarajuća društvena logistika koja će to omogućiti?

Sve dok se čudimo nad time da žena može biti predsjednica, ministrica, zastupnica, dikretorica, nogometna sutkinja, sve dok nam to ne bude nešto što se primjećuje isključivo kroz kvalitetu obavljanja pojedinog posla, znat ćemo da ma koliko se mi trudili s time se ne suočiti, stanje među nama nije najzdravije. Zašto bi muškarci ženama širom otvarali vrata? Pa i to je izraz nadmoći kroz filtraciju poželjnog kadra, a prema potpuno subjektivnim kriterijima kojima kvaliteta i znanje neće biti presudni u odabiru. To nas muškarce lišava obaveze da u svakom sljedećem slučaju “dana otvorenih vrata za žene” poštujemo iste principe. Ženama ne treba paralelna logistika ili infrastruktura, nego joj treba biti potpuno istovjetno dostupna postojeća. Paralelni sustav je neizbježna ilegala, ono što su imale ili imaju, pa zašto se miriti ili zalagati da dobiješ nešto što već imaš?!

mislim da smo svi mi, bez razlike na spol, naciju, religiju, klub za kojeg navijamo, danas “primireni”, da niti ne pokušavamo artikulirati stavove protiv gluposti u sustavu i da se u tom tihom i konzekventnom odustajanju podjednako tope muškarci i žene…

Tzv. ženske kvote u politici zasad nisu osigurale odgovarajuću zastupljenost žena. Strankama još upravljaju muški lobiji. Je li takva praksa diskreditirala kvote kao instrument u prijelaznom razdoblju dok ne postanemo društvo u kojemu se neće razgovarati o jednakim prilikama jer će se to podrazumijevati? Bi li unatoč iskustvu iz politike kvote bile dobar model za osiguravanje veće zastupljenosti žena u tzv. visokom biznisu?

Jeste li sigurni da se strankama upravlja muški? Lobiji možda i upravljaju, ali da je spolnost interesna odrednica, to nekako ne vjerujem. Pada mi na pamet puno više drugih motiva koji uobličuju stranačke politike, a što na takve snishodljiovsti više pristaju muškarci govori najviše o muškoj “kooperativnosti” i spremnosti da se poklone hijerarhiji. No, jeste li se ikada zapitali da su se i žene, kada su bile na čelu stranačkih struktura, radije okruživale muškarcima. Znači li to da ni same žene ne vjeruju ženama ili da su puno otvorenije od muškaraca u izboru suradnika ili da jednostavno nisu imale izbora? Što se kvota tiče, stvar je jednostavna; uvedimo muške kvote i ograničimo broj gnjavatora, primitivaca, šovinista, intelektualnih insuficijenata, nerealiziranih talenata, neuspješnih profesionalaca i političkih nevažnika. To je funkcija muških kvota. A ženske kvote, niti jedna neobavezujuća zamisao neće disciplinirati ili urazumiti samostalne interesne zajednice kakve već političke stranke jesu. No, ako su u Hrvatskoj umirovljenici uobličili svoju političku platformu, ako su to neformalno napravili i ratni veterani, zašto nemamo žensku političku stranku, zašto žene ne izgrade svoj politički okvir? Izborna baza postoji, ako se program jasno definira moguć je ulazak u Sabor, a onda nije daleko ni potencijalna trgovina kod sastavljanja vlasti. Bila bi baš i fora da predsjednik ženske stranke bude muškarac, jer ako je – da se poigram prezimenima – Srb predsjednik “pravaša”, a Horvat dopredsjednik SDSS-a, onda bi i žene pokazale svojim kolegama kako se može biti demokratičan. Ipak nisam siguran da su muškarci u ovim civilizacijskim gudurama spremni na takav iskorak, stati na čelo ženske stranke i tako pokazati figu svom urođenom mačizmu. Pogotovo ako bi funkcija bila volonterska… Uglavnom, mislim da se svi mi, bez razlike na spol, naciju, religiju, na klub za kojeg navijamo, dakle da smo svi mi danas primireni, da niti ne pokušavamo artikulirati stavove protiv gluposti u sustavu i da se u tom tihom i konzekventnom odustajanju podjednako tope muškarci i žene. I to bez obzira na kvote.

Kao novinaru i autoru zapaženih književnih naslova hrvatsko vam je društvo sa svojim nedosljednostima, podjelama oko svega i svačega, tisućama manjkavosti na području demokratskog razvoja, vječna inspiracija. Kakvo društvo priželjkujete, pa i u kontekstu teme jednakih šansi za žene i muškarce?

Danas živimo u društvo u kojem se silna energija upire u to “da pobijede moji”. Ja u toj gunguli nikako ne mogu definirati “moje” i čini mi se da sam se pomirio s time da “moji” nikad nisu i nikad neće vladati. Kad bi čak i zavladali pretpostavljam da ne bi baš dugo potrajali kao “moji”. Želio bih društvo u kojem bi jednakost, bratstvo i sloboda bili integralni dijelovi naših karaktera, a ne gotovo prinudne posljedice političkih korektnosti. Za ovu državu ili što je od nje ostalo, u ovom političkom i civilizacijskom hropcu puno je važnije da se počne gledati kakav je tko, nego tko je tko.

Žene u hrvatskom kontekstu i nisu mogle proći bolje kada se taj kontekst temelji na prijetvornom simulatoru slobode, a ne na oslobođenju svih potencijala. Ne, ne živimo u društvu jednakih šansi, nemamo iste polazišne pozicije, nisu nam jednako dostupni resursi i ne tretira nas isto državno-socijalno-pravosudni aparat. Razlike će se povećavati, a položaj žene bit će proporcionalan padu dostojanstva javnog djelovanja. Rigidnost i fašizacija prijetnja su samoj spolnosti i to ne u onemogućavanju ravnopravnosti, nego u svođenju na biološku zadanost. Žena kao aparat za produljenje vrste i roda ili žena kao nepobitno ravnopravna polovica civilizacije? Slutnje da će se o tome uskoro morati odlučivati najbolje potvrđuju veličinu dramatičnosti točke kojoj se približavamo. Optimizam će nastupiti jedino ako se otvori jedinstvena fronta pameti i poštenja i u njoj bez kvota i prebrojavanja, bez “otvaranja vrata” i čuđenja, bez nehotičnog getoiziranja i stalnog traženja opravdanja, budu sudjelovali i žene i muškarci i to isključivo kao ono što i jesu – ljudi.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here