Diana Glavina

Dr. MAJA GRBA-BUJEVIĆ specijalistica je anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine te hitne medicine. Nosi titulu primarijusa i magistrice znanosti, aktivno sudjeluje u izradi i provođenju brojnih projekata u zdravstvenom sustavu, u organizaciji brojnih tečajeva i edukacija te niza stručnih kongresa, autorica je jedne te koautorica sedam stručnih knjiga iz područja hitne medicine, a od 2009. godine ravnateljica je Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu. Kao dragovoljka Domovinskog rata ima status hrvatske braniteljice, a za svoj rad i doprinos u zdravstvu dobila je nekoliko nagrada. Načelnica je Kriznog stožera Ministarstva zdravstva, a između svih tih poslova te, naravno, obveza u svojoj obitelji, završila je i edukaciju menadžmenta u zdravstvu. Maja Grba-Bujević ima veliko stručno i organizacijsko iskustvo kao i iskustvo predavačice, ali ono što je krasi i što se ne piše u biografiji je ljubav prema čovjeku, strast prema poslu, bezrezervno davanje… I s radošću se priključila kampanji Udruge “Žene 50+” BUDIMO RAVNOPRAVNI koju provodimo pod pokroviteljstvom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Je li vam kao ženi na funkciji ravnateljice Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu teže nego što bi to bilo nekom muškarcu? Suočavate li se u svojoj okolini, u svojoj radnoj sredini s nekim predrasudama samo zato što ste žena na čelnoj poziciji jednog iznimno važnog segmenta medicine? Ili je predrasuda bilo ranijih godina kada ste tek postali ravnateljica “hitnjaka”?

“Znanje je moć”, rekao je engleski filozof Francis Bacon. Mislim da je u toj rečenici sažeta bit odgovora na ovo pitanje. Onaj tko nema znanja ima puno predrasuda, a s takvim ljudima susrećemo se u svakodnevnom životu, pa i u poslovnom svijetu. Kad iza svog imena imate znanje, upornost i želju da nešto unaprijedite – predrasudama nema mjesta. Na početku svog mandata ravnateljice HZHM-a neke sam zamisli morala detaljnije elaborirati i možda bi mi u tim trenucima bilo jednostavnije da nisam žena, ali, kao što sam rekla, znanje i upornost pobjeđuju. Smatram da od samih početaka školovanja moramo učiti svoju djecu da svi možemo slijediti svoje snove bez obzira na spol. Što više znanja steknemo, više nam se vrata otvara.

U zdravstvu radi više žena nego muškaraca, čak je 63 posto liječnica, ali, malo je žena na visokim čelnim pozicijama u sustavu. Osjeća li se diskriminacija kad se popunjavaju visoke šefovske pozicije? Ili, možda, žene ne žele preuzeti odgovornost jer nemaju dovoljno povjerenja u sebe i dovoljno samopouzdanja?

Zdravstvo je već duži niz godina “ženski” sektor. Osim što liječnica ima brojčano više, u zdravstvu je veći broj djelatnica sa srednjom i višom stručnom spremom, dok su muškarci zaposleni u zdravstvenom sektoru pretežno liječnici. Iako je istina da su na čelnim pozicijama u sustavu pretežno muškarci, smatram da je položaj žena danas bolji u odnosu na razdoblje od prije desetak godina ili na razdoblje kad sam ja krenula graditi karijeru. To svakako možemo pripisati većoj obrazovanosti žena. Samo prošle godine je, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, 55,4 posto žena zaslužilo titulu doktora znanosti, a titulu magistra znanosti, magistra i sveučilišnih specijalistica njih 60,4 posto. Dakle, ženama ne nedostaje znanja, već prilika u kojima će pokazati to znanje. Ne bih se složila da se žene boje odgovornosti, ali držim da im i obitelj i organizacija u kojoj su zaposlene trebaju pružiti punu podršku u svim fazama razvoja njihove karijere. Osobito je važna podrška od žena koje već jesu na upravljačkim pozicijama jer upravo njihovi primjeri pružaju nadu da je moguće razbiti sve te staklene stropove koji ženama priječe napredak u karijeri.

Žene u Hrvatskoj najčešće nose veći dio tereta brige o obitelji, djeci, kućanstvu… Istraživanja su pokazala da je to jedan od razloga što žene sporije grade karijeru i napreduju. Medicina je poziv u kojemu moraš biti predan pacijentima, da bi bio uspješan moraš i znanstveno napredovati. Ali i obitelj mora funkcionirati. Posao prve žene Hitne uspješno obavljate već devetu godinu. Nemate radnog vremena, za posao ste praktički vezani 24 sata. Kako se snalazite pokušavajući uspostavili ravnotežu između posla i obitelji?

Kada gradite obitelj na dobrim temeljima, a to su razumijevanje, poštovanje, tolerancija, povjerenje, predanost – sve se može uskladiti. Naravno da je bilo situacija, a sigurno će ih biti i u budućnosti, za koje bih željela da sam ih drugačije riješila i tada kao žena i majka osjećam neku tugu zbog propuštenog. Ipak, životno me iskustvo naučilo da kada imaš puno obveza, onda i slobodno vrijeme kvalitetnije organiziraš i iskoristiš ga u najboljoj mjeri u okružju obitelji i prijatelja. Nažalost, nemaju sve žene podršku supruga i/ili obitelji i tada je, vjerujem, teško uskladiti sve obveze.

Znanje i stručnost najbolja su zaštita od predrasuda…

U hrvatskoj politici zastupljenost žena je jako mala, pa u Hrvatskom saboru danas imamo samo 19 posto zastupnica. Žene u poslovnom svijetu suočavaju se s tzv. staklenim stropovima. I u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti tek je 10 posto akademkinja. Koliko hrvatsko društvo gubi tom neravnomjernošću u zastupljenosti muškaraca i žena u mnogim područjima djelovanja?

Podaci koje ste naveli ukazuju na to da živimo u strogo patrijarhalnom društvu i da je dug put do ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj na svim razinama. Uzevši u obzir podatke koje sam spomenula o velikom postotku žena koje su doktorirale i magistrirale samo prošle godine, čini mi se zapravo nevjerojatnim da toliki kapital znanja i vještina ostane neiskorišten samo zato što je “ženski”. Međutim, dominacija muškaraca u znanstvenom i političkom području nije samo hrvatska, već i svjetska stvarnost. Smatram da je takvom raspodjelom snaga naše i svako drugo društvo na gubitku jer moderna demokracija podrazumijeva ravnopravnost spolova koja građanima osigurava socijalnu pravdu i ljudska prava.

potrebno je urediti infrastrukturu koja će ženama pomoći da lakše usklade privatni i poslovni život, i to uvođenjem fleksibilnog radnog vremena, otvaranjem većeg broja vrtića i jaslica unutar poslovnih organizacija, poticanjem muškaraca da u većem broju koriste roditeljski dopust…

Koliko su žene u Hrvatskoj osvijestile problem vlastite neravnopravnosti u odnosu na muškarce? Ima, naime, žena koje smatraju da je to izmišljeni problem i da na to ne treba gubiti vrijeme. Susrećete li se s ovakvim stavom i među vašim kolegicama? Jesu li mladi ljudi svjesni postojanja problema neravnopravnosti? Odgajamo li se mlade ljude za ravnopravnost?

Odgojno-obrazovni sustav kod nas je stereotipno postavljen, mi već od rođenja djeteta drugačije tretiramo djevojčice i dječake za što su najbanalniji primjer plave i ružičaste odjevne kombinacije. No unatoč tome, smatram da je većina žena svjesna vlastite neravnopravnosti u odnosu na muškarce kako u poslovnoj tako i u privatnoj sferi života. Cijeli set predrasuda koje stoljećima prate ženski rod neće nestati tijekom noći, a kako bi ih srušili potrebna je veća angažiranost samih žena na osvještavanju javnosti o njihovom neravnopravnom položaju u društvu. To se može postići kroz međusobnu umreženost žena, promjenu zakonske regulative te edukaciju djece i mladih. Također, potrebno je urediti infrastrukturu koja će ženama pomoći da lakše usklade privatni i poslovni život i to uvođenjem fleksibilnog radnog vremena, otvaranjem većeg broja vrtića i jaslica unutar poslovnih organizacija, poticanjem muškaraca da u većem broju koriste rodiljni i roditeljski dopust itd.

Što Hrvatska treba napraviti da postane društvo jednakih šansi za muškarce i za žene? Što bi trebale činiti žene u političkim strankama?

Onog trenutka kada se na odgovorne pozicije u Hrvatskoj ne bude postavljalo ljude po političkom ključu, već po stručnosti, profesionalnosti, rezultatima i iskustvu bit ćemo na pola puta do društva jednakih mogućnosti za sve. Uz to, potrebno je ulagati u cjeloživotno obrazovanje žena i muškaraca te razvijati njihovu međusobnu suradnju i komplementarnost u poslovnom i privatnom životu. Držim da bi političke stranke trebale svoje članice poticati da se aktivnije uključe u politiku, a ne samo da ispune zakonom propisanu kvotu od 40 posto žena na izbornoj listi. Treba ih se više uključivati u izradu stranačkih programa, poticati ih da djeluju na svim društvenim razinama, a ne ih stereotipno gurati u područje humanitarnog rada, zdravstvenih i socijalnih pitanja, kulture… Pri tom ne podcjenjujem ova područja, ali isto tako smatram da se naš glas treba čuti i kad je riječ o financijama, gospodarstvu, nacionalnoj sigurnosti itd.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here