Mladenka Šarić

Danas me ne zanimaju nikakve kontroverze. Ne zanima me otrov političara s druge strane istočne granice moje Hrvatske. Ni otrov političara s naše strane granice. Ni prepucavanja po društvenim mrežama koja su postala uobičajeni folklor… Ne želim sebi zagaditi ovaj dan. Želim se sjećati onih osjećaja. Ona dva jutra 4. i 5. kolovoza 1995. godine, kad smo duboko, duboko u sebi osjećali do bola zgusnutu nadu da će uskoro biti završen taj strašni rat koji je obilježavao svaki naš dan… Nada je rasla u nama tih jutara dok smo slušali kako negdje iz zaleđa Zadra dopire potmula tutnjava. Nada da će uskoro konačno započeti život, koji je naprasno i nepravedno zaustavljen onog dana kad je velikosrpska politika odlučila tenkovima i razaračima raznih vrsta u zametku uništiti Hrvatsku, miješala se ta dva vruća kolovoška jutra s neobuzdanim naletima straha da možda ipak neće biti kraj, da će se nastaviti patnja i razaranje, da će se i dalje nizati vijesti o mrtvima, ranjenima, zapaljenim selima, prognaničkim zbjegovima punim djece s golemim očima koja su upila zastrašujuće slike kakve dječje oči nikad i nigdje ne bi trebale gledati… “To naši idu naprid…”, govorilo se po susjedstvu.

“To naši idu naprid…”, govorili smo dok se iz daljine Zadra čula tutnjava

Želim se sjećati te sreće kad je postalo jasno da je sve gotovo. Da su se ispunile sve naše želje, nade, očekivanja… Želim se danas prisjetiti ponosa koji se poput plamena proširio na cijelu zemlju, ponosa na sve one momke i djevojke, muškarce i žene, koji su bez oklijevanja krenuli braniti svoju domovinu iako o ratovanju nisu imali pojma. Bitke su gledali samo u američkim filmovima…

Da, netko će možda reći da je danas, 5. kolovoza 2018. godine, ipak pretjerano patetično govoriti o “Oluji” na ovaj način, samo s razine emocija. Jer, danas smo svjesni i mnogih stvari zbog kojih su u godinama koje su slijedile pokrenuti neki haaški procesi. Neka će reći. Slobodno. Ja se ipak želim sjećati upravo emocija. Onih koje sam osjetila kad je moj brat Jure, sa svoje 22 godine, stigao kući s ratišta nekoliko dana nakon “Oluje”, kad je ušao umoran, znojan i sretan, u prljavoj maskirnoj odori, kad je s ramena skinuo kalašnjikov, s nosa prašnjave “rejbanice”, zagrlio nas i rekao: “Gotovo je. Potirali smo ih… Neće više tući po nama…” Želim pamtiti trenutak u kojemu smo ga majka i ja ugledale na vratima, kad su nam se suze počele tiho slijevati niz lice, one rijeke suza straha koje smo držale u sebi danima, duboko zakopane ispod nade da će naši dečki uspjeti okončati taj rat, da će se vratiti kući, da će se naš Jure vratiti živ i zdrav. Jure se vratio.

Želim se danas prisjetiti ponosa koji se poput plamena proširio na cijelu zemlju, ponosa na sve one momke i djevojke, muškarce i žene, koji su bez oklijevanja krenuli braniti svoju domovinu iako o ratovanju nisu imali pojma…

Mnogi tijekom Domovinskog rata nisu svoje dočekali. Njihovi su životi u temeljima ove zemlje. Ne smijemo to zaboraviti. Ne bi bilo dobro. Ni pravedno. Jer, mi se danas možemo i svađati, i prepucavati, i dijeliti… zahvaljujući tim ljudima. Bez njihove žrtve ne bismo bili slobodni ljudi u slobodnoj zemlji, ljudi koji u toj zemlji, kakva god bila, mogu sve, pa i rasipati energiju na navedene budalaštine.

Bez njih ne bi bilo današnjeg Dana pobjede…

Želim se sjećati radosti koja se prelijevala po ulicama moga rodnog grada, cijele moje zemlje. Nije ovo velika priča. Ili, možda jest. Stotine tisuća je u Hrvatskoj ovakvih malih/velikih priča, sličica, isječaka iz života… Želim se sjećati danas kolona kamiona u kojima su se ti hrvatski ratnici vraćali kućama. Prljavi, neobrijani, umorni, sretni… Najljepši, najveći, najbolji na svijetu! Pobjednici! Želim se sjećati nade i energije koja nas je ispunila. Imamo to i dalje u sebi. S malo napora i dobre volje svatko od nas može iskopati tu pokretačku vibraciju u sebi, i učiniti da se nešto u njegovu mikrookruženju promijeni nabolje. Kad puno malih ljudi napravi puno malih koraka događaju se velike stvari… Živjela nam naša divna domovina Hrvatska! A kako će se živjeti u njoj, ne ovisi o nikome osim o nama… Ne zaboravimo to. I ne zaboravimo one momke i cure bez kojih ne bi bilo ni današnjeg Dana pobjede i domovinske zahvalnosti!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here