Mladenka Šarić

Kad je izabrana za rektoricu Sveučilišta u Rijeci Snježana Prijić Samaržija kazala je: “Ne smijemo posustajati u našoj vjeri u znanost i obrazovanje jer jedino oni mogu učiniti svijet boljim. Ne smijemo posustajati u nadi da ćemo čineći dobre stvari jednog dana uistinu ubirati plodove rada, unatoč svim preprekama. Nijedan rektor nije učinio ništa ako nešto nije učinio za ljude, za širu zajednicu, a ne samo za akademsku zajednicu…” Svojim dubokim i detaljnim promišljanjima priključila se i našoj kampanji BUDIMO RAVNOPRAVNI, koju Udruga “Žene 50+” provodi pod pokroviteljstvom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Zbog porasta javnog iskazivanje predrasuda o ženama i prema ženama, zbog jačanja relativiziranja i ignorancije prema znanosti kada su u pitanju teme poput pobačaja, umjetne oplodnje, kontracepcije i slično, potrebno je hitno obnavljanje rasprava u društvu o tim pitanjima. Zabrinuta je i što istraživanja i ankete, ali i neka javna događanja, pokazuju depresivnu sliku hrvatske mladosti koja u ravnopravnosti ne vidi etičku i intelektualnu vrlinu. Njihovi ideali vezani su uz neke druge ciljeve koji nerijetko reduciraju prava nekih drugih osoba, kako bi oni uživali pravo vrjednijeg ili privilegiranijeg. Očito je da se mladi ne odgajaju za ravnopravnost, jedna je od niza vrijednih poruka koje u ovom razgovoru iznosi Snježana Prijić Samaržija.

Kad ste izabrani za rektoricu Sveučilišta u Rijeci bilo je to pozdravljeno među ostalim i zato što je na taj položaj izabrana žena, budući da su rektori u pravilu muškarci. Dakle, javnost pozdravlja kad na neku odgovornu dužnost dođe žena, ali najčešće žene nemaju jednake prilike kao i muškarci, pa im je potrebno neizmjerno više truda i vremena za napredovanje. Imate li osjećaj da smo kao društvo dovoljno svjesni te neravnopravnosti?

Dio javnosti zasigurno jest, ali većina nije. Unatoč statistikama koja to bjelodano dokazuju, začuđuje me da se čak i među onima koji jesu svjesni neravnopravnosti primjećuje iritacija diskursom ili naglašavanjem neravnopravnosti. Mnogi to doživljaju kao pretjerivanje s političkom korektnosti i priklanjaju se spontanijem socijalnom sazrijevanju. Ne bih imala ništa protiv takvog stava da nam stvarnost nije neočekivano obilježena novim diskriminacijskim praksama i zahtjevima za redukcijom ljudskih prava, uključujući i već stečenu ravnopravnost i prava žena i manjina. Takav društveni kontekst zahtijeva drugačiji stav i stalnu senzibilizaciju za ravnopravnost i prava žena.

I sama sam se teorijski bavila fenomenom staklenog stropa i razlozima zbog kojih žene napreduju do određenog mjesta u sustavu, ali teško zauzimaju rukovodeće položaje, posebno u poslovima koja su ekonomski produktivniji ili, mogu i biti izravnija, u kojima ima novaca. U određenom sam trenutku i javno rekla da odustajem od teme jer, unatoč njenoj važnosti, nije dobro svu raspravu o ženskoj neravnopravnosti svesti na pitanje žena na upravljačkim mjestima. To jest važno, ali samo je dio problema neravnopravnosti žena. Veći je problem neravnopravnost žena koje prihvaćaju ili čak ne prepoznaju svoju podređenu ulogu, nego je smatraju prirodnim stanjem odnosa spolova. Neke od njih postaju i gorljive protivnice žena koje su preuzele tzv. muške socijalne uloge, kao i muškaraca koji preuzimaju tzv. ženske socijalne uloge. Nasilje nad ženama i pravni status žrtava je, iz meni krajnje nerazumljivih razloga, svima osim aktivisticama, nemila tema. Porast i javno iskazivanje predrasuda o ženama u kolektivnom društvenom imaginariju, relativiziranje i ignorancija prema znanosti kada je u pitanju pobačaj, umjetna oplodnja, kontracepcija i slično, zahtijevaju hitno obnavljanje rasprava.

Ne bih imala ništa protiv SPONTANIJEG sazrijevanja društva da nam stvarnost nije neočekivano obilježena novim diskriminacijskim praksama i zahtjevima za redukcijom ljudskih prava…

Radite s mladim ljudima koji će sutra davati karakter društvu. Čini li vam se da su oni svjesni postojanja problema neravnopravnosti? Odgajaju li se mladi ljudi za ravnopravnost?

Moja osobna iskustva sa studentima na Sveučilištu u Rijeci su uglavnom optimistična, ali svjesna sam da oni nisu reprezentanti populacije mladih. Istraživanja i ankete, ali i neka javna događanja kojima svjedočimo, pokazuju depresivnu sliku mladosti koja u ravnopravnosti ne vidi etičku i intelektualnu vrlinu. Njihovi ideali vezani su uz neke druge ciljeve koje nerijetko reduciraju prava nekih drugih osoba, kako bi oni uživali pravo vrjednijeg ili privilegiranijeg. Očito je da se mladi ne odgajaju za ravnopravnost, pa bih odgovorila na Vaše pitanje da je problem u obrazovnom sustavu i društvu – a ne u mladima.

Bez zalaganja svih u društvu neće biti jednakosti prilika

Samo se u gradu Rijeci provodi građanski odgoj u osnovnim školama, a na Sveučilištu kolegiji o razvoju građanstva, programi za mlade i održivi razvoj zajednice za koje se nadam da će prerasti u zaseban centar. U Rijeci smo, uz veliku podršku norveške veleposlanice Astrid Vesrto, organizirali Norveški tjedan posvećen upravo temi demokracije i obrazovanja. Uz pomoć našeg veleposlanika Hrvoja Marušića u Norveškoj planiramo uvođenje Adria Freedom Foruma, a uskoro u Oslu potpisujem sporazum o suradnji s uglednim Peace Research Institute da bismo u partnerstvu uspostavili centar usmjeren prema razrješavanju neslaganja i konflikata. Norveška je na prvom mjestu prema indeksu demokracije, dok mi kontinuirano padamo od 2006. godine, a sada smo na 58. mjestu, ovjenčani titulom krnje demokracije. Imamo puno za učiti i napraviti kako bismo mlade i društvo usmjerili prema većoj ravnopravnosti. Na Sveučilištu, srećom, imamo divne mlade znanstvenike poput Bojane Ćulum, Nebojše Zelića i Andree Mešanović , kao i divne suradnike poput Zorana Grozdanova i kolega iz Instituta za društvena istraživanja iz Zagreba te puno podrške uglednih znanstvenika i institucija, pa vjerujem da naša lokalna zajednica može učiniti iskorak koji međunarodna zajednica prepoznaje, a koji će i nacionalna zajednica jednom prepoznati i prihvatiti.

postoji i suptilan diskriminirajući element manjka povjerenja zajednice – i muškaraca i žena – prema ženama na nekim mjestima. Predrasude i stereotipi su tako duboko ukorijenjeni da vas čak i oni koji vas možda cijene ne poimaju kao relevantnog ‘igrača’…

U Hrvatskom je saboru 19 zastupnica, na ključnim pozicijama u kompanijama je samo 17 posto žena, u HAZU je svega 13 akademkinja, vi ste jedna od dvije rektorice hrvatskih sveučilišta, ravnatelji škola, bolnica, dekani… u velikoj su većini muškarci… Koliko neuravnotežena zastupljenost žena i muškaraca na pozicijama donošenja ključnih odluka u gospodarstvu, politici, znanosti… djeluje loše na ukupni razvoj Hrvatske?

Podaci govore sami za sebe. Upravo je objavljeno izvješće World Development Report za 2019. Svjetske banke pod nazivom “The Changing Nature of Work”, gdje se posebno poglavlje posvećuje ženama u svijetu rada. Konstatirano je da je u svijetu zaposleno 49 posto žena iznad 15 godina i 75 posto muškaraca. Primjerice, u Švedskoj radi 61 posto žena, a Italija je ispod svjetskog prosjeka s 40 posto zaposlenih žena. Prema istom izvoru, na rukovodećim upravljačkim mjestima samo jednu četvrtinu čine žene, samo 39 posto žena su na stručnim pozicijama, uglavnom rade u uslužnom sektoru gdje ih je 44 posto.Toliko o ženskoj ravnopravnosti u svijetu.

Iako nema specifičnih podataka za Hrvatsku, vjerujem da nitko nema iluzija da smo među najboljima. Kao i za svijet, tako i za Hrvatsku to nije dobro. Jasno je istaknuto da razvijanje ljudskih potencijala, posebno žena i siromašnih, socijalna uključenost i već spomenuto obrazovanje ključno doprinosi kvaliteti života. Utoliko je začuđujući smjer u kojem neki u Hrvatskoj žele ići, jer vidimo da je u suvremenom svijetu smanjivanje prava i participacije žena, manjina, imigranata put, osim u etičku i političku, i u ekonomsku propast.

Zemlje poput Finske, Kanade, Švedske…, koje mogu biti uzor mnogima kad je riječ o ravnopravnosti spolova, zauzele su stav da društvo ne može biti napredno, uspješno niti gospodarski razvijeno ako polovica stanovništva (i više) nema jednake šanse kao druga polovica. Što Hrvatska treba napraviti da postane društvo jednakih šansi za muškarce i za žene?

Podaci jasno pokazuju da stupanj ravnopravnosti, tolerancije i socijalne uključenosti korelira s ekonomskom razvijenošću i mjestom na indeksima konkurentnosti. Skandinavske zemlje, Nizozemska, Danska, Kanada, ali i Australija, su u ovom trenutku primjeri sinergijskog učinka visoke razine socijalne pravde i ravnopravnosti, dobrog obrazovanja u koje država ulaže kao u svoj prioritet, pametnog i održivog gospodarskog rasta i poželjne kvalitete života. Recept očito postoji u politikama tih zemalja, ali je jednako jasno i da mi ne možemo jednostavno prepisati njihove politike i očekivati iste posljedice. Naš je društveni, kulturalni i mentalitetni kontekst drugačiji. Međutim, po mom mišljenju svi navedeni elementi dobrog društva, kratkoročno ili dugoročno, ovise o obrazovanju u širem smislu ili (in)formiranju aktivnih građana. Puko povećanje ulaganja u obrazovanje bez dobrih politika neće donijeti nikakvo dobro. Dobro obrazovanje u širem smislu informiranja i formiranja treba razvijati otvorenost u svakom smislu, stvaranje kompetencija za brzo učenje, uočavanje promjena i trendova, otvorenost – a ne strah – od stručnosti, razvijanje različitih metoda povezivanja na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i internacionalnoj razini. Osim strukturnih reformi kojima obrazovanje treba postati kvalitetnijim i relevantnijim za društvo, ključno je uočiti ulogu obrazovanja u socijalnoj transformaciji društva i zaštiti od radikalizama. Ovo drugo nije stvar kurikularne reforme, nego druge vrste aktivnosti koja uključuje podršku mladima i inovativnima, slušanje i uvažavanje različitih dionika, kao i očuvanje dobrih europskih vrijednosti.

Dobro društvo nije moguće bez obrazovanja i formiranja aktivnih i informiranih građana. Puko povećanje ulaganja u obrazovanje bez dobrih politika neće donijeti nikakvo dobro…

Koliko je za napredovanje žena u društvu poput našega, u kojemu su rodne uloge podijeljene tako da se skrb za obitelj, kuću, stare roditelje… prebacuje na ženu, nužna razvijena društvena infrastruktura?

Jako dobro pitanje, ključna je. Mnogi teoretičari socijalne jednakosti upravo naglašavaju koliko je ovaj tema zanemarena jer svi smatraju da je trivijalna. Da bi se stvorio sustav društvene ravnopravnosti i eliminirala nejednakost, ključno je postojanje financijski svima dostupnih vrtića u blizini radnih mjesta, dobar javni prijevoz, organiziran i financijski prihvatljiv sustav usluga skrbi za starije, sustavi fleksibilnog radnog vremena te mogućnost rada od kuće. Upravo je razvoj infrastrukture dio ulaganja u ljudske potencijale jer žene tako mogu ući i napredovati u svijetu rada. To je važno ne samo zato što, participacijom u svijetu rada, žene doprinose društvenom napretku, nego i jer to doprinosi osjećaju osobne ispunjenosti, samopoštovanja i samopouzdanja.

Slobodan izbor se odjednom tretira kao sebičnost i negativni individualizam…

Muškarci znaju reći da su ženama širom otvorena, ali se one ne žele kandidirati. Je li to baš tako?

I jest i nije. Mogu se kandidirati jer nema pravnih ili regulatornih ograničenja, ta vrsta pravnih prepreka i diskriminacije ne postoji. Ali, postoji niz razloga koji obeshrabruju žene, a netko će reći da se radi o mehanizmima skrivene diskriminacije. Žene se uistinu same ne kandidiraju jer se, zbog dugotrajnih odnosa u kojima nije poticano njihovo profesionalno samopouzdanje, boje da neće zadovoljiti. Žene se boje da će se osjećati frustrirano, neuspješno, boje se prepreka i idu linijom manjeg otpora. Nadalje, kandidatura u društvu ovako ukorijenjenih socijalnih uloga znači za ženu da mora trčati brže od muškaraca za iste rezultate. Briga za kuću, djecu i starije roditelje je još uvijek ženski posao, pa one naprosto ne mogu biti jednako uspješne na poslu kao muškarci jer često izostaju, ne mogu participirati u muškim druženjima nakon posla, nisu fokusirane jer imaju druge brige. Tu je i dodatna poteškoća što će često biti etiketirane kao loše majke i domaćice koje svoju obitelj žrtvuju osobnim ambicijama i karijeri. Jasno da je ova kritika rijetko kada upućena muškarcima.

Također postoji i suptilan diskriminirajući element manjka povjerenja zajednice – i muškaraca i žena – prema ženama na nekim mjestima. Predrasude i stereotipi su tako duboko ukorijenjeni da vas čak i oni koji vas možda cijene ne poimaju kao relevantnog ‘igrača’. Sada govorim i o suptilnostima, ali vjerujem da je svima jasno da postoji i veliko licemjerje prema ženskoj ravnopravnosti, kandidiraju ih jer im trebaju zbog kvota, monitoringa EU ili poslovnih partnera, reputacijskih uvjeta vezanih uz prisutnost žena. Žene moraju imati visok stupanj samokontrole i praktične mudrosti da bi sa svime time živjele kao s normalnim stanjem stvari.

Žene se uistinu same ne kandidiraju jer se, zbog dugotrajnih odnosa u kojima nije poticano njihovo profesionalno samopouzdanje, boje da neće zadovoljiti…

U Hrvatskoj se, nažalost, i kroz obrazovni sustav nastavljaju prenositi diskriminirajući obrasci koji se odnose na žene. Kako to prevladati ako u političkim strukturama, a imali smo različite vlade, nema sluha za takve stvari?

Pitam se koji su razlozi da se ovo pitanje uvijek smatra politički marginalnim i nevažnim inzistiranjem šačice aktivistkinja, feministkinja i liberalnih ili ljevičarskih teoretičara. Jedan je odgovor da imamo i važnijih pitanja, što je vjerojatno istina ako svjetonazorska pitanja ravnopravnosti i sloboda smatramo manje važnim od siromaštva i ekonomske nejednakosti. Drugi je odgovor da se stvarno, na političkoj razini, diskriminirajući obrasci smatraju ispravnima ili takvima da je politički oportuno ne petljati se jer izborno tijelo vjeruje u njih. Mogu razumjeti da postoje svjetonazorska neslaganja o pitanju položaja žena, ali me brine način na koji se odnosimo prema tom pitanju. Umjesto ignoriranja i povlađivanja političkom izbornom tijelu, potrebno je jasno artikulirati neslaganje i pronaći kompromis. On je sigurno moguć. Najmanje mi je prihvatljivo da se ništa ne mijenja, a razrješava tako da se javno diskreditiraju ili opstruiraju na ovaj ili onaj način osobe s kojima se donositelji odluka ne slažu.

na političkoj razini, nažalost, diskriminirajući obrasci smatraju se  ispravnima ili takvima da je politički oportuno ne petljati se jer izborno tijelo vjeruje u njih…

Kako doživljavate poruke koje se danas znaju čuti i na javnoj sceni u našoj zemlji da je glavna uloga žene da se brine o mužu i djeci, te da ju je Bog za to stvorio? Brine li vas da takva iznimno konzervativna retorika koja ženu gura u kuću ne postane prevladavajuća politika?

Brine me toliko da mi čak i moji bližnji i kolege kažu da pretjerujem. Moram priznati da ni sama ne razumijem stupanj svoje zabrinutosti i pokušavam ga još uvijek razložno artikulirati. Nadam se da su oni u pravu, a ne ja. Imam snažan osjećaj da se društvu, ne samo u Hrvatskoj, i ne samo po pitanju ženskih prava, događa sindrom kuhane žabe. Na svakoj novoj stepenici smanjivanja prava skloni smo zaključiti da nije ispravna, ali da je minorna. Navikavamo se, onda novu redukciju doživimo ponovo kao lošu, ali ne baš katastrofalnu. Nakon nekog vremena, navikli smo se na stanje i temperaturu na koju bismo prvotno snažno reagirali. Na kraju ćemo biti skuhani, bit će kasno i pitat ćemo se zašto nismo reagirali i kako se to dogodilo. Nije da ne možemo učiti iz povijesti.

Retorika onih koji nas guraju u obrazac mračnog srednjeg vijeka nije više banalna, već u ženama i muškarcima izaziva strepnju da nisu dobri ljudi, dobri muževi i žene, dobri očevi i majke, da nisu na pravi način religiozni, ili da nisu pravi patrioti…

Trenutno smo u situaciji u kojoj se pravima i interesima žena suprotstavljaju interes obitelji i prava djece na koje smo svi osjetljivi. Primjećujem da se mlade žene kontinuirano osjećaju nedovoljno dobrim majkama i ženama ako ne kuhaju, peglaju i čiste za svih, a često i pretjeruju u aktivnostima kojima iskazuju posvećenost djeci. Slobodan izbor je preobražen u izraz sebičnosti i individualizma. Iskorištavaju se religijski osjećaji za svrhe koja s pravom religijom nemaju veze. Retorika onih koji nas guraju u obrazac mračnog srednjeg vijeka nije više banalna, nego u ženama i muškarcima izaziva strepnju da nisu dobri ljudi, dobri muževi i žene, dobri očevi i majke, da nisu na pravi način religiozni, ili da, ako štite prava i slobodu žena, ne mogu biti pravi patrioti. To je za mene razlog za veliku brigu oko toga kakve dugoročne posljedice možemo očekivati.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here