Sandra Pocrnić Mlakar

Dva i pol desetljeća prije nego što je osobni razvoj postao svakodnevna “mantra”, Branka Jakelić odlučila je svoje brojne talente usmjeriti u pomaganje drugima pri traženju puta kroz životne krize. Uz desetljeća iskustva u psihoterapiji, plodovi takve njezine odluke su i tri knjige, a jedna od njih je i “Govor snova”, čije je treće izdanje nedavno objavila ugledna Medicinska naklada. Sitna, nasmijana, žustrog hoda i velikih, tamnih očiju, Branka Jakelić živi u zagrebačkom naselju Srednjaci i bavi se individualnom i grupnom psihoterapijom te terapijom parova. S Brankom Jakelić razgovaramo o njezinom psihoterapijskom radu, reagiranjima publike na njezine knjige prije dva desetljeća i danas te o njezinom, vlastitom osobnom razvoju, koji ju je vodio do diploma Filozofskog fakulteta i Muzičke akademije, te, uz brojna druga usavršavanja, do certifikata za gestalt psihoterapiju i transpersonalnu terapijju i europskog certifikata za psihoterapiju (ECP).

Nedavno je izašlo treće izdanje knjige „Govor snova“, prvi put objavljene 1994. godine, a zatim 2002. godine. Kako je prihvaćena knjiga „Govor snova“ danas, a kako u vrijeme prvog i drugog izdanja? Jeste li primijetili kako se zanimanje za snove i teme iz knjige „Govor snova“ mijenjalo od 1994. godine do danas?

Kao zanimljiva tema i važna podrška pri osobnom razvoju, snovi su oduvijek privlačili pozornost. S vremenom sve više ljudi želi svjesno proniknuti u njihove poruke i značenje ne zadovoljavajući se površnim tumačenjima kakvo nude sanjarice. Tijekom ovih godina dobila sam puno povratnih informacija i od kolega i od šireg kruga čitatelja. Činjenica da se pokazala potreba za novim izdanjem ove knjige govori da je zanimljiva i jednima i drugima i taj interes raste iz dana u dan.

Bi li knjiga „Govor snova“ bila drukčija kad biste je danas pisali? Jeste li u međuvremenu radeći s brojnim klijentima, prikupili još materijala na temelju kojeg biste mogli napisati novu knjigu o snovima?

Heraklit, grčki filozof, govorio je da ne možemo dvaput ući u istu rijeku jer prema nama stalno teče nova voda. Treće izdanje knjige „Govor snova“ (snovi – put prema samospoznaji) bitno je drukčije od onoga iz 1994. godine pa i onoga iz 2002. godine. Kroz rad na sebi i rad s drugim ljudima mijenjam se i učim, i prirodno mi je da u svako novo izdanje unesem promjene i spoznaje do kojih sam u međuvremenu došla.

Vrlo rano počeli ste se zanimati za duhovno i nakon dva fakulteta – Filozofskog i Muzičke akademije – krenuli ste na edukacije za psihoterapijski rad. Otkud potreba da svoje brojne talente usmjerite u pomaganje drugima? Kada ste te potrebe postali svjesni?

Rekla bih da je to bio logičan proces. Sazrijevanjem i učenjem kroz životne kušnje sazrijevali su i mijenjali se i moji interesi. To se događalo postupno. Otkako znam za sebe pitala sam se zašto sam tu i koja je svrha moga života. Prve radionice i osobne terapije na koje sam išla bile su potaknute takvim pitanjima. Prošavši kroz neke teške životne situacije i izišavši iz njih snažnija i unekoliko mudrija, osjetila sam s vremenom potrebu da i druge potaknem i pomognem im pri traženju njihovih rješenja. I to osobno traganje i potreba za dijeljenjem s drugima traju i dalje.

Na temelju svog bogato psihoterapijskog iskustva objavili ste nekoliko knjiga – osim “Govora snova”, autorica ste knjige “U traganju za sobom” i “Krilate sandale”. Kako se upotpunjuju knjige i psihoterapijski rad? Jesu li druge dvije Vaše knjige i danas aktualne? Planirate li reizdanja?

Moje su knjige rezultat psihoterapijskog rada i osobnog procesa sazrijevanja i rasta te potiču u nadopunjuju jedno drugo. Kako ih čitatelji i dalje traže a, prema informacijama koje dobivam, i u knjižnicama se na njih dugo čeka, priredila sam i nova izmijenjena izdanja koja će, nadam se, također uskoro biti dostupna na tržištu.

Koju psihoterapijsku tehniku najčešće primjenjujete? S kojim se problemima najčešće susrećete u svojoj psihoterapijskoj praksi?

U radu s klijentima koristim razne tehnike. Proces istraživanja, učenja i rasta nema kraja. Stoga se i dalje educiram. Trenutačno sam u trogodišnjoj edukaciji iz SE (Somatic Experiencing) prema Peteru Levinu, koja se odnosi na rad s traumama. Sve te edukacije uključuju i osobnu terapiju. Ljudi su različiti i traže različite pristupe. Važna je terapeutova otvorenost za to. Teško mi je izdvojiti najčešći tip problema s kojima se susrećem u svojoj praksi, ali u pozadini svih (od poslovnih, emotivnih ili tjelesnih kriza do problema u odnosima s drugima) potraga je za smislom i svrhom svoga života.

Medicina može spasiti život, ali do istinskog ozdravljenja ne može doći bez promjene iznutra…

Osim duhovnim rastom i krizama, bavite se i psihosomatskim problemima i u zadnje vrijeme puno pišete o bolestima uzrokovanim emotivnim i drugim problemima. Kako se psihosomatske bolesti tretiraju psihoterapijom? Koliko pomaže osvještavanje uzroka bolesti i veze između duha i tijela? Koliko su kod nas poznate mogućnosti liječenja psihoterapijom?

Mi smo cjelovita bića – tjelesna, emotivna, racionalna i duhovna. Svaki problem dotiče sve te razine. Stoga i tjelesnim oboljenjima treba pristupiti cjelovito. Medicinske su intervencije važne, ponekad i ključne te mogu spasiti život, ali do istinskog ozdravljenja ne može doći ne dogodi li se promjena iznutra. Riječ iscjeljenje i riječ cjelovitost imaju isti korijen; samo cjelovita osoba može biti iscijeljena, zdrava u punom smislu riječi. Stoga je važno uspostaviti vezu između duha i tijela. Psihoterapija zauzima sve važnije mjesto u našem društvu, sve više ljudi radi na sebi na taj način. Tome u prilog govori i činjenica da je početkom srpnja konačno izglasan i Zakon o psihoterapiji koji toj vrijednoj profesiji daje adekvatno mjesto.

U svojim knjigama i člancima ukazujete na potrebu osluškivanja vlastitog tijela. Jesu li mladi danas svjesniji te potrebe nego njihovi vršnjaci prije deset ili dvadeset godina?

U vrijeme kada sam ja kao mlada djevojka suočena s nekim oboljenjima počela razmišljati o svom tijelu i njegovoj povezanosti s drugim aspektima sebe, o tome se nije pričalo, nije bilo nikakvih knjiga. Situacija je danas znatno drukčija i zainteresirani mladi ljudi doista mogu dobiti dosta informacija o tome. Naravno, to prati i porast njihove svijesti i senzibiliteta. Obično to počne negdje u tinejdžerskoj dobi. Sve više mladih ljudi dolazi na terapiju i znam biti iznenađena zrelošću pitanja koja si postavljaju, njihovim razmišljanjima. K tome, sve više muškaraca počinje raditi na sebi, senzibilitet i osluškivanje svog tijela i emocija nisu više isključivi „privilegij“ žena.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here