Mladenka Šarić

Nenad Bakić, poduzetnik i filantrop, spada u ljude kakvih u Hrvatskoj, nažalost, nema previše. Projektom Croatian Makers uspio je prodrmati učmali obrazovni sustav i programom robotike zahvatiti više od 100.000 djece. No, uspio je pokazati defetizmu sklonoj hrvatskoj javnosti da se i pojedinačnim akcijama može mijenjati sustav. Nenad Bakić priključio se i kampanji BUDIMO RAVNOPRAVNI, koju je Udruga “Žene 50+” pokrenula pod pokroviteljstvom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, s ciljem da se društvo senzibilizira za neuravnoteženost koju treba rješavati. A najbolje rješenje je, smatra Bakić, gospodarski razvoj društva, jer u razvijenom društvu neravnoteže se lakše smanjuju i brišu.

Među 28 članica EU Hrvatska je na neslavnom 24. mjestu po ravnopravnosti spolova, a to znači da je, dakle, među najgorima i po zalaganju koje društvo i politika ulažu kako bi se smanjila podzastupljenost žena na pozicijama povezanim s procesima odlučivanja. Imate li osjećaj da je hrvatsko društvo dovoljno osviješteno kad je riječ o ravnopravnosti žena i muškaraca? Razumiju li ljudi da nismo društvo ni približno jednakih šansi?

Ravnopravnost spolova iskazuje se mnogim parametrima, a u zadnjem izvješću EU smo u mnogima na značajno boljem mjestu, iako i dalje niskom. Primjerice, iako i dalje divovskih 60 posto Hrvata misli da je ženama primarna dužnost brinuti o domu i obitelji, čak 11 zemalja EU u tome stoji lošije od nas. Ovih 60 posto ujedno odgovara na vaše pitanje o osviještenosti. No, ukupno, što je zemlja nerazvijenija i primitivnija, položaj svih ranjivih ili skupina je lošiji. Tako da loš položaj žena ne dolazi zbog nekog posebnog ženomrstva u Hrvata, nego zbog opće nerazvijenosti. Najbolje to možda opisuje činjenica da smo 4. najgori po zaposlenosti žena, ali to je samo zato jer je općenito zaposlenost niska. Po ‘procjepu’ u zaposlenosti žene vs. muškarci osam je zemalja lošije od nas. Ali općenito, žene nemaju iste prilike kao i muškarci, što se vidi u politici kroz primjerice udjel u Saboru, biznisu, kao i kroz udjel u upravama vodećih društava, u znanosti, u članstvu HAZU.

Jeste li vi u svom radu uočili da postoji problem ravnopravnosti žena i muškaraca kad se iz ambijenta deklarativne volje iskorači u stvarne društvene odnose?

Mislim da je notorno da mnoge deklarativno napredne stvari u svim područjima u praksi izgledaju drugačije.

Švedski je veleposlanik u intervjuu za kampanju Budimo ravnopravni rekao da je načelo ravnopravnosti žena i muškaraca u njegovoj zemlji kontinuirani proces koji se, ukratko, svodi na to da ravnopravnost mora biti ugrađena u sve politike, zakone i odluke te da se za sve što je u tom kontekstu potrebno mora osigurati novac. U tradicionalnom društvu kao to je naše, u kojemu se podrazumijeva da je obveza žene brinuti se o kući i djeci, žena ne može napredovati bez jake društvene logistike, a mi još imamo niz općina u kojima nema nijednog dječjeg vrtića. Zbog čega razne vladajuće garniture koje smo imali u Hrvatskoj nisu shvatile da je za razvoj društva važno donositi i implementirati pro-ženske odluke?

S jedne strane, vladajuće garniture su odraz svojih birača, ali s druge, naša politika je poznata po neformalnim mrežama moći i stranačkoj pokornosti, a to je značajno više muško nego žensko područje.

Žene čine 50 posto visokoobrazovanog kadra, pa ipak ih na visokim pozicijama u biznisu ima oko 17 posto. U Hrvatskom saboru imamo samo 19 zastupnica. Što hrvatsko društvo gubi takvom neravnomjernošću u raznim područjima djelovanja?

Evidentno je da gubi zbog čiste logike brojki. Zamislite da u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji ne igra nitko iz Dalmacije, ili razmjerno mnogo manji postotak nego što bi bilo normalno. No, ovdje vjerojatno i značajnije gubimo i na kvaliteti jer je to vječna tema komplementarnosti žena i muškaraca, njihovih pogleda na svijet, pristupa rješavanju problema i tako dalje. Iskreno, primjerice u politici bih radije da su žene čista većina!

Nije slučajno da je baš u Ericsson Nikola Tesla, kompaniji koja posluje transparentno, na tržišnim načelima i u stranom je vlasništvu jedina članica uprave – žena. A nije slučajno ni da je uzor većini Hrvatske neko vrijeme bio grčki premijer Tsipras, koji vodi ekonomski najneslobodniju zemlju, a u njegovoj prvoj vladi nije bilo nijedne žene…

Nakon svake promjene vlasti u Hrvatskoj biraju se nove uprave i nadzorni odbori u državnim kompanijama. Na tim se pozicijama u pravilu izmjenjuju politički izabrani muškarci. Kao odgovor na pitanje gdje su nestale žene zna se čuti da se žene ne žele kandidirati. Ista se teza čuje i u muškim krugovima političkih stranaka. Što mislite o toj tezi?

Evidentno je da se radi o interesnim skupinama kojima tradicionalno dominiraju muškarci.

Bi li uvođenje kvota za žene u upravnim i nadzornim tijelima, makar onih kompanija koje su u državnom vlasništvu, bio dobar model da se počne rješavati problem podzastupljenosti žena u biznisu? Iskustvo s kvotama u politici nije baš ohrabrujuće…

Mislim da kvote nisu pravo rješenje te da bi prvenstveno škodile ženama. Mnogi bi govorili ‘ona je unutra samo zbog kvote’ i mnoge tako imenovane žene bi zaista mogle biti manipulirane od strane svojih mentora ako njihova pozicija ne bi slijedila iz realne snage. Primjerice, Švedska je upravo odbila kvote, iako joj je udjel žena u upravama među najvišima u EU. Udjeli žena u upravama doći će nakon stvarne društvene promjene. Ovdje je zanimljivo primijetiti da smo društveno ‘najzatucaniji’, najnazadniji upravo u gospodarstvu, jer smo druga ekonomski najneslobodnija zemlja EU, odmah nakon Grčke. A kad imate netransparentno gospodarstvo, u kojem se isprepliću socijalizam i korporativizam, umjesto slobodnog tržišta, imate i neformalne strukture moći, koje su uvijek muške. Ovdje vidite i hipokriziju mnogih naših lažno-lijevih ‘progresivaca’ koji su protiv slobodnog tržišta – čak dotle da i ovo što imamo zovu ‘neoliberalnim’, iako smo ponavljam, ekonomski druga najneslobodnija zemlja EU – ali se deklarativno zalažu za prava žena, manjina itd. Kako imati jedno bez drugog? Nije slučajno da je baš u Ericsson Nikola Tesla, kompaniji koja posluje transparentno, na tržišnim načelima i u stranom je vlasništvu, jedina članica uprave – žena. A nije slučajno ni da je uzor većini Hrvatske neko vrijeme bio grčki premijer Tsipras, koji vodi ekonomski najneslobodniju zemlju, a u njegovoj prvoj vladi nije bilo doslovno ni jedne žene. Ni jedne!

naša politika je poznata po neformalnim mrežama moći i stranačkoj pokornosti, a to je značajno više muško nego žensko područje…

Koliko je za postojanje problema kriv obrazovni sustav u kojemu i danas imamo udžbenike kojima se promovira tradicionalni patrijarhalni obrazac u kojemu se znaju “ženske” i “muške” uloge? Doživljavate li takvo poučavanje djece kao put prema daljnjoj diskriminaciji žena?

To je loše, ali opet, samo pojavnost opće društvene klime.

Potporu Bakiću dale su dvije utjecajne žene iz politike – predsjednica države i ministrica obrazvanja (Foto: Predsjednica.hr)

Svojim ste djelovanjem pokazali da pojedinac nije bespomoćan te da ako je fokusiran, tvrdoglav i uporan može pomaknuti stvari, pa i natjerati petrificirani sustav da se pokrene. Govorimo, naravno, o Croatian Makersima, robotici, STEM revoluciji, programiranju, microbitovima i obrazovanju djece za 21. stoljeće. Mogu li aktivnosti poput vaše u konačnici dovesti i do toga da polako izgradimo društvo jednakih šansi za dječake i djevojčice?

Nije slučajno da su najnazadnije društvene snage, lijevi boljševici, i neki desni boljševici, pokušavali na najodvratnije, ali i najgluplje načine dezavuirati pokret Croatian Makers, koji je dobrotvorna inicijativa, jer upravo progresivnost koju on nosi njima izmiče tlo pod nogama. A to njihovo tlo prožeto je sukobima i nejednakostima i oni od toga žive. Croatian Makers je već dosad dosegnuo do više od 100.000 djece s novom tehnologijom, znanjima, stvaralaštvom, i najveći je projekt takve vrste u EU, pri čemu ne mislim u relativnim, nego u apsolutnim brojkama. To je pogotovo važno u Hrvatskoj gdje su te ključne kompetencije za ravnopravnost svakog mladog čovjeka u 21. stoljeću zapostavljene. No, još važnije, jednako kao i same STEM kompetencije, razvijamo druge ključne kompetencije koje su naročito nedostatne u našem školstvu, a to su kreativnost, vještina rješavanja problema, kritičko razmišljanje, upornost, znatiželja.

Obrazovanje djece za 21. stoljeće ključan je razvojni korak, a Croatian Makersi su imali petlju da iskorače…

Naravno, kako su i STEM kompetencije i ove druge, bitne da svako dijete bude ravnopravni građanin 21. stoljeća direktno donosimo jednakost prilika, te kasnije ravnopravnost. No, osnažujući djecu, dajući im priliku da budu uspješna, direktno doprinosimo i razvoju demokracije i motiviramo djecu da se kao mladi ili odrasli, uključe u sve aspekte. Primjerice, u našem projektu STEM auto, koji je kao bibliobus modernog doba s besplatnim radionicama programiranja i robotike s kojim idemo u pasivnije krajeve, nedavno u Dalmaciji je radionicama prisustvovalo više djevojčica nego dječaka. To se odnosi i na druge slabije skupine, recimo manjine. Poznato je da smo neke od najvidljivijih uspjeha imali u manje razvijenim sredinama, gdje je i potencijal najveći, a one su često sa srpskim stanovništvom. Mislite li da su Pupovčeve Novosti, inače državno financiran medij, ikad popratile uspjehe tih malih heroja i njihovih učitelja? Naravno da nisu, nego su, naizgled paradoksalno, beskrupulozno i bijesno napadale. Jer, gledajte, ako djeca u Dvoru kažu ‘mi smo ovdje napravili tehnološki projekt kakvog se odrasli ne bi mogli ni sjetiti’, jasno je da ta djeca sad znaju da mogu sve i lako je moguće da će se s 18 godina i kandidirati u lokalnoj politici. Mislite li da takvo osnaživanje i razvoj demokracije odgovara ‘pupovcima’? To najbolje pokazuje koliki progresivni potencijal ima edukacija, ne samo za tržište rada nego i demokratski razvoj u cjelini, a pogotovo ovaj vid u STEM područjima. Ne zaboravimo, iako je samo po sebi to ogromno i najvažnije područje – u Indiji i Kini je sada već 35 posto diplomaca u tim područjima – STEM kompetencije ulaze u sva druga zanimanja. Kako ćete sutra biti pravnik ako ne znate automatski pretraživati i obrađivati dokumente, dakle morate znati osnovne metode programiranja?

kroz uspjeh u zanimljivim, kreativnim aktivnostima, djeci pokazujemo da mogu sve i to je najvažniji korak da budu stvarno ravnopravni građani 21. stoljeća, da stvarno imaju jednake prilike, a onda iz te realne pozicije proizlazi sve ostalo. nikakvi nazadnjački instinkti to ne mogu suspregnuti…

Ali najvažnije, kroz uspjeh u zanimljivim, kreativnim aktivnostima, djeci pokazujemo da mogu sve i to je najvažniji korak da budu stvarno ravnopravni građani 21. stoljeća, da stvarno imaju jednake prilike, a onda iz te realne pozicije proizlazi sve ostalo, nikakvi nazadnjački instinkti to ne mogu suspregnuti. Ovako širokim zahvatom smo značajno utjecali i na sustav. Primjerice, obrazovali smo oko 3.000 učitelja, a zajedno s MZO smo de facto uveli programiranje u škole – 85 posto svih škola sudjeluje u projektu ProMikro kojim se računalstvo uvelo u 6. razrede. S druge strane, 100.000 djece ima oko 200.000 roditelja, koji vide da je promjena moguća – naravno, najlakše je dirnuti u srca odraslih kroz djecu, pa tako zasigurno i njim motiviramo da i sami iskazuju svoju snagu u drugim društvenim aktivnostima, što opet naravno pomaže razvoju demokracije i većoj jednakosti prilika i osnaživanju slabijih skupina, pa tako i žena.

Nenad i Rujana Bakić i tim Croatian Makersa razumiju važnost jednakih prilika…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here