Mladenka Šarić

Ushit koji smo osjećali prateći nastup hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji bio je okrepljujući. Toliko neočekivane, lude, šokantne sreće… Sreće koju nismo očekivali. Sreće kojoj smo se radovali i koje smo se bojali, računajući, puni sumnje prema sebi i svojima, da će biti kratka i proći prije nego što se stignemo probuditi i uživati u njoj. No, trajala je. Čitavo prvenstvo. Nastavljala se iz utakmice u utakmicu. Odjednom smo bili na vrhu svijeta. Nevjerojatno. Naravno, znali smo da je to nogomet. Znali smo da je to igra. Znali smo da će sve, pa i taj zanos, brzo proći. Znali smo da je to tek kratak trenutak stvarnosti koja i jest i nije naša. Pa, ipak, nitko – ili tek rijetki mrzovoljni tipovi – ne može reći da se nije osjećao vrhunski, da se nije smijao, da nije uživao, da nije u sebi osjetio neočekivanu energiju, samopouzdanje, povezanost s drugima koji osjećaju isto… Da, sreća koja nam je darovana bila je okrepljujuća i nakratko smo vidjeli sliku Hrvatske kakvu želimo, a ne Hrvatske u kojoj živimo.

Misao koja je prožimala Hrvatsku… (Izvor fotografije: Facebook)

Doček Vatrenih bio je spektakularan. Toliko ljudi, toliko veselja, toliko ponosa, toliko samopouzdanja, toliko vjere da sve što ne valja ipak možemo promijeniti…

Jedan transparent  među stotinama napisanih u slavu hrvatskih nogometaša sažeo je u sebi misao koja objašnjava sve osjećaje koji su nas prožimali u tjednima koji su za Hrvatsku bili više od igre. “Pokazali ste našoj djeci da i mali mogu biti najveći. Hvala vam” – pisalo je na tom komadu tankog bijelog kartona kojeg su nečije ruke podignule visoko iznad glava koje su satima čekale da se otvoreni autobus s tom ratnom djecom koja pamte ubijanja, leševe, bombardiranja, bježanje u progonstvo s vrećicama u koje su majke na brzinu potrpale ostatke dotadašnjeg života, polako dovuče do glavnog zagrebačkog trga i da ih pozdrave kao pobjednike. Jer, iako su faktografski gledano drugi, za nas oni su istinski prvi. Ne samo prvaci svijeta, nego prvaci svemira, svih bližih i daljih galaksija…

MOŽE SE DOSEGNUTI NEBO

Nisu oni pobijedili samo velike nogometne ekipe. Oni su pokazali našoj djeci koja će sebe tek graditi, ali i nama koji smo se kroz život izgradili, a onda su se mnogi krpelji svojski potrudili da nas iznutra isišu, isuše, sruše i oslabe, da se može pobijediti život koji te udari šakom u glavu, a ti nemaš ni pet godina. Pokazali su da se može dosegnuti nebo samo ako vjeruješ da to možeš, ako znaš da znaš jer znaš, ako se trudiš, ako se boriš, ako se digneš svaki put kad padneš, ako ne daš da te obeshrabre udarci, slomljena rebra, upaljene tetive, loši ljudi… Metaforički rečeno, lako je pobijediti Argentinu, Englesku, Messija, Neymara, Rusiju… Treba pobijediti sebe i svoje strahove. Treba pobijediti okolnosti koje te zabijaju u zemlju i drže ti nos u njoj tako da u zvijezde ne možeš ni gledati, a kamoli sanjati da se među njih vineš. Da se sve to može pokazali su nam Vatreni. I zato smo osjećali ushit. Zato smo bili sretni. Jer smo uz njihovu pomoć ponovno osvijestili da se može. I prekrasan je bio taj optimizam koji je prožimao svakoga na koga ste naišli proteklih tjedana. Ta se energija mogla opipati. Kolektivno smo uronili u nju, znajući istodobno da to neće potrajati. Ne može. No, trenuci u kojima smo bili uronjeni u sreću vrijedili su života.

metaforički rečeno, lako je pobijediti Argentinu, Englesku, Messija, Neymara… Treba pobijediti sebe i svoje strahove. Treba pobijediti okolnosti koje te zabijaju u zemlju i drže ti nos u njoj da u zvijezde ne možeš ni gledati, a kamoli sanjati da se među njih vineš…

Spektakl je prošao. Još nekoliko dana bit ćemo sentimentalni i još ćemo se malo nadati da Mundijal 2018. može biti točka društvenog preokreta. Znate onaj neki sudbinski moment u kojemu sve krene drugim smjerom. Nažalost, neće biti. Ne može. Sa svakim će danom ta energija koju smo osjećali blijedjeti i postajati tek sjećanje na nešto veličanstveno.

TKO MOŽE SVESTI RAČUNE?

Da bi pesimizam u koji smo kao društvo potonuli nestao trebalo bi svesti račune za sve zlo koje se dogodilo Hrvatskoj u godinama nakon oslobođenja za koje smo u vrijeme dok su još granate padale po Hrvatskoj vjerovali da će biti godine preporoda i napretka. No, tko to u Hrvatskoj može svesti račune? Tko će i kome naplatiti ceh za propadanje, za raspad gospodarstva, za ubojstvo nade i optimizma, za pljačku koja je uništila državu, društvo i ljude, za to što su priliku da udaraju ritam dobili neki lešinari i dobro uvezani profiteri? I ima li uopće smisla očekivati da je moguća ta neka katarza koja će donijeti smirenje ako gledamo kako bivši premijer Ivo Sanader, kojemu se sudi za pljačkanje vlastite države, sjedi u Moskvi uz bok aktualnim hrvatskim ministrima i zajedno zdušno navijaju za hrvatsku reprezentaciju? Ima li smisla nadati se drugačijoj Hrvatskoj ako tog istog Sanadera, koji je ovdje samo simbol te predatorske klase koja je pokorila Hrvatsku, mediji upitaju dok u zračnoj luci čeka ukrcaj na avion za Moskvu da komentira što očekuje od utakmice, umjesto da ga pitaju kako ga nije sram pojaviti se među navijačima, baš kao što ga je to jedino logično pitanje pitala ona navijačica o kojoj su nas izvijestili mediji? Postoje li nekakve granice društvene tolerancije preko kojih se neće prijeći? Znamo dobro da ne postoje, da se svakome jadu i bijedi pronalazi prikladno objašnjenje.

Bivši premijer kao simbol predatorske klase koja je pokorila Hrvatsku (Izvor fotografije: Dnevnik.hr)

I zato je ova sreća kojom su nas podarili Vatreni tek trenutak. I zato neće biti nastavka. Ne može ga biti sve dok budemo prihvaćali društvo kojim nismo zadovoljni kao nešto nepromjenjivo. Dok šutke budemo plaćali mito koje nam netko traži da bi nam dao nekakav dokument u općini na koji imamo pravo, umjesto da ga prijavimo, dok budemo tražili vezu da dobijemo posao, upišemo dijete na fakultet ili dobijemo krevet u bolnici na koji imamo pravo, dok budemo bez kolektivne reakcije trpjeli sranja koja se događaju… sve će biti isto.

Htjeli smo drugačije društvo i državu, ali smo dopustili da nam to ukradu. Zapravo da nam ukradu snove, jer i društvo i državu tek je trebalo izgraditi. To što nemamo, a mogli smo imati, danas nas boli. Za to što smo izgubili, odnosno što nam je oteto, nema smisla kriviti samo političare, iako oni jesu najodgovorniji. Krivi smo i mi sami, jer od njih ništa ne tražimo. Očekujemo – to da. Ali, zašto bi nam išta dali ako ništa ne tražimo? Dok ne počnemo tražiti, i dok to ne počne činiti veliki broj ljudi, dok se ne počnemo istinski ujedinjavati kao građani oko barem nekih stvari za koje smatramo da Hrvatska treba imati, sve će ostati isto. Vladat će čemer i beznađe, a tek ponekad okupat ćemo se u valu sreće. Baš kao sad…

Još jednom, HVALA VAM VATRENI!    

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here