Madlen Zubović

Za one koji to još ne znaju, naslov ovog članka upućuje na događaj od goleme važnosti za naš grad. Naime, “grad koji teče” 2020. godine, metaforički rečeno, uplovit će u luku u kojoj su usidreni najrazličitiji europski gradovi s prestižnom titulom europske prijestolnice kulture. Dogodit će se to za otprilike godinu i pol dana, pa se i očekuje da se Rijeka “punom parom” priprema za trenutak kada će se ovjenčati ovom titulom. Kako bismo otkrili gdje se i što radi, najbolje je krenuti u đir našim voljenim gradom upravo onako kao je to davne 1891. godine učinio Dragutin Hirc opisavši RIEKU u svojim putopisima objedinjenim pod nazivom Hrvatsko primorje.

NEKAD KOZMOPOLITSKI GRAD

Krajem 19. i početkom prošloga stoljeća Rijeka je bila kozmopolitski grad na čijim su se ulicama mogli čuti svi europski jezici, odmoriti i primamljivim delicijama okrijepiti, mogli ste se opustiti na terasi jednog od dvadesetak hotela, koliko ih je Rijeka tada imala, a mogli ste uživati i u novoizgrađenom kazalištu sa senzacionalno raskošnom električnom rasvjetom uvedenom u kazalište desetak godina prije no što su njome osvijetljene riječke ulice. Blještala je i cvala Rijeka tada, podizali su je poduzetni stranci poput Roberta Whiteheada, ulažući, što je nama danas nepojmljivo, vlastiti novac u gradnju raskošnih palača (Casa Veneziana) pa i čitavih ulica (Dolac) ili četvrti (Brajda).

Casa Veneziana jedan je od riječkih dragulja iz vremena kad su poduzetni stranci poput Roberta Whiteheada ulagali u grad

Gradili su je i domaći ljudi s vizijom kakav je bio poznati riječki patricij Andrija Ljudevit Adamić koji je 1805. sagradio na mjestu današnje palače Modello vlastito (Adamićevo) kazalište, jedno od najmodernijih u Europi. Adamić je imao svega 25 godina kada se ozbiljno počeo baviti Rijekom i njenim izgledom. Nastavio je graditi i ulagati u svoj grad u zrelim stvaralačkim godinama pa sve do posljednjih mjeseci života. Kao graditelj i poticatelj kulturnoga i društvenoga života, svim je silama nastojao preobraziti Rijeku u moderan grad. Projektirao je urbanističke zahvate – izgradnju novih ulica, te 1803. g. pokrenuo izgradnju Lujzijane te sadnju drvoreda platana na Fiumari. Trebali bismo znati kako je upravo taj drvored platana, uz onaj u Krešimirovoj ulici (nekadašnji Korzo Deak), jedan od najstarijih europskih urbanih drvoreda. Nažalost, ne znaju to ni stanovnici Rijeke, a još manje posjetitelji našega grada. U neznanju moguće su svakojake nepromišljene akcije, pa s vremena na vrijeme opasno zaprijeti pila i Staroj Ani, jednoj od malobrojnih preostalih stoljetnih platana iz drvoreda na Brajdi.

No, vratimo se iz ove bajne prošlosti u realnost pa krenimo u šetnju gradom počevši upravo od Narodnoga kazališta Ivana pl. Zajca. Za svaku je kulturnu sredinu nacionalno ili narodno kazalište institucija neospornoga značaja, simbol naprednoga umjetničkoga promišljanja, meka kulture u kojoj bi građani prvenstveno trebali uživati u jedinstvenim dramskim i glazbeno-scenskim senzacijama. Odlazimo li posljednjih godina i mi u naše kazalište s istom namjerom? Ili se bolje pitati izlazimo li iz kazališta obogaćeni umjetničkim doživljajem, zadovoljni i katarzom pročišćeni? Bojim se da bi ono u ovim pitanjima sugerirano, mogao kao običnu tlapnju prokomentirati upravo sadašnji intendant gosp. Blažević, ujedno i član famoznoga tima, odnosno Komisije Rijeka 2020 EPK koji je s ostalima kreirao hvalevrijedan projekt kojim je Rijeka 2016. g odine osvojila kandidaturu za europsku prijestolnicu kulture. Blažević je, barem kada je Hrvatska drama u pitanju, vjerni štovatelj, idolopoklonik i nastavljač Frljićeve kazališne politike u kojoj se na kazališni repertoar postavljaju pretežito djela koja provociraju i šokiraju. Umjetničko opravdanje takvoj koncepciji još bih i našla kada bi to bilo u značenju one Krležine, odnosno Leonove moralne paradigme „pljuni i pljusni, ali se ne postiđuj“, no daleko je to od političke satire i društvene kritike, a još dalje od umjetnosti.

GRADONAČELNIK LJUBI STATISTIKU

Bilo kako bilo, naš je gradonačelnik izuzetno zadovoljan i repertoarom i intendantom, a bogme i osvojenom kandidaturom. Svi znamo da gradonačelnik obožava, poput većine političara, statističke pokazatelje. Sigurno ne može dočekati trenutak kada će u javnost iznijeti impozantnu brojku o svim događajima, aktivnostima, radionicama, festivalima, književnim susretima, akcijama, pojedinačnim i skupnim performansima koji se već sada svode pod zajednički nazivnik Rijeka 2020 EPK. Primjerice, kad je riječ o kazalištu, nedavno sam odgledala predstavu na pet jezika koju su izveli glumci iz pet manjinskih kazališnih kuća, koju je, ironično rečeno i unatoč titlovanom prijevodu, razumjelo ne više od petero ljudi u publici. No, važno je to da se predstava odlično uklopila u koncept EPK „Rijeka – luka različitosti“.

Performance baskijskog umjetnika – grafiti na zidovima Rijeke

Pod taj se zajednički nazivnik trpaju i „performansi“ kao što je onaj baskijskog suvremenog umjetnika koji je na našemu Molo longu pronašao izvrsno mjesto za vježbanje. Čega? Valjda pisanja, i iskazivanje svoga umjetničkoga aktivizma pa je uz pomoć piture i pinelića narisao 16 grafita u stilu „Svuda pođi, doma dođi“ i „Kod kuće je najljepše“. Naše su se štono kvaziumjetničke, štono kvazipolitičke veličine potpuno raspametile od tolike originalnosti i kreativnosti koja se fenomenalno uklopila u jednu od tema Rijeka EPK. Palo je štoviše i nekoliko nadasve pametnih izjava koje u nastavku citiram iz članka objavljenog na portalu i to bez lekture i cenzure.

Na medijskoj konferenciji sudjelovala je i Irena Kregar Šegota, v.d. direktorice trgovačkog društva Rijeka 2020 d.o.o.. Direktorica je pojasnila kako se projekt koji Mario provodi direktno veže uz jednu od tema EPK Rijeka 2020 – migracije. „Ovo je primjer onoga što želimo raditi do 2020. godine i 2020. godine – dovesti brojne europske umjetnike u Rijeku da tu realiziraju svoje programe u suradnji sa našim kulturnjacima, ali i sa drugima kao što je to realizirao Mario sa Sušačkom gimnazijom i Akademijom“, rekla je direktorica. Sniježana Papeš, rukovoditeljica marketinškog sektora Lučke uprave Rijeka, izrazila je zadovoljstvo što se na lučkim prostorima događa nešto potpuno novo i originalno. „Riječka luka je utkana u samo središte grada i jednostavno ne možemo da ne živi grad s lukom i luka s gradom. I ovakva događanja upućuju još više građane da dožive luku kao prostor koji je jedinstven u smislu grada i luke“, zaključila je Papeš. U istom članku tvrdi se kako ovaj umjetnik imenom Mario Painego dolazi iz Bilba!!! koji se nalazi blizu Donostije. Misli se valjda na Bilbao, pa bi onda trebalo pisati da dolazi iz Bilbaa. Ovako se može pomisliti da nesretni Mario ima neke čudne ili čudesne veze s Bilbom Baginsom, glavnim likom svjetski poznatog romana i filma Hobitom. Što reći o onome ili onima koji su ovo sročili? Nažalost, članak nije potpisan, već prije naslova, na njegovu početku, tek je uopćeno naznačeno – Piše: EPK. Zaključak prepuštam vama, ne bih vjerojatno niti smjela pomisliti, a kamoli napisati da među ovom EPK ekipom kulturnjaka ima, nedajbože, nepismenih. Ali, eto „rečeno – učinjeno“ pa što bude.

No vratimo se mi điru po našem voljenom gradu i putopisu već spomenutog Dragutina Hirca koji je s puno zanimljivih pojedinosti opisao Rijeku. Naročito su interesantni njegovi opisi luke: …U luci ima velikih brodova, parobroda, trabakula, bragozza, brazzera, ali i manjih barčica. Ove su poredane uz kraj, naročito uz Adamićev molo, a u ljetu nadkrite bielim razapetim platnom „tendom“, koja te čuva od žege… Kad smo kod brodova, poznato je da našu luku trenutno, s prednje strane krasi svega nekoliko bogataških jahti, a sa stražnje strane, manje pogledima izložen, usidren je stari ruzinavi brod za koji ekipa EPK ima ogromne planove revitalizacije, renovacije i „reanimacije“. No, za sada, i dalje ga izjeda morska sol i rđa, a redovito ga posjećuju samo njegovi istoimenjaci, galebovi usput ga obilato časteći svojim izlučevinama.

Hirc potom opisuje riječku placu i „pescheriu“: …Na desno od šetališta padaju ti u oči liepi prodajni triemovi, a u njima na hiljade naranača, limuna, četruna, mogranja; pune bačvice uljika, smokava domaćih i onih tečnih iz Smirne i Aleksandrije ukrašenih lovorovim lišćem. U badnjićima su slane ribe:sardele, renge(sledovi), sardelice, tuna, ugori; ovi u ulju… Riječka „Vela placa“ zadržala je svoju bogatu ponudu i raskoš, no ono čime se manje oduševljaju oni koji naš grad posjećuju jest promet duž Ulice Ivana Zajca, naročito kod palače Modello. Upravo zbog obližnje tržnice tu svatko od sudionika u prometu, odnosno naših građana, čini upravo što god mu se hoće. Ulica Ivana Zajca najčešće je pretrčavana ulica zato što je, svakodnevno upravo zbog odlaska na riječku placu, nepravilno prelazi i po stotinu Riječana koji se umjesto korištenja pješačkog pothodnika radije izlažu riziku opasnog pretrčavanja. Vozači zbog takvoga ponašanja neozbiljnih pješaka nerijetko gube živce ne primjećujući pri tome da ni oni nisu ništa bolji. Naime, u spomenutoj ulici se vjerojatno najčešće nepropisno zaustavljaju automobili kako bi se na brzinu skočilo do place. Sve navedeno, posebno vikendom i ljeti, zna stvoriti neopisivi „krkljanac“ koji mnoge izbacuje iz takta, no sve to (tako svojstveno nama) traje i ne mijenja se godinama pa je postalo i dijelom simpatičnoga gradskog šarma. No, ipak bi se trebali upitati je li to turistima i posjetiteljima simpatično ili su oni skloniji misliti kako je posrijedi totalna prometna nekultura.

KORZO – OD HOUSEA DO CAJKI…

Umjesto opasnog pretrčavanja uputimo se pješačkim pothodnikom na naše omiljeno šetalište Korzo. Hirc ga naziva najljepšim dielom grada i u svom putopisu opisuje …Čarno je Corsom proći, želiš li razgledati riečki sviet, potrudi se ovamo. Opazit ćeš nošnja, koje bi zahman drugdje u domovini tražio, vidjet ćeš lica, koja će te uvelike zanimati, a pasti će ti u oči, da se mužki sviet više kiti od ženskoga. S proljeća i u ljetu ima tu toliko šara, toliko raznih moda, da te to iznenađuje. Nu s proljeća ima na Rieci i toliko ljubičica, da je riedak mladić, koji se njima nije okitio… Korzo je naše uistinu prekrasno, u svako doba dana odiše pravim živahnim urbanim štihom. Na terasama uvijek puno svijeta, pa se počesto pitaš radi li itko u ovome gradu? Naročito je živo i svečano nekim blagdanom ili pak u adventsko vrijeme kada se okiti raskošnim božićnim ukrasima, „svake godine novim“ i kada naša divna riječka mladost krene svaku noć bučno partijati i slaviti. Korzo tada preplave štandovi s proizvodima upitne kvalitete po relativno visokim cijenama. Preplave ga i teški mirisi kiselog kupusa, jeftinih kobasica i lošeg kuhanog vina koje, naročito, djevojkama poprilično loše sjeda. Na svakom uglu trešti glazba, stilovi se miješaju, ritmovi housea i elektronske glazbe s cajkaškim lakim notama. Svi su u transu, pa zašto ne, pobogu slavi se Božić, misli i komentira gradska većina. Ipak se tu okreće pozamašna dobit. Djevojke odolijevaju minusima i niskim zimskim temperaturama. Prošetavaju Korzom u suknjama dužine cca 15 do 25 cm, nekako je približna i visina potpetica u kojima neke samo stoje i poziraju, dok druge smiono kreću u đir. Dečki ih prate, pogledom. Iza ponoći, sve postaje još zanimljivije. Pretjerana količina kuhanog vina ili piva mora nekako van, a wc-a nigdje na vidiku. Dečki nemaju problema, bitno je samo okrenuti se prema nekom zidu. Cure su sve opuštenije, pojedine niti ne silaze s barske stolice ako im se digne želudac. Povraćaju tek neznatno razmaknuvši noge. Uriniraju po mračnim gradskim kantunima. Korzo je „zanosno“ sutradan ujutro, posebno ako škovacini tijekom noći ne stignu počistiti gomile smeća i kojekakvih ljudskih izlučevina. Ostavljam vam da zamislite koji se to mirisi šire njime, vraćajući se u djetinjstvo i prisjećajući se onog božićnog sajma u Trstu ispred Stande. Ah, tempi pasati…

Autobusni kolodvor u Rijeci europsko ruglo

Krenimo dalje Korzom do naše Žabice i autobusnog kolodvora koji se može slobodno nazvati svojevrsnim raritetom. Nećete tako lako ovakvo što pronaći niti u jednom europskom gradu. Ako već ne možete civilizirano putovati, onda svakako možete „zaigrati na sreću“ jer kladionica na autobusnom kolodvoru ima napretek i rade punom parom. Naročito je profitabilna ona u neposrednoj blizini Kapucinske crkve, smještena u prizemlju predivne Palače Ploech, nekadašnje stambene kuće inženjera Aniballea Ploecha, jednog od čelnih ljudi iz Lupisovog i Whiteheadovog „torpedo tima“.

Prispjeli smo na početak Krešimirove ulice koja je s početka 20. st. pod imenom Corso Deak bila jedna od najljepših riječkih avenija kojom su se, u sjeni stoljetnih platana, naši gradski preci šetali sve do Cecilinova odnosno gradskog parka na Mlaci. U ovoj je ulici nekada djelovalo pet hotela s prekrasnim vanjskim terasama ili pak plesnim dvoranama u kojim se zabavljalo posebno u karnevalsko vrijeme. Mogli ste uživati u vrhunskim delicijama, kao što su ukusni zabajoni, okrepljujući napitci od tučenih jaja. Pada mi napamet ima li Rijeka, nakon što se zatvorio Kont pa nema više legendarnih „rigojančia“, „krema u čaši“ i „americanino sladoleda“, neki originalni i vlastiti gastronomski brend?
Među Riječanima naročito je tada bila popularna terasa tzv. „Hotela s tisuću imena“, poznatijeg po imenu Hotel Deak smještena u dubokoj hladovini divljih kestenova, tik uz željezničku prugu. Danas, u hladovini tih istih kestenova nema više ugodne terese niti raskošne plesne dvorane, već samo otužno propale i zapuštene zgrade „Sindikalnog doma Franjo Belulović“.

Unatoč suprotnim tvrdnjama vladajućih u ovom gradu, činjenica jest da nam je Rijeka zapuštena u svakom, a naročito kulturnom smislu…

Dalje niz Krešimirovu, naići će te i na dva arhitekturna riječka bisera, nekadašnje Hotele Bristol i Hungaria, vrijedna zdanja izgrađena u secesijskoj maniri. Danas su u njihovu prizemlju kineski dućan i trgovina Borovo. Zgrada studentskog restorana Indeks nekada je bila Hotel de la Ville, a preko puta, u zgradi gdje se sada nalazi jedan od najneuglednijih i zapuštenijih izloga Brodokomercova dućana, nalazio se hotel Imperial. Krešimirova ulica bogata je vrijednim zdanjima koja svjedoče o nekadašnjoj riječkoj raskoši. Nažalost, ta zdanja su nijema, ništa ne poručuju Riječanima niti posjetiteljima njihova grada.

KULTURNJACI BJEŽE OD INSTITUCIJA

Kao voditeljica jednoga školskog projekta, u travnju 2015. godine, poslali smo na adresu Odjela za kulturu i Komisije za kandidaturu Rijeke europske prijestolnice kulture kratki elaborat projekta s idejnim rješenjem kako učiniti spomenute objekte turistički i kulturno prepoznatljivim. Gospoda iz navedenih Odjela nisu nas niti obavijestili o zaprimanju materijala, pa bi očekivati nekakvu zahvalu ili povratnu informaciju ili „nedajbože“ određenu konkretnu akciju, bilo očigledno previše. Jasno je svima da riječki „kulturnjaci“ (oni koji kroje riječku kulturnu politiku) bježe od svih kulturnih institucija i njihovih inicijativa „ko vrag od tamjana“. Nepodnošljivo im smrdi sve ono što normalan građanin podrazumijeva pod kulturom pa se zbog toga riječka priča oko kandidature za europsku prijestolnicu kulture svela na dva grafita i dvije kičasto osvijetljene lučke dizalice i dakako, „originalnu“ frazu Rijeka – luka različitosti. Sigurna sam da bi svoj stav branili tezom kako je naše poimanje kulture potpuno deplasirano i kako uopće ne razumijemo njihov kulturni koncept. Bez obzira na to mi se ne damo demotivirati pa i dalje, u okviru spomenutoga projekta, ustrajno tragamo za pouzdanom informacijom otkrivajući pri tome davno zaboravljeno riječko kulturno i povijesno blago.

Došetali smo nadomak impresivne „Palače šećerane“ i „Kompleksa Benčić“. Palaču ćete lako prepoznati jer iznad dvaju glavnih portala, odnosno teških drvenih vrata, stoji zaglavno kamenje u obliku muških glava sa stošcima (glavama) šećera u kosi. Naime, nekada se šećer proizvodio u obliku šećernih stožaca zvonastog oblika pa su takve šećerne glave bile među našim ljudima poznate kao kanpanuli prema talijanskoj riječi campana (zvono). Ako pažljivije gledate, onda ste mogli uočiti da zaglavnog kamena na središnjem portalu već duže vrijeme nema!? Pokraj vrata išaranih grafitima, paradoksalno, stoji znak Ministarstva kulture o zaštićenoj kulturnoj baštini. Ovaj drugi objekt, a riječ je o velikim T i H objektima nekadašnjega poduzeća „Rikard Benčić“, odmah prepoznajete po ruševnom izgledu i zgradi po kojoj sablasni vihor kroz prozorske razvaline vije najlonske vrećice i ostalo smeće. No, ne još zadugo, uvjerava nas EPK ekipa pompozno najavljujući kompletnu obnovu.

Palača šećerne trebala bi biti kapitalni projekt za riječku kulturu

Moram priznati da ne mogu dočekati trenutak kada ću prošetati ovim obnovljenim i uređenim „kulturnim kvartom“ i uživati u obilju kulturnih i umjetničkih sadražaja.
Na njihovu portalu saznajemo: … Nakon rješenja vlasničkih odnosa, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti trebao bi koristiti čitavu zgradu H-objekta. Osim MMSUa, svoje mjesto u kompleksu naći će i Gradska knjižnica u T-objektu, Muzej Grada Rijeke u upravnoj zgradi Šećerane i Dječja kuća u prostorima ciglene zgrade. Najkasnije do 2020. godine cijeli kompleks prenamijeniti će se u kulturni kvart. Radovi se izvode prema projektu izrađenom po glavnom projektantu Dinku Peračiću…

Pitam se koji radovi? Muzej suvremene umjetnosti već se ove jeseni uselio u postojeće prostore H objekta koji su se malo pofarbali i kamuflirali. Kako napisano ne bi bilo shvaćeno kao potpuno obezvrjeđivanje učinjenoga, navedimo preciznije da je do sada utrošeno 7,5 milijuna kuna na uređenje prostora koji, kažu znalci, fenomenalno izgleda. Prostor je uređen po načelu minimalne intervencije s maksimalnim efektom. Za sada, ovo bi se moglo protumačiti kao obrnuto sročena ona mudrosnica naših ljudi ki bi po domaću rekli: „znutra gladac, zvani jadac“. S obzirom na to da je uz renoviranje broda Galeb, upravo uređenje „Kompleksa Benčić“ ono što čini glavnu okosnicu projekta Rijeka 2020 EPK, očekujemo da se barem na ovoj lokaciji trenutno sve praši od radova. Umjesto toga, svako malo netko tamo dođe i nešto malčice poprčka. Iako je za realizaciju projekta Rijeka EPK osigurano 69 milijuna kuna, razvidno je da su se „sprčkali“ i novci namijenjeni realizaciji jer se na skorašnjoj sjednici Gradskoga vijeća Gradonačelnik „izborio“ za još 106 milijuna kuna kredita za uređenje „Kompleksa Benčić“ čije je vraćanje tempirano 2022.g. po isteku njegova mandata. Bojim se da će „cijela knjiga spasti na dva slova“ pa da će se i u ovom slučaju pod zajednički nazivnik RI EPK podvesti čuda aktivnosti održanih u kozmetički popravljenoj Ciglenoj kući koja je, kako je istaknuto u projektu, smještena u neposrednoj blizini željezničkoga kolodvora.

Željeznički kolodvor, riječki!? Jeste li ga skoro pohodili? Nažalost, često ulazim u tu zgradu pa dobro zanam u kakvom je stanju. Obično zateknem u mnoštvu posebno mladih turista nekoga tko „ushićeno“ fotografira naš dični kolodvor diveći se stupnju devastacije i količini golubinjeg izmeta na podu unutarnjih prostora i čekaonice. Oni koji u naš grad dolaze vlakom već na željezničkom kolodvoru vide, ponovno ironiziram, kako je Rijeka jedan uređen, dotjeran i nadasve kulturan grad.

Mogla bih tako navoditi primjere unedogled. Unatoč suprotnim tvrdnjama vladajućih u ovom gradu, činjenica jest da nam je Rijeka zapuštena u svakom, a naročito kulturnom smislu. Na svakom ćete koraku naići na smeće koje kipi iz baja, otužno propale izloge trgovina, zapuštene i mračne kantune, jadne razvaline nekadašnjih objekata, promašene investicije i nerealizirane projekte, nemar i nebrigu… Sjećam se da me je ove zime, nakon što sam posjetila Advent u Zagrebu, netko pitao kakva mi se čini Rijeka u to svečano predbožićno vrijeme? Nakon kratkog razmišljanja, sinuo mi je upravo pravi izraz – dekadentno! I nažalost, takva nam je Rijeka ne samo u blagdansko vrijeme već stalno.
Zato vjerujem da s pravom možemo pitati Ekipu iz EPK, pa i samouvjerene gradske oce: Gospodo, zar će Rijeka uistinu za nešto više od godinu dana biti europska prijestolnica kulture? Imamo stotinu razloga da u to ne povjerujemo i da komentiramo: Pa vi mora da ste se ili opili ili grdno (svojski, vraški, znatno) zabunili.

  • Madlen Zubović, prof. i dipl. knjiž., voditeljica je projekata, mentorica učenicima u izvannastavnim aktivnostima i stvaralačkim radionicama: jezikoslovne „Jezični mozaik“, literarne i novinarske radionice „Prometeus“, recitatorske, scenske družine, čakavsko-edukativne radionice. Od 2007. godine do danas kreatorica i voditeljica kreativnih programa (Informacijsko-dokumentacijska istraživačka radionica i Dramsko-recitatorska grupa) koje sufinancira Primorsko-goranska županija (Sredstva za poticanje dodatnog odgojno-obrazovnog stvaralaštva učenika). U radu s učenicima iz INDOK-radionice sustavno provodi informacijsku pismenost i potiče njihovu radoznalost oko različitih tema: povijest Škole i školske zgrade, projekt Tko se krije iza naziva riječkih ulica koji se bavi, pored otkrivanja identiteta osobe po kojoj je ulica nazvana, istraživanjem riječke povijesti i urbane kulture.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here