Ljiljana Pranjić

Životnu borbu s teškim bolestima najlakše je povezati s operacijskim dvoranama, bolničkim krevetima, depresivnim stanjima, lijekovima koji izazivaju tegobne popratne pojave poput povraćanja, gubitka kose, propadanja zubi… No, snažni saveznici u borbi protiv bolesti su i smijeh, veselje, druženje…, a za mene i – ples. Ovo je bilješka o plesnoj skupine Udruge žena liječenih od karcinoma “Sve za Nju”, u kojoj smo se okupile kako bismo izašle iz okvira koje nam nameće bolest, pobijedile same sebe, iskoračile iz granica koje smo sebi zadale ili smo prihvatile one dobivene od društva oko nas, unatoč tome što smo znale da nas stežu i guše…

Dakle, naša plesna skupina nastupila je 12. lipnja 2018. treći put u sklopu godišnje predstave plesnog centra „Alldance“. A sve je počelo u jesen 2015. godine…

Ljiljana i Petra Seitz Mavar, plesna umjetnica koja je pokrenula terapijske plesne radionice (FOTO: Ognjen Karabegović)

Tada se plesna umjetnica i koreografkinja Petra Seitz Mavar sastala s glavnom koordinatoricom programa u “Sve za Nju” Ljiljanom Vukota i predložila plesne radionice za članice udruge. Petra ih je zamislila kao radionice koje su kombinacija suvremenog plesa, meditacije u pokretu i improvizacije, s ciljem da se žene oslobode, da probude tijelo i prodube odnos same sa sobom.

Jer, u trenutku kad dobijemo dijagnozu stisnemo zube, nabacimo oklop i krenemo dalje. Treba nam oklop da prođemo operaciju, kemoterapiju, gubitak kose… Treba nam oklop da se bolje nosimo s vlastitom slabošću, sa samosažaljenjem i žaljenjem okoline, s jadom… Ali, nažalost, oklop ne nestaje kada liječenje završi. I nakon liječenja oklop je obavijao moje tijelo. Nisam znala i nisam se usudila skinuti ga.

Ivanka Antolković, Marica Bonić, Nada Puclin, Renata Bačanek… (FOTO: Ognjen Karabegović)

Krenula sam na Petrina plesna buđenja, zajedno s ostalim radoznalim sretnicama koje su se odvažile istražiti svoje tijelo kroz pokret. Svjedočila sam i svojoj transformaciji i transformaciji drugih žena na tim radionicama. Otprije sam znala da se neke duboko zakopane, potisnute i zaboravljene emocije mogu bolje izraziti pokretom, nego višemjesečnim terapijama. Sve ono što si nismo ni same usudile priznati, izlazilo je van kroz plesnu terapiju, pucalo je, padalo s nas i razbijalo se u tisuće komadića. Nakon pola godine bile smo mrvu sigurnije u sebe i kada je Petra predložila da nastupimo na kraju godišnje predstave plesnog centra “Alldance”, nismo se dugo premišljale.

kad dobijemo dijagnozu stisnemo zube, navučemo oklop i krenemo dalje. Treba nam oklop da prođemo operaciju, kemoterapiju, da se nosimo s vlastitom slabošću, sa samosažaljenjem i žaljenjem okoline… Ali, oklop ne nestaje kada liječenje završi…

Za lakšu i bržu komunikaciju, za izmjenu korisnih informacija, napravila sam grupu u Viberu. Ukucala sam sve brojeve mobitela. Na vrhu je pisalo “Group”. No, tako prazno nisam mogla ostaviti. Upisala sam “Plesačice”. Falilo mi je još uvijek nešto. Dodala sam “Mrak plesačice”. Sviđa mi se. Ali, kad već pretjerujem, ajde da dodam još i “super”. I tako je nastalo ime “Supermrak plesačice”.

Plesale smo u lipnju 2016. godine, plesale smo u lipnju 2017. godine, plesale smo i ovoga lipnja. Naša grupa je narasla. Krenulo je nas sedam, a ove godine nas je nastupilo 14. Neke smo izgubili po putu. Otišle su na bolje mjesto. Sjetimo ih se kad plešemo. I nastavljamo slaviti život plesom…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here