Mladenka Šarić

Ksenija Kardum, direktorica Informativnog programa Nove TV, po mnogima najuspješnijeg news programa u zemlji, jedna je od rijetkih visokopozicioniranih žena u medijskom biznisu, specifičnom po radu bez radnog vremena i neprestanoj uključenosti u zbivanja o kojima se izvještava javnost. Iako osobno nema loših iskustava s diskriminacijom na temelju spola, svjesna je da ženama u hrvatskom društvu treba puno više vremena, truda, borbe i logističke potpore da postignu ciljeve do kojih im je stalo. Najlošije je, smatra, ako djecu u školama budemo učili o društvenim ulogama koje majku oblače u pregaču i stavljaju joj kuhaču u ruku, istodobno donoseći progresivne zakone koji se neće poštovati. U trinaestom intervjuu koji objavljujemo u okviru kampanje Budimo ravnopravni, koju Udruga “Žene 50+” provodi pod pokroviteljstvom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Ksenija Kardum ističe da je važno da svi ljudi, žene i muškarci, imaju jednake šanse te da ih se vrednuje prema njihovoj sposobnosti, želji za radom i napredovanjem.

U medijskom svijetu puno je žena, ali Nova TV razlikuje se od ostalih velikih TV kuća u Hrvatskoj po tome što je stvorila niz snažnih i prepoznatljivih ženskih imena u informativnom novinarstvu. Jeste li svjesni te “ženske”  prepoznatljivosti? Koliko je to važno?

Novinarstvo je specifično zanimanje. Moraš ga živjeti, ne može biti samo posao i traži neprestanu mentalnu prisutnost. Nema radno vrijeme i ne ostavlja puno slobodnoga za druge životne aktivnosti. Iz ovakvog opisa, a u društvenim uvjetima kakvi su i danas prisutni u Hrvatskoj, reklo bi se čisto muško zanimanje. A ipak se njime, čini mi se, generalno više bave žene nego muškarci. Takva je statistika i u našoj redakciji. No, nije važno je li jednih ili drugih više, nego da svi imaju istu šansu. Da ih se vrednuje samo i isključivo prema njihovoj sposobnosti, želji za radom i napredovanjem. Istina, naš informativni program stvorio je niz jakih ženskih lica, ali i muških. Ne mjerimo koliko je kojih, mjerimo koliko je tko dobar. Tako se potrefilo – da je na čelu informativnog programa žena, da su dvije dnevne urednice Dnevnika žene (dakle pola – pola, jer dva su muškarca), da je urednica sporta žena i urednica vanjskopolitičke redakcije žena. Urednica Provjerenog je žena. Pitate me koliko je važna ženska prepoznatljivost. Mislim da je važna ravnoteža, važno je imati i žene i muškarce. Na ekranu i iza njega.

Osnovno je pitanje kad ćemo promijeniti mentalitet pa da nam bude normalno da na bolovanje zbog djetetove viroze ode i otac…

Koliko mladim ženama koje uđu u novinarstvo znači to što pred sobom imaju takve ženske uzore?

Mislim da im najviše znači spoznaja da je sve ostvarivo i da svi imaju jednaku priliku napredovati. U našoj redakciji važna mjesta zauzimaju žene čije se mišljenje sluša s velikim poštovanjem zbog znanja i iskustva koja imaju, žene koje su na TV ekranu britke, jake novinarke, a kod kuće brižne majke svojoj djeci, žene koje su možda prolazile teške dane, ali istovremeno gradile velike karijere. To je poticajno okruženje za svaku mladu osobu, sigurna sam. Jer joj, suprotno uvriježenom mišljenju da žena mora birati između karijere i ostatka života, govori kako to uopće nije istina, jer joj govori da nema teškog terena koji ona kao žena ne može odraditi. I da nema zadatka i nagrade koji joj ne bi bili dodijeljeni, ako ih je zaslužila svojim radom.

Redakcija Nove TV prepoznatljiva je po jakim ženskim novinarskim imenima

Hrvatska je imala premijerku, ima predsjednicu države, na čelu brojnih stranaka bile su žene. No, ne činili vam se da smo još uvijek smo prilično “muško” društvo? Koliko ovi primjeri mogu djelovati poticajno na promjene društva?

Ponekad se znam našaliti da je emancipacija ženama donijela samo probleme. Dobile su cijeli niz novih poslovnih i društvenih obveza, a one tradicionalne su ostale. I dalje se kućanski poslovi većinom percipiraju kao ženska zadaća, kao i briga o djeci te starijim članovima obitelji. I dalje žene zapravo obavljaju dva posla – onaj profesionalni i onaj kućanski. Svaki izlazak iz tih, još uvijek tradicionalno zadanih gabarita, zahtijeva dobru organizaciju te prije svega razumijevanje i sudjelovanje partnera u raspodjeli obveza. Osnovno je pitanje kada ćemo promijeniti mentalitet pa da nam bude normalno da na bolovanje zbog djetetove viroze može otići i otac. I kada će ekonomski i društveni uvjeti u Hrvatskoj biti takvi da žena ne mora misliti kako se mora ispričati svom poslodavcu što je trudna. Kada se sve to promijeni, onda više nećemo voditi ovakve razgovore. Kada jedna od glavnih tema uoči predaje izbornih lista stranaka ne bude pitanje hoće li ispoštovati žensku kvotu, nego nam bude normalno da hoće – onda ću misliti da su pozitivni primjeri poput premijerke i predsjednice pomogli. I, ne zaboravite da se žene u politici i dan danas omalovažava te se o njima govori drugačije nego o njihovim muškim kolegama.

U našoj redakciji važna mjesta zauzimaju žene koje se slušaju s poštovanjem zbog znanja i iskustva koja imaju, žene koje su na ekranu britke, a kod kuće brižne majke, žene koje su prolazile teške dane i istodobno gradile velike karijere. MLADIM OSOBAMA TO GOVORI DA NIJE ISTINA da žena mora birati između karijere i ostatka života…

Žene čine 50 posto visokoobrazovanog kadra, pa ipak ih na visokim pozicijama u biznisu ima oko 17 posto. Vi ste jedna od rijetkih žena na visokoj poziciji u medijima koja podrazumijeva upravljanje redakcijom i kreiranje programa. Je li takva situacija zbog društvene klime ili zbog toga što se žene teže odlučuju za upravljačke pozicije?

Mislim da se radi o kombinaciji. Osobno se nikada nisam susrela s diskriminacijom, ali slušam iskustva žena koje jesu. S druge strane, teško je prihvatiti posao koji zahtijeva angažman gotovo od 0 – 24 jer on nužno podrazumijeva da vaši bližnji moraju imati razumijevanja za to. Nova TV specifično je mjesto jer nam polovicu menadžmenta čine žene. Ne znam, možda bismo mogli pozvati neke stručnjake da prouče naš slučaj pa ga ponudimo kao know-how hahaha…

Kad pogledamo hrvatsku politiku u kojoj je zastupljenost žena također mizerna, pa u Hrvatskom saboru danas imamo samo 19 zastupnica, postavlja se pitanje – što hrvatsko društvo gubi tom neravnomjernošću u mnogim područjima djelovanja?

Samo uključenost svih, a nikako isključenost jedne skupine, može dovesti do napretka.

Bi li uvođenje kvota za žene u upravnim i nadzornim tijelima, makar onih kompanija koje su u državnom vlasništvu, bio dobar model da se počne rješavati problem podzastupljenosti žena u biznisu?

Ponekad mi se čini da godinama traje ista rasprava, a problemi ostaju isti. Dobili smo izborne kvote za žene u politici. Pogledajte posljednje izbore koje smo imali – i parlamentarne i lokalne – koji je rezultat kvota. Takav da će se netko radije, a tu govorim i o velikim strankama, pomiriti s kaznom i nastaviti po svom. U nekim zapadnim zemljama kvote su dale rezultata. No, puno je važnije da se u državnim tvrtkama bira čelništvo koje je zbilja stručno. Da zna svoj posao, bez obzira jesu li žene ili muškarci.

Nakon svake promjene vlasti u Hrvatskoj biraju se nove uprave i nadzorni odbori u mnogim državnim kompanijama. Na tim se pozicijama u pravilu izmjenjuju politički izabrani muškarci. Kao odgovor na pitanje gdje su nestale žene zna se čuti da se žene ne žele kandidirati. Što mislite o toj tezi? Je li to baš tako?

Ne mislim da žene ne žele, mislim da su često u startu isključene iz muškog kluba. To onda dovede do osjećaja da i tako nemaš šansu. I možda se zbilja ne javljaju.

Žene se u politici i dan danas omalovažava te se o njima govori drugačije nego o njihovim muškim kolegama…

Poslovne žene ističu da im je velik problem u razvoju karijere bila stalna borba s obvezama koje se tiču djece i kućanstva s jedne strane te zahtjevima posla koji su obavljale s druge strane. To nije samo hrvatska stvarnost, jer dodijeljene društvene uloge u kojima su žene prve kad je riječ o obitelji, a muškarci su prvi kad je riječ o zarađivanju i društvenoj angažiranosti postoje i drugdje. Kako doživljavate što se u 21. stoljeću žene moraju boriti za takve elementarne stvari kao što je pravo da imaju okruženje u kojemu mogu lakše napredovati?

Čini mi se da žene, puno češće nego muškarci, za te stvari moraju napraviti plan. One će prije ili kasnije doživjeti kratki prekid poslovnih obveza zbog trudnoće, porodiljnog… i možda će trebati duže da dostignu svoje muške kolege. Nitko od nas sam ne može iz temelja promijeniti društvo, ali svatko od nas može kreirati mali svijet u kojem živi. Svatko od nas stvara svoje izbore, od toga tko je osoba s kojom ćemo ići kroz život i hoćemo li imati djecu i koliko njih, do toga kako ćemo s privatnim životom uskladiti ambicije na poslu. Izrazito je važno kakvo okruženje, ono najuže u našem domu i okolini, stvaramo. I što je veći broj obitelji u kojima djeca od najranije dobi uče da ne mora isključivo mama raditi i na poslu i kod kuće, veća je šansa da se promijeni cijelo društvo. Da, nije to pošteno, ali problem koji je nastajao stoljećima teško ćemo riješiti za života jedne generacije.

Uspješne zemlje poput Finske, Švedske, Kanade… zauzele su stav da društvo ne može biti napredno, uspješno niti gospodarski razvijeno ako polovica stanovništva (i više) nema jednake šanse kao druga polovica. Što Hrvatska treba napraviti da postane društvo jednakih šansi za muškarce i za žene?

Hrvatska najprije treba postati društvo šansi za sve sposobne. Koji je neće napuštati.

što bude više obitelji u kojima djeca od najranije dobi uče da ne mora isključivo mama raditi i na poslu i kod kuće, veća je šansa da se promijeni cijelo društvo…

Koliko je za postojanje problema kriv obrazovni sustav u kojemu i danas imamo udžbenike kojima se promovira tradicionalni patrijarhalni obrazac u kojemu se znaju “ženske” i “muške” uloge?

Naš obrazovni sustav zastario je na mnogim područjima pa tako i na tome. Sjećam se ne tako davne “drame” oko udžbenika u kojemu majka nosi pregaču i ima kuhaču u ruci. S druge strane, raspravljamo o kvotama i imamo Zakon o ravnopravnosti spolova. Dokle god budemo djecu učili jedno, a ravnopravnost regulirali zakonima koje onda nitko ne poštuje, još ćete napraviti puno ovakvih intervjua.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here