Željka Barbarić

Ušla si u naš život naglo, kao što si prije par dana i otišla, u tri dana… I koliko god se tješim da smo imali svi skupa – i ti i mi – sreće što nisi dugo patila, ne mogu a da ne proklinjem dan kada smo saznali da ti je ostalo još dan, dva i da ne postoji način da ti pomognemo, olakšamo, a kamo li produljimo život… Kao što je moja prijateljica Svjetlana napisala: “Tuga je to koju mogu razumjeti samo oni koji su imali četveronožnog člana obitelji…”

PUTOVANJE DUGO 11 I POL GODINA

Sjećam se kao danas te davne 2007. godine i lokalnog uzgajivača njemačkih ovčara koji je taj dan uletio u naše dvorište trčeći za svojom odbjeglom “psicom”. Oduševljen ovčarkom koju smo tada imali, a koja se nije previše uzbudila zbog njegova neočekivanog dolaska, ponudio nam je štene. Ispočetka smo bili malo zatečeni. Zašto nam uzgajivač nudi dugodlako štene njemačkog ovčara? U to vrijeme dugodlaki ovčari bili su višak u leglu, tzv. „genetska greška“, jer za njih nije bilo mjesta na natjecanjima pasa, pa se samim time nije ni mogla dobro prodati. Dakle, lokalni uzgajivač ponudio nam jednu dugodlaku buhtlu „slavnog“ imena Bea von haus Ćurak. Naravno da smo rekli da ćemo te otići pogledati. I znali smo unaprijed, naravno, da se nećemo vratiti kući bez tebe. Tako je i bilo, otišli smo, vidjeli i doveli našu, sada Reu Barbarić doma, u svoju novu obitelj.

Sjećam se i reakcije djece: “Pa, zašto smo od svih njih uzeli ovu najružniju???!!!” I stvarno! U leglu prekrasnih kratkotdlakih sivih ovčara bila si ti i – malo „drugačija“. Čupava buca, velikih šapa i srnećih okica… I tad počinje naše putovanje dugo jedanaest i pol godina. Već u sljedećih tjedan, dva pokazala si svoju „meku narav“ i izluđivala si me odbijanjem hrane. Ni meso, ni mliječni proizvodi, ni najskuplje “hrske” nisu ti bile dobre. Štene koje je bilo prvo na posudi za jelo u leglu, danima nije jelo apsolutno ništa u znak protesta što smo je odvojili od pseće obitelji. O, da, to si bila ti, ljepotice naša, obitelj je tebi bila sve…. Tada pseća, a vrlo brzo ova naša…

Došla si naglo kao što si i otišla, u tri dana… I koliko god se tješim da imamo svi skupa – i ti i mi – sreće što nisi dugo patila, proklinjem dan kada smo saznali da ti je ostalo još dan, dva i da ne postoji način da ti pomognemo, olakšamo, a kamoli produljimo život…

Prva godina u našoj obitelji prošla ti je u druženju s mačkama budući je naša tadašnja “psica” Arna bila stara i išla si joj na živce. Ganjala si ih po vrtu onako sportski kad su trčale, a gledala nezainteresirano kad su spavale. Nije prošlo dugo i skakala si po zidovima i verala se po stablima kao da si velika čupava mačka. Frktala, eto, nisi, ali onim velikim šapama znala si mace poklopiti imitirajući mačje prijetnje kandžama. One tebe malom šapicom, a ti njih onom svojom velikom, s čupovima dlaka među prstima. Uh, nije ti baš bilo drago kada smo te zezali i čupkali ti te dlakice…

Sjećam se reakcije uzgajivača kada te vidio nakon godinu dana. “Da sam znao da će izrasti u ovakvu ljepoticu nikada Vam je ne bih dao”, smijao se. Stvarno si izrasla u prelijepu “psicu”, kao u priči Ružno pače, od pačeta do labuda…. Velika dugodlaka ovčarka, bakrene boje dlake sa crnim plaštom i nekolicinom pletenica oko dva velika uha. S druge strane bila si velika dobrica. Dobroćudna obožavateljica djece i ljudi. Teško je bilo nepoznatom prolazniku objasniti da pas koji ima gotovo 50 kilograma neće nikome napraviti ništa nažao, ali vrlo brzo su se svi sami u to uvjerili. Velikom djetetu u tvom psećem liku važna je bila samo igra, i, naravno, klopa… U letu bi da nitko ne vidi niti ne čuje usisala mačju konzervu. Buca od prvog do zadnjeg dana.

NAŠA DJECA, TVOJA DJECA

Više od ičega na svijetu voljela si svoj/naš trojac. Poziv na igru, trčanje i skakanje. Igra lovice i grickanje kao da si im htjela dati do znanja: “Ulovila sam te! Sada loviš ti!” Naša djeca, danas već ljudi sa svojim partnerima bili su ti sve. Kako su oni rasli igre su se mijenjale, ali tebi to nije bilo važno. Bilo je važno samo da su tu. Druženje s klincima, pa bilo to samo ležanje u njihovoj sobi dok su na računalu, bilo ti je sve.

Naša djeca bila su tvoja djeca… Igra s njima i ljubav koju ste dijelili bilo je – sve…

Veselila si se djeci i poznatoj i nepoznatoj. Djeca su jednostavno bila sve. Izvor energije, zabave i ludovanja. Puno puta su se odrasli čudili kad bismo rekli koliko imaš godina i nitko nam nije vjerovao. Kao da se sav tvoj mladenački duh preslikavao na tvoj izgled. Ljepotice naša… Duge šetnje, odlazak na plažu, bacanje loptice ili štapa, a može i kamenčića… Uh, kako si u tome uživala. Sjećam se kako si nas „brojala“ dok bismo šetali stazom oko fužinskog jezera. Neumorno si kružila oko nas pazeći da ne izgubiš koju svoju „ovcu“. Oooo, koliko smo te puta zezali i skrivali se, naravno, bezuspješno. Nismo imali apsolutno nikakve šanse u toj igri ljubavi s njemačkom ovčarkom.

A more? More i štapovi bili su nešto, satima i kilometrima. Za to nikada nisi bila umorna. “Baci mi štap, baci!”, oči su ti neumorno govorile. Dok su drugi psi na plaži odustajali nakon petog, šestog puta, ti si još prije mjesec dana plivala maratone. Pa kada bi još u vodi bili tvoji klinci, bio bi to pravi festival uživanja. Oni se dobacuju lopticom, a ti u sredini od jednog do drugog kao da si znala pravila igre Pjetlića. Cijela uvala odzvanjala bi od smijeha i laveža. A ljudi su samo gledali. Gledali su tu neizmjernu ljubav i energiju u tom velikom tijelu prerasle ženke njemačkog ovčara s pogledom srne. Malo je njih bilo koji se nisu okrenuli i rekli – Bože, kako je lijepa! Prekrasna je! I stvarno si bila.

Plivački maratoni…

LJUBAVLJU SI NAS DARIVALA

Po zadnje dane već si slabije čula, ali to se nije odnosilo na zvuk ogrlice i uzice. Smiješno je bilo kako si skakala na taj zvuk. Idemo u šetnju i na kavu – lavežom i pokretima tijela oduševljeno si pokazivala. O da, i na kavu si išla i nisi mi baš opraštala kada bismo prošli pokraj Podmornice (lokalni kafić), a nismo stali. Nikako ti to nije išlo u glavu zašto smo u šetnji, a nećemo popiti kavu kao svako jutro kad te u šetnju vodio nono.

Vrućine ti baš nisu bile drage. Sjećam se naših povrataka s posla oko 17 sati. Smijali smo ti se kako ti se niti glavu nije dalo dignuti da nas pozdraviš. Zato je tu bio rep, cijelo tijelo je mirovalo, ali mašući vrhom repa dala bi nam do znanja: “Vruće mi je, ne mogu se dignuti i pustite me na miru, ali stvarno mi je drago što ste došli doma”.

Dva tjedna prije nego tvog odlaska udomili smo Stelu…

I to je samo jedan mali djelić neizmjerne ljubavi koju si pokazivala prema svojoj obitelji, a ti si nas tom ljubavi svakoga dana lopatama prekrivala. I u onim čestim trenucima kad nismo imali za tebe vremena ti si nas slijepo obožavala. Dočekivala i ispraćala. Novi je dan, tebe nema… Da, naučit ćemo se ili priviknut. Morat ćemo. Imamo eto sreću u nesreći da smo ne znajući za tvoju bolest prije dva tjedna udomili Stelu – “psicu” iz azila. Tješi me da si joj u ovo malo vremena ipak uspjela reći nešto o nama, o stvarima koje radimo i volimo, i ono najvažnije da si joj uspjela uliti malo sebe…

Spavaj mirno ljubavi naša četveronožna… Nadam se da su te gore dočekala polja s lopticama i mora sa štapovima i netko to te voli kao mi…

1 komentar

  1. Istinita priča koja srce dira , zadire u dušu.
    Ovu priču najbolje razumije onaj tko obožava životinje , provodi vrijeme s njima i dijeli ljubav s njima.
    Ne bi mogla zamisliti svoj život bez četveronožnog ljubimca , oduvijek sam ih imala i svakoga sam obožavala . Sada imam isto tako udomljenu kujicu , vjernu , dragu i plahu.
    A Rea neka spava sa anđelima.
    Gordana

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here