Jelena Skorup

Pero Kvesić, pisac, novinar, scenarist i još mnogo toga novi je sugovornik kampanje BUDIMO RAVNOPRAVNI, koju Udruga “Žene 50+” provodi pod pokroviteljstvom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Oni koji prate njegov izričaj znaju da je beskompromisan, pa je britkost odlika i njegovih promišljanja o problemu ravnopravnosti žena i muškaraca u hrvatskom društvu.

Kakva se općenita ocjena može danas dati hrvatskom društvu kad govorimo o ravnopravnosti žena i muškaraca?

Općenito se za hrvatsko društvo može reći da stagnira i reterira uz nimalo iznenađujuću podijeljenost na one kojima to konvenira i one kojima samo šteti, pri čemu je javnost oštro svjetonazorski rascijepljena na zaslijepljene i zatupljene nasuprot trezvenima i otriježnjenima. Problem ravnopravnosti žena i muškaraca našao se u istom žrvnju i za njega se može reći isto što i za cjelinu. Ta tema se sporadično dovlači u samo središte društvenih prijepora kao crvena krpa za mobiliziranje, buđenje strasti i razjarivanje zaslijepljenih pristaša, mijesi i izobličuje po potrebi dok se o pravom stanju, dubinskim i sveobuhvatnim promjena izbjegava razgovarati i objektivno ih sagledati.

Razlika između Hrvatske i društava s kojima bi rado išla uz bok je sve već što su snažnije i što već trajnije djeluju snage koje bi nas najradije vratile u Srednji vijek…

Čini li vam se da se na raznim razinama, od politike, medija, obrazovanja, obitelji… dovoljno radi na tome da se problem (ne)ravnopravnosti osvijesti i počne rješavati?

Što je „dovoljno“, posebno ako uzmemo u obzir da je riječ o trajnom procesu? Problem je tim gori što postoje organizirane snage koje ga zlorabe, mistificiraju, iskrivljavaju, plasiraju predrasude i zablude upravo da bi onemogućile njegovo točno dijagnosticiranje i rješavanje.

Europske statistike govore da je Hrvatska po ravnopravnosti spolova zauzela neslavno 24. mjesto među 28 članica EU. Zbog čega smo u tom pogledu ostali nerazvijeno društvo?

Ne bih rekao da smo ostali, prije bih rekao da smo postali. Na tome se radi, a dvadeset i osmo mjesto nam za sada izmiče samo zato jer ni to ne može preko noći, a ni konkurencija ne miruje. Razlika između Hrvatske i društava s kojima bi rado išla uz bok je sve već što su snažnije i što već trajnije djeluju snage koje bi nas najradije vratile u Srednji vijek.

Je li razlog nedovoljnog prepoznavanja problema u tradicionalnim patrijarhalnim obrascima koje mnogi ljudi ni ne doživljavaju kao nešto loše jer su odgojeni tako da se znaju uloge muškaraca i žena, pa im se to čini kao normalno stanje stvari?

Zna se. Nije to samo slogan jedne partije nego svjetonazorski metodološki naputak koji je izrodio mnogo više od jedne političke partije.

Kad pogledamo hrvatsku politiku u kojoj je zastupljenost žena mizerna, pa u Hrvatskom saboru danas imamo samo 19 zastupnica, pa kad pogledamo da se žene u poslovnom svijetu suočavaju s tzv. staklenim stropovima, postavlja se pitanje – koliko hrvatsko društvo gubi tom neravnomjernošću zastupljenosti muškaraca i žena u mnogim područjima djelovanja?

Možemo se igrati verbalnih doskočica da li hrvatsko društvo išta gubi ili dobiva upravo ono što je zaslužilo… Je li problem mali broj žena ili kvaliteta tih istih žena, a naročito kvaliteta ostalih muškaraca koji čine naše upravljačke slojeve i stupove društva? Nismo mi španjolska, pa da od sedamnaest ministara jedanaest budu žene, niti smo ikoja druga zemlja u kojoj su svi ministri kvalificirani, inteligentni i pošteni. Nemoguće mi je reći koliko se gubi, nemam preciznih pokazatelja, ali nema sumnje da se gubi i gubit će se dokle god ne dođemo do situacije da ministar može postati netko tko nije deklarativno heteroseksualan, a premijer da može biti i Nehrvat.

Mislite li da žene aktivne u političkim strankama mogu učiniti više kad je riječ o poštenoj zastupljenosti žena u politici?

Ima toga što bi se moglo i trebalo učiniti, ali upravo to što se ne postiže vjerojatno pokazuje stvarni odnos snaga u kojemu žene za sada ne mogu napraviti išta više od ovoga što čine.

Muškarci u politici često znaju reći da su ženama vrata širom otvorena, ali se one ne žele angažirati. Ista teza da se ne žele kandidirati nudi se i kao odgovor zašto ih nema na čelnim pozicijama kompanija u državnom vlasništvu. Je li to stvarno tako? Ista se teza čuje i u poslovnom svijetu – žena je malo jer se ne kandidiraju…

Naizgled je to kao pitanje je li prvo kokoš ili jaje. Evolucija nas uči da je ipak postojalo jaje znatno prije nego se pojavila prva kokoš. Kako bi u politici, javnim kompanijama ili privatnim firmama moglo biti suštinski drugačije nego u najjačoj i najorganiziranijoj društvenoj snazi za koju su žene „drugotne“? Dozvoliš li Crkvi da bude prva, sve što slijedi nakon toga je drugo, tek posljedica.

Na visokim pozicijama u biznisu samo je 17 posto žena. Velik je problem što ne postoji infrastruktura koja će podržati njihovu želju za napredovanjem, zbog čega se često lome između brige o obitelji i obaveza na poslu. Kako to riješiti?

To ni ne treba rješavati, može se prepustiti onima koje to opterećuje da same riješe. Ako su na visokim pozicijama vjerojatno imaju i porodičnu podršku jer bi inače teško uspjele i visoka primanja da s njima mogu riješiti niz svakodnevnih problema. Daleko rašireniji i teži problem vidim kod žena koje rade na slabo plaćenim radnim mjestima koje se bore s problemima osnovnoga opstanka, a o problemima napredovanja ne stignu ni sanjati.

TO ŠTO SE KROZ OBRAZOVANJE PRENOSE ZASTARJELI OBRASCI DRUŠTVENIH ULOGA NAMIJENJENIH ŽENAMA I ONIH DRUGIH KOJE SU ZA MUŠKARCE samo JE još jedan dokaz da su različite vlade u suštini bile sličnije nego su se razlikovale…

Kako stvari stoje, primjerice, u medijima, koji su vaše okruženje?

Kad sam se počinjao baviti novinarstvom, žene su u tipičnim redakcijama bile daktilografkinje, knjigovođe ili čistačice. Izuzetci su zaista bili malobrojni. Danas je novinarstvo postalo uvelike žensko zanimanje, no kako je i ono spalo na niske grane naredno je pitanje je li to puka koincidencija ili između kadrovske feminizacije novinarstva i srozavanja njegove razine postoji neka interakcija.

Zemlje poput Finske, Kanade, Švedske…, koje mogu biti uzor mnogima kad je riječ o ravnopravnosti spolova, zauzele su stav da društvo ne može biti napredno, uspješno niti gospodarski razvijeno ako polovica stanovništva (i više) nema jednake šanse kao druga polovica. Što Hrvatska treba napraviti da postane društvo jednakih šansi za muškarce i za žene?

Skloniji sam zaoštriti: u zdravom društvu bi svatko bez obzira na pripadnost bilo kojoj skupini trebao imati jednake izglede i biti pravedno nagrađen za svoj doprinos.

U Hrvatskoj se, nažalost, i kroz obrazovni sustav nastavljaju prenositi diskriminirajući obrasci koji se odnose na žene. Kako to prevladati ako u političkim strukturama, a imali smo različite vlade, nema sluha za takve stvari?

To je samo još jedan dokaz da su različite vlade u suštini bile sličnije nego su se razlikovale.

U Hrvatskoj postoji jaka konzervativna struja koja zagovara povratak žene u kuću, odnosno u prvi plan stavlja njezinu obvezu da brine o djeci, kući, dakle obitelji… Je li to uzelo previše maha i mijenjaju li takve pojave društvo?

Društvena patologija je dobrano uznapredovala i postala je prijetnja opstanku organizma u kojem se ugnijezdila. Ovo po mnogo čemu nije društvo kakvo sam ikada želio, a u povijesno beznačajnom razdoblju Hrvatska uskoro neće biti mila ni onima koji je žele upravo ovakvu, ako će je uopće biti.

2 Komentari

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here