Diana Glavina

Na čelnoj poziciji Opće bolnice Pula već je pet godina doc. dr. sc. IRENA HRSTIĆ, specijalistica gastroeneterologije-hepatologije, za koju pacijenti kažu da je visokoprofesionalna, stručna, neposredna i komunikativna, vrijedna… Iako je medicina njezin put i životni odabir, kao mlada žena nije se libila preuzeti odgovornost i sjesti u fotelju ravnateljice bolnice, i to, u trenutku kada je ta zdravstvena ustanova bila u prilično teškoj financijskoj situaciji. Jasno je da se u proteklih pet godina suočila i s brojnim drugim problemima, kojih je u zdravstvu uvijek napretek, no, uspješno ih i rješava. Dr. Ireni Hrstić kao ravnateljici pulske bolnice iznimno je važan projekt gradnje nove bolnice u Puli koji je i započeo za njezina mandata, a vodi ga brižno, pažljivo i strpljivo, jer će građanima Istarske županije donijeti sasvim novu kvalitetu zdravstvene zaštite. A kao ženi važno joj je da potiče ravnopravnost spolova, jer to može i želi. Stoga i ovim intervjuom sudjeluje u kampanji BUDIMO RAVNOPRAVNI koju Udruga Žene 50+ provode pod pokroviteljstvom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Vi ste među rijetkim, sad već dugogodišnjim, ravnateljicama bolnica u Hrvatskoj. Je li vam kao ženi na toj poziciji teže nego što bi bilo nekom muškarcu? Suočavate li se s nekim predrasudama zato što ste žena na čelnoj poziciji bolnice?

Radno mjesto ravnatelja podrazumijeva nekoliko komunikacijskih smjerova kao što su horizontalna (s ostalim ravnateljima), vertikalna prema gore (osnivači i vlasnici bolnice) odnosno vertikalna prema dolje (srednji bolnički upravljački aparat). Posljedično, eventualne predrasude i njihov intenzitet razlikuju se ovisno o poslovnom sugovorniku. Nadalje, mojih sad već punih pet godina na poziciji ravnateljice bolnice može se okarakterizirati kao „dugogodišnje“ s obzirom na to da je to položajno radno mjesto u većini slučajeva, u manjoj ili većoj mjeri, ovisno o politici. U mojem dosadašnjem ravnateljskom mandatu promijenjena su četiri ministra zdravstva i, prema mojem mišljenju, a imajući u vidu ekonomski nestabilnu situaciju u zdravstvu, mislim da mi je činjenica što sam žena bila prednost. Naime, u nestabilnoj situaciji s nesigurnim ishodom, žene se puno lakše prihvaćaju pozicija jer bolje podnose eventualni neuspjeh, odnosno ego im je manje izražen nego u muškaraca. U kratkoročnoj suradnji spolna predrasuda nikada ne dolazi do izražaja, ali dugoročno će ona sigurno biti vidljiva na svim komunikacijskim razinama. No, prema mojem iskustvu, predrasuda je najčešće vrlo kratkog trajanja, sve dok žena ne progovori, odnosno dok ne dobije priliku iznijeti svoj stav. Osobno sam puno više predrasuda osjetila u komunikaciji, odnosno radu na horizontalnoj razini, ali i na razini vertikalno prema dolje.

Prvi političar koji skupi hrabrosti i poveća broj zastupnica iz svoje stranke, odnosno prvi političar koji uspije „razbiti“ stakleni strop doživjet će veći, ali što je još bitnije, stabilniji uspjeh

U hrvatskom zdravstvu radi 63 posto liječnica, dakle, više je žena nego muškaraca, ali je na vodećim pozicijama puno više muškaraca. Osjeća li se diskriminacija kad se popunjavaju visoke šefovske pozicije ili, možda, žene ne žele na čelna mjesta koja nose i veću odgovornost?

Žene definitivno, po mojem iskustvu, nemaju problema s preuzimanjem odgovornosti, no žena će, prije preuzimanja čelne pozicije, vrlo dobro izvagati kakve će posljedice to preuzimanje imati na njezin privatni život. Jer žena ne zna raditi polovično. Sve žene koje ja poznajem, a posebno one na čelnim funkcijama, neovisno o djelatnosti kojom se bave, kada odluče preuzeti odgovornost onda su u tome više od 100 posto.

U medicini još uvijek ima stereotipa kako je za ženu bolje da je pedijatrica nego kirurginja, ili da je bolje da je, primjerice, dermatologinja nego neurokirurginja ili kardiokirurginja. Zašto prevladavaju takvi stavovi?

Možda će se moj odgovor doimati vrlo prozaično, ali mislim da su ti stereotipi ranije bili povezani s fizičkom konstitucijom odnosno građom. Naime, žene su ranije bile puno krhkije i manje izdržljivih fizičkih predispozicija, a biti neurokirurg ili kardiokirurg je više povezano s dobrom fizičkom, a manje mentalnom snagom. Ne želim umanjiti mentalnu zahtjevnost ijedne specijalizacije jer se radi o nijansama. Odabir specijalizacije, po mojem mišljenju, više je odraz karakternih preferencija, a manje ovisan o spolu.

Žene najčešće nose veći dio tereta brige o obitelji, djeci, kućanstvu… Istraživanja su pokazala da je to jedan od razloga što sporije grade karijeru i napreduju. Medicina je poziv u kojemu moraš biti predan pacijentima, da bi bio uspješan moraš pisati znanstvene radove i znanstveno napredovati. Ukratko, cjeloživotna edukacija je obveza. Neke su se liječnice zbog medicine svjesno odrekle obitelji. Je li moguće uskladiti posao i obitelj, a da nešto od toga ne trpi?

Upravo u tom segmentu najviše dolazi do izražaja status spola. Žena koja želi osnovati obitelj neminovno će sporije napredovati u poslu i karijeri. No, žene i ovdje pomiču granice upravo zbog dobrih organizacijskih sposobnosti. No, držim, da ukoliko se želi biti izuzetno uspješan, s naglaskom na izuzetno, nemoguće je uskladiti posao i obitelj. I zasigurno će jedan od ta dva segmenta patiti. Ja sam u dosadašnjoj karijeri puno više predrasuda osjetila zbog činjenice da nisam majka nego zbog činjenice da sam žena. U našem društvu, žena koja se nije ostvarila i u majčinstvu je manje vrijedna.

Ja sam u dosadašnjoj karijeri puno više predrasuda osjetila zbog činjenice da nisam majka nego zbog činjenice da sam žena. U našem društvu, žena koja se nije ostvarila i u majčinstvu je manje vrijedna

Koliko su žene u Hrvatskoj osvijestile problem vlastite neravnopravnosti u odnosu na muškarce? Ima, naime, žena koje smatraju da je to izmišljeni problem i da na to ne treba gubiti vrijeme. Susrećete li se s takvim stavom među vašim kolegicama?

Ne bih rekla da žene misle da je to izmišljeni problem već su neke žene odlučile da se tim problemom, u svojom pretrpanom životu, neće zamarati. Naime, to je problem koji postoji, u manjoj ili većoj mjeri, ovisan je i o regiji, ali je to problem koji se neće riješiti podizanjem revolucije, već inteligentno, ženski i suptilno. I za to su potrebne godine i godine suptilnog rada.

U hrvatskoj politici zastupljenost žena je jako mala, pa u Hrvatskom saboru danas imamo samo 19 zastupnica. Žene u poslovnom svijetu suočavaju se s tzv. staklenim stropovima. U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti tek je 10 posto akademkinja. Koliko društvo gubi tom neravnomjernošću u zastupljenosti muškaraca i žena u mnogim područjima djelovanja?

Vrlo kratko ću odgovoriti na to pitanje. Gubitak je ogroman! Prvi političar koji skupi hrabrosti i poveća broj zastupnica iz svoje stranke, odnosno prvi političar koji uspije „razbiti“ stakleni strop, doživjet će veći, ali što je još bitnije, stabilniji uspjeh.

Irena Hrstić obilazi gradilište nove bolnice u Puli, započete u njezinu ravnateljskom mandatu

Mnogi ljudi ne doživljavaju ravnopravnost spolova kao problem, iako su svjesni podzastupljenosti žena u mnogim područjima djelovanja. Je li tome kriv tradicionalni patrijarhalni obrazac koji se prenosi s generacije na generaciju, u kojemu se znaju uloge muškaraca i žena?

Prije bih rekla da je to posljedica karakternog ega, a manje patrijarhalnog odgoja. Žene su manje spremne eksponirati se. Moje porijeklo je iz tzv. patrijarhalnog okruženja i odgojena sam po tom, ja bih ga nazvala, kvazi-patrijarhalnom, ali tradicionalnom obrascu, no… U našoj užoj i široj obitelji o problemima se raspravljalo ravnopravno, ali je “prezenter” odluke uvijek bio muškarac. Na tome temeljim svoje mišljenje da se spolna predrasuda manifestira samo na površini u većini slučajeva. No, to nije primjenjivo za one najviše sfere, za staleške pozicije koje su iznad staklenih stropova.

U nestabilnoj situaciji s nesigurnim ishodom, žene se puno lakše prihvaćaju pozicija jer bolje podnose eventualni neuspjeh, ego im je manje izražen nego u muškaraca…

Kako kao uspješna žena u svom poslu doživljavate poruke koje se danas znaju čuti i na javnoj sceni u našoj zemlji da je glavna uloga žene da se brine o mužu i djeci i da ju je Bog za to stvorio? Brine li vas da takva konzervativna retorika koja ženu gura u kuću ne postane prevladavajuća politika?

Mislim da su to samo stavovi pojedinaca. A na društvu je da pokaže da to nema veze s realnim životom. Katolkinja sam i upravo u crkvenim krugovima sam često čula kako žena u društvu ima ravnopravno mjesto s muškarcem.

Što Hrvatska treba napraviti da postane društvo jednakih šansi za muškarce i za žene? Što bi trebale činiti žene u političkim strankama?

Hrvatska će postati društvo jednakih šansi za muškarce i žene u onom trenutku kad struka i stručnost budu stavljeni na prvo mjesto. Žene u politici trebale bi imati jednaku priliku sudjelovati u rješavanju problema, u donošenju programa, ali i u realizaciji programa. No,  Hrvatskoj manjka praćenje kontrole i praćenje izvršenja, a svi zaboravljaju da su žene izvrsne upravo u tome. U kontroli provedbe.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here