Mladenka Šarić

I ugledna spisateljica IVANA ŠOJAT priključila se medijskoj kampanji Udruge “Žene 50+” i portala One nastupaju –  BUDIMO RAVNOPRAVNI svojim promišljanjima o osviještenosti društva za taj problem. Ivana je žena koja nikad nije bježala i skrivala se pred izazovima. U njezinoj životnoj priči ima mnogo epizoda koje pokazuju da je riječ o izuzetnoj osobi – od uključivanja u Domovinski rat na prvim crtama bojišnice dok je bila mlada djevojka preko pisanja iznimnih romana do političkog angažmana na lokalnim izborima kad se kandidirala za gradonačelnicu Osijeka… Svoju britkost i otvorenost iskazala je i u ovom razgovoru.

Kako ocjenjujete dosegnutu ravnopravnost muškaraca i žena u hrvatskom društvu?

Suštinski gledano, ravnopravnost je iznimno kompleksna kategorija. Paušalno, žena je danas s muškarcem ravnopravnija no ikad prije: ima jednak pristup obrazovanju, može profesionalno djelovati na svim područjima ljudskog djelovanja, sudjeluje u demokratskim procesima, može biti i žena i majka, ali i kraljica na karijernom planu. No, postoje “suptilnosti” na kojima je još uvijek sramotno zakinuta.

Mnogi ljudi ne doživljavaju ravnopravnost spolova kao problem, iako su svjesni podzastupljenosti žena u mnogim područjima djelovanja. Je li tome kriv tradicionalni patrijarhalni obrazac koji se prenosi s generacije na generaciju, u kojemu se znaju uloge muškaraca i žena?

Da, uloge su odavno podijeljene i baš to tradicijsko predstavlja najveći problem. Teško je oduprijeti se naučenome, predlošku koji je postavljen kao “red stvari”. Osobno sam često od samih žena čula: Što su se, dovraga, te feministice borile za prava žena? Sad moram raditi i na poslu i kod kuće! Jer doista: u javnome prostoru žena ima neograničene mogućnosti da se iskaže (zanemarimo li, dakako, onaj famozni stakleni strop), no u okrilju vlastita doma od žene se i dalje očekuje isto što i prije stotinu godina. Nisu samo muškarci ti koji na tome inzistiraju, nego i same žene kojima je to nametnuto kao obaveza. Tradicija se u želucu utjelovila poput grižnje savjesti koja “žgaravično” peče kad zanemarimo banalnosti poput pečenja kolača, pranja prozora, brisanja prašine.

Koliko su žene u Hrvatskoj osvijestile problem vlastite neravnopravnosti u odnosu na muškarce? Mnoge smatraju da je to izmišljeni problem.

Bojim se da žene u nas u velikoj većini nisu ni svjesne svog položaja koji nije laskav. Počesto imam dojam kako se ponašaju poput taoca obuzetih štokholmskim sindromom. To se najviše vidi u njihovu, gotovo kolektivnom odnosu prema pojedinim ženama koje se na neki način profesionalno istaknu, izbore za visok položaj. Na njih najčešće nasrću baš žene i to skučenim vokabularom najgnusnijih uvreda. Osim toga, postoji gotovo uvriježeni stav kako je žena koja je na bilo koji način uspjela, svoj uspjeh dosegnula iz “vodoravnog položaja”, odnosno promiskuitetnim ponašanjem i spolnim općenjem s moćnim muškarcima. U nas, kako se čini, samo muškarac može biti moćan. Iritantan je to stav skučenih duhom i povijesno nepismenih koji sustavno zaboravljaju doista moćne žene koje su trajno promijenile povijest, poput, recimo, Katarine Velike ili Marije Terezije.

Tradicija se u želucu žene utjelovila poput grižnje savjesti koja “žgaravično” peče svaki put kad zanemarimo banalnosti poput pečenja kolača, pranja prozora, brisanja prašine…

Kako kao uspješna žena, uz to i samohrana majka kćeri i dvojice sinova, doživljavate poruke koje se danas znaju čuti i na javnoj sceni u našoj zemlji da je glavna uloga žene da se brine o mužu i djeci, te da ju je Bog za to stvorio? Brine li vas da takva konzervativna retorika koja ženu gura u kuću ne postane prevladavajuća politika?

Konzervativizam po definiciji teži održavanju postojećeg stanja, zalaže se za status quo. No, meni ovaj “naš” konzervativizam budi zebnju uslijed činjenice da se poziva na stara promišljanja koja ženu i njezin položaj u društvu unazađuje za stotinjak godina. Osobno sam se često znala zapitati jesam li svojoj djeci dovoljno brižna majka, jesam li dovoljno spretna u balansiranju između privatnog i poslovnog koje mi je nužno zbog financijskog opstanka (naime, mnogo prevodim jednostavno kako bismo preživjeli djeca i ja). Glasno sam tu dvojbu pred djecom izgovorila prije nekoliko mjeseci. Svi troje su mi u glas tad odgovorili i ganuli me do suza: Majko, pa ti si nam svojim primjerom pokazala kakvi trebamo biti – hrabri, vrijedni, pravični i pošteni. A doista imam divnu djecu. Kćer koja je svjesna svojih sposobnosti, svoje snage, sinove koji poštuju sva živa bića, koji mi pomažu u kući i razvijaju svoje talente.

Ni muškarcima nije lako. pokazuju to i šale na račun supruga predsjednice RH. gospodin Kitarović, kao da je “dopustivši” supruzi da postane predsjednicom pristao na amputaciju muškosti. To je jednako poražavajuće i gnusno kao i postojeći odnos prema ženama koje žele biti nešto više od domaćice (žene, majke, kraljice)…

Uključili ste se u Domovinski rat kao vrlo mlada žena. Primjer vas i mnogih žena koje su na različite načine sudjelovale u obrani domovine ogoljuje do kraja tragikomičnost predrasuda o “pravoj” ulozi žene koja se pojavljuje danas. Kako vi doživljavate ulogu i položaj žene u današnjem svijetu?

Nažalost, često se susrećem sa “šaljivdžijama” koji na svoj, perverzan način tumače moju ulogu u Domovinskom ratu. No, korova je uvijek bilo i uvijek će biti. Time se tješim. Premda, usprkos vidnom napretku, i danas je prilično teško biti “raspuštenica”. Osjetila sam to na vlastitoj koži. Taj zazor od “žene koja je ostala bez gospodara” još uvijek je itekako prisutan, taj stav da je žena bez muža poput psa lutalice. Zbog toga su mnoge spremne trpjeti loš brak, budući da strahuju kako će izvan njega izgubiti dignitet.

Mogu li žene aktivne u političkim strankama učiniti više kad je riječ o poštenoj zastupljenosti žena u politici, ali i rušenju staklenih zidova i stropova u gospodarstvu? Sramotno je da danas u Hrvatskom saboru imamo samo 19 posto žena, da je samo 17 posto žena na visokim pozicijama u gospodarstvu te da na čelu nijedne velike državne kompanije nije žena… 

Žene unutar političkih stranaka bi trebale biti nositeljice promjena. Kažem trebale, jer bi prvo trebale prestati gložiti se između sebe, podmetati si klipove. Naime, ako općeljudski vrijedi ona: čovjek je čovjeku vuk, onda na rodnoj razini vrijedi i ona da je žena ženi najveća neprijateljica. Tijekom predizborne kampanje sam su me na društvenim mrežama najružnijim uvredama obasipale baš žene.

Uvijek britka, Ivana u ovom razgovoru ne štedi odnos žena prema ženama

Muškarci u politici i biznisu znaju reći da su ženama vrata širom otvorena, ali se one ne žele angažirati. Vi ste se kandidirali za gradonačelnicu Osijeka i time demontirali jednu predrasudu. Bi li se žene lakše kandidirale za razne poslove, od politike do gospodarstva, da je društveni ambijent stimulativniji? I koliko smo ga same spremne mijenjati?

Istina je da se žene, osobito ako su majke, teško odlučuju za veći društveni angažman, no to proizlazi baš iz uvriježenih vrijednosti i stavova, iz činjenice da žena na svojim plećima nosi tri ugla kuće. Muškarac se kući vraća na gotov objed, a od žene se očekuje da taj objed pripremi. Od žene se očekuje da glača, kuha, posprema kuću, skrbi o djeci. Od muškarca se očekuje da privređuje, eventualno djecu nauči voziti bicikl. Žene su razapete između kućanskih, obiteljskih obaveza kojima su ih učili i želje da poduzme nešto, dosegne izvrsnost i izvan obiteljskog okruženja. U nas je unajmljivanje kućne pomoćnice znak da žena nije ispunila svoju funkciju majke i supruge. Na zapadu tomu nije tako.

Žene unutar političkih stranaka bi trebale biti nositeljice promjena. Kažem trebale, jer bi prvo trebale prestati gložiti se između sebe, podmetati si klipove…

Zemlje poput Finske, Švedske, Kanade… koje mogu biti uzor kad je riječ o ravnopravnosti spolova, zauzele su stav da društvo ne može biti napredno, uspješno niti gospodarski razvijeno ako polovica stanovništva (i više) nema jednake šanse kao druga polovica. Što Hrvatska treba napraviti da postane društvo jednakih šansi za muškarce i za žene?

Nužno je promijeniti ono što je zapravo najteže promijeniti: mentalitet i temeljne svjetonazorske postavke. Žene doista imaju isti pristup znanju, više nisu osuđene na nepismenost, no trebamo promijeniti odnos prema uspješnosti u žena. U svijesti prosječnog čovjeka uspješna žena treba prestati biti nemilosrdna kučka, gadura, žderačica muškaraca, nemajka…

U Hrvatskoj se i kroz obrazovni sustav nastavljaju prenositi diskriminirajući obrasci koji se odnose na žene. Kakav osjećaj imate ne samo kao žena, nego i kao spisateljica kad vidite da se u školskim knjigama oca prikazuje kao onoga koji zarađuje, a kad je kod kuće odmara se, a majku s pregačom oko struka i s kuhačom u ruci?

Obrazovni sustav poput svega ostaloga odražava uvriježene, ukalupljene obrasce kojima je lakše manipulirati, prezentirati ih. Uvijek je u svemu teže baratati pojmovima koji nisu strogo odijeljeni. Na sociološkoj razini tako muško-ženski odnos nije jedini problematičan. Mnoštvo je predrasuda kojih se teško osloboditi. Osobno mislim da ni muškarcima nije lako. Mnogi se itekako trude iznutra “rasturiti” ukalupljenost, mnogi pomažu svojim suprugama, riskirajući da tako dođu na “sramotan glas” i postanu “papučari”. Mislim da smo poprilično zanemarili taj aspekt, očekivanja što ih društvo nameće i muškarcima, a koja nisu ni laka, ni probavljiva. Od muškarca se, naime, očekuje da bude “frajer”, gazda u kući. Pogledajte šale što ih u javnosti mnogi zbijaju na račun supruga predsjednice Republike – gospodin Kitarović, kao da je “dopustivši” supruzi da postane predsjednicom pristao na amputaciju muškosti. To je jednako poražavajuće i gnusno kao i postojeći odnos prema ženama koje žele biti nešto više od domaćice (žene, majke, kraljice).

Imate li osjećaj da to što Hrvatska ima predsjednicu djeluje pozitivno na jačanje samopouzdanja kod žena?

Želim vjerovati kako je na kolektivnoj razini došlo do pomaka, te kako ćemo u skorije vrijeme svjedočiti tome da će sposobnost i znanje biti jedini nositelji probitka bez obzira počivaju li u ženskom ili muškom tijelu. U svakom slučaju, život je borba: kako na mikro, osobnoj razini, tako i na onoj makro, kolektivnoj.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here